Ljubav| Muzika| Život

One su tamo, mi smo dole, i to ti je sve

pape92 RSS / 29.12.2019. u 18:00

IMG-6698.jpg

“I encounter millions of bodies in my life; of these millions, I may desire some hundreds; but of these hundreds, I love only one.” ― Roland Barthes, A lover's discourse

Onaj trenutak kada uhvatite sebe da zurite u svoj odraz u ogledalu, možete li se prisetiti o čemu ste zapravo razmišljali? Ja sam se prisetio. Na slovenačkom se se prolaznost kaže minljivost. Mimo, imamo i mi tu reč. Uminuli, najčešće za bolove. Preminuli, najčešće za ljude. 

Pretvaramo se da je prolaznost toliko spora, da nas nikada neće uhvatiti. Kao smrt Sunca. Svi ti beznačajni pomaci, mikro su promene. Neko negde umre, neko drugi više ne razgovara sa nama, pomirimo se sa tim. Šta već kome znači kad sebi u pola glasa kaže jebi ga. Život je, mislimo, manje-više kao što je i bio. Nekad siv, nekad žut, ili koje već boje idu u onoj Bajaginoj pesmi. Potreban je napor da saopštimo sebi kako će “beznačajni pomaci” da stignu i nas, da su nas zapravo već stigli, izvesnošću plime, potapajući jedan po jedan kamičak koji nekad izgledaše velik kao stena, ili bar kao kamen za kupus. Dok nam na kraju ne oduzmu sve. Neumitan je to razvoj događaja, u skladu sa zakonima termodinamike koji se iživljavaju nad još jednom generacijom. Sve će, dakle, proći. Opet, da li baš sve? Pogledajmo scenu u kojoj se susreću prolaznost i neprolaznost, i dozvolimo sebi da nam od nje bude bolje. 

Pre opisa tog prizora, vraćam još jednom pogled na sebe, ovaj put ne zatičući se ispred ogledala, nego za tastaturom. Hvatam tog sebe kako piše blog na istu temu kao i pre deset, i pre pet godina. Onoliko istu koliko sam sâm onaj od pre deset godina. Reč naizgled, “na izgled”, prilično je očigledna kao ključ, pogotovu ako imate ogledalo. Brava je ta koja je komplikovana.

Ni reči više. Molim čitaoce da se opuste u svojim neprolaznostima, počinje treći sikvel o devojci sa Ipamneme.  

Sestra noći

“Love at first sight is always spoken in the past tense.” ― R. Barthes

Bio je oblačan i vetrovit dan na plaži South Point. Ta plaža je zapravo sam kraj ogromnog parčeta obale pokrivenog peskom koji počinje nekoliko saveznih država dalje i prostire se sve do mesta na kome sam parkirao svoj bicikl, zabio ranac u pesak i raširio peškir sa motivom lengera, označivši time svoje parče plaže. Vreme je sporo prolazilo. Uslikao sam nekoliko pelikana. Srkao kafu iz kartonske čaše. Izvadio, pa zapakovao nazad beležnicu. Bacio se u talase. Čekao da se osušim. Shvatio da danas signal hotelskog wifi-ja dopire do same obale. Izgustirao i to, pa ustao da se prošetam po beskrajnoj plaži koja je bila gotovo pusta, mada je, u to toba dana neminovno visoko, između oblaka stalo da se pomalja sunce. Kada je već počelo da pada, krenuo sam nazad ka svome biciklu, rancu i peškiru. Izdaleka videh kako se moja teritorija suzila, ljudi su izmileli da provedu popodne na plaži i opkolili moje malo (ali sa izlazom na more) “vekovno ognjište”. Simboli suverenosti teritorije devojke sa Ipaneme bili su slični mojima, samo je umesto bicikla severnu granicu obeležavao par rolera. Sa južne sam se na peškir izvalio ja. Jasno, nije me prepoznala. Nije međutim moglo biti sumnje. É a coisa mais linda / Que eu já vi passar

Koliko se činilo spavala je. Možda. Sunce je ponovo nestalo iza oblaka, dunuo je hladan vetar sa severa. Devojka sa Ipaneme je pokušavala, zatvorenih očiju, da se pokrije ostacima svog omalenog peškira i nekakvom teksas jaknicom prerezanom na pola u visini struka. Gotovo da sam ustao da je pokrijem, naravno da nisam. Tek treba da me prepozna. Umesto toga sam i sam legao da dremnem, spokojan kao da spavam u roditeljskom domu. Kada sam se trgao iz dremeža, još je bila tu, kao što sam i znao da će biti. Pisala je nešto u svoju beležnicu. Brže-bolje zagrabih u ranac da kao šifru za prepoznavanje izvadim svoju, kad joj se pogled susrete sa mojim. Zaboravio sam kakav pogled ima devojka sa Ipaneme. On se ne pominje u najpoznatijoj pesmi o njoj, nego u jednoj drugoj.

Reci ko te je učinio tako lepom sestro noći                                                                                                   Ko je stavio zvezde u tvoje tamne oči

Zvezde su bile tamo. Po jedna u očima, a jedna ispod desnog oka, veličine leptira plavca samo crvene boje, iscrtana tek u konturi. Trepavice su bez sumnje nekad pripadale Kleopatri. Nije se nasmešila, nije ni najmanje promenila neutralan izraz lica, samo me je pogledala. Najzad, ona je kraljica, i taj pogled joj priliči. Nisam rekao ćao, jer to ću ionako reći. Kada sam najzad izvadio svoju beležnicu, sa namerom da zaista nešto i zapišem, već je shvatila da danas hotelski wifi dobacuje do same obale. Zapisao sam to nešto u beležnicu. Da joj pokažem kasnije, možda. 

Čovek na jedan način posmatra osobu ako je u društvu te osobe, a na drugi ako nije. U društvu, pokrećemo mehanizam tumačenja osobe imajući, naročito u početku, u vidu kako se ta osoba postavila prema nama. Donosimo sud koji zavisi od raspoloženja iniciranog refleksom na taj odnos, što nazivamo intuicijom, a dovršavamo ga premazima boja koje su u skladu sa našim sistemom vrednosti, predrasudama, zabludama i iskustvom. Slojevima od kojih su neki, može biti, koristan filter, dok drugi nisu ništa do običnog taloga. Ne kaže se bez razloga: posmatrano iz mog ugla. Ugao iz koga sam posmatrao mi se činio savršenim, bar za neko vreme. Nisam žurio. Zapravo nisam ni želeo da zakotrljam sve te komplikovane zadatke koje izvršavamo kako bi doneli ono što nazivamo mišljenjem. Ionako sam znao da mi mišljenje neće biti ni najmanje važno.

Važnija od mišljenja je, recimo, boja glasa. Tek sam trebao da saznam boju glasa devojke sa Ipaneme. Mada je to jedna od stvari o kojoj se može saznati i iz anonimnosti, devojka sa Ipaneme se još nije oglasila, na telefon, na primer. Više bih voleo da joj prvi put čujem glas kada mi se bude obratila. U rukama joj se pojavila knjiga, nisam mogao da uhvatim naslov. Ponovo taj pokret, video sam ga i godinama pre, okretala je stranice prethodno nesvesno malo liznušvi jagodicu prsta. Zvezde su bile svuda, ili skoro svuda. Plave i crvene, istetovirane u konture petokrake. Raznih veličina. One najmanje su bile obojene. Kada si devojka na plaži u Majamiju, nosiš tange. Najlepše su bile one na guzi, iako je svaki deo tela devojke sa Ipaneme savršen. Prvi put sam video da žensko telo postane, neću reći lepše jer je već savršeno, nego interesantnije ako je tetovirano.

Que vem e que passa / Num doce balanço / A caminho do mar / Moça do corpo dourado

Uputila se ka vodi. Tekst pesme na portugalskom nije sasvim isti kao onaj na engleskom. Iako, naravno, da, tall and tan and young and lovely. Zaboravih vam reći, boja kože joj je bila crna, sestre noći, devojke sa Ipaneme. Malo manje od noći, i malo više od bele kafe. Kosa joj je bila kovrdžava, čineći tu i tamo razbarušenu poluloptu koja se čvrsto držala njene etiopske glave. Jednodelni kostim golubije plave boje je sitnim dezenom koji je podsećao na onaj koji imaju leopardi, odavao počast kontinetu porekla, Africi. A onda se predomislila, ostavivši samo otiske stopala na pesku mokrom od talasa, i, nožnih prstiju punih svetlucavih zrna koja su se tamo zalepila, počela da se oblači. Veći deo zvezda je nestao pod crnim helankama i onom prepolovljenom teksas jaknom. Ne i sve.

- Not exactly a great day for sleeping on the beach, rekoh

- Yeah, the weather is shitty, odgovorila je. 

//////////////////////----------------------------------------------------------

“..perhaps we shall never see each other again; perhaps we shall meet again but fail to recognize each other: our exposure to different seas and suns has changed us.” ― R. Barthes

 

U Majamiju, novembra 2019                                        

Za N.                                                                                                                                                                               prvu devojku sa Ipaneme koju sam upoznao 

 



Komentari (8)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

angie01 angie01 19:07 29.12.2019

,

angie01 angie01 19:26 29.12.2019

Re: ,



natasa_tasic_10 natasa_tasic_10 20:09 03.01.2020

Re: ,

Srecna 2020. Predivan blog
mirelarado mirelarado 20:59 29.12.2019

*****

jinks jinks 21:07 29.12.2019

...

Черевићан Черевићан 22:26 29.12.2019

zurom sebe u ogledalu

ili....sa zvezdama u očima

смрт углавном походи...... све друге
ми углавном .........нисмо на тапету ,
живот једном мора ....тачки стићи
не себично себи желети .....запету
pape92 pape92 23:42 29.12.2019

Re: zurom sebe u ogledalu

Zapeta, izvanredno! U jednoj reči.
mali_macak mali_macak 09:10 03.01.2020

M'da!

Srećna Nova godina svima koji slave!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana