He lives now only in my memories. (Mad Max 2: The Road Warrior)
Svi smo mi mrtvi samo se redom sahranjujemo, palo mi je na pamet da je palo na pamet Andriću dok sam čekao na red da izjavim saučešće na groblju u Spodnjem Dupleku. Na groblja je najbolje dolaziti u društvu, možete pričati o bilo čemu i ne razmišljati ni o čemu. Ako ste sami, neminovno se pretvarate u Andrića. Naravno, kakva glava, takav i Andrić, a ova moja je, umesto jezgrovite misli, odlučila da napiše još jedan blog. Započinjem, ipak, “Andrićem”. Zakržljalog od neupotrebe, nema ko ne krije Andrića u sebi:
- Svako od nas ima spisak imena, listu za koju znamo da će se širiti, ali samo do trenutka kada joj i sami ne budemo pridodati - popis mrtvih.
Ovo je moj, nepotpuni.
Komšinica Žana
I've seen things you people wouldn't believe.
Snabdevala me je lektirom dok sam bio u osnovnoj školi. Umrla je prošle nedelje. U vreme Informbiroa, komšinica Žana, tada student prve godine književnosti, prisustvovala je sastanku SKOJ-a na kome su čitali Titova pisma. Bila je već prošla ponoć, a čitanju pisama se nije nazirao kraj. Nekoliko čistačica je pozaspalo od umora. Najviše zbog njih, komšinica Žana se javila za reč i rekla kako će pisma i sutra biti tu da se sa njima nastavi. Sledećeg jutra su je odveli na Goli Otok. Puštena je posle dve godine.
Stric Mića
I watched C-beams glitter in the dark near the Tannhäuser Gate.
Deda-stric Mića je bio taman prave dobi za sledeće ratove: Balkanske i za Prvi svetski. Da je poživeo još godinu dana, dočekao bi i Osmu sednicu. Bio je jak kao bik. Sam samcijat je vadio zapregu iz blata. Imao je duge brkove. Jednom prilikom je na vojnoj paradi ispričao kako od avijacije čovek više ne može pošteno ni da se uplaši, dok si četrnaeste mog’o da čuješ Švabu kako ti odozgo jebe majku Srpsku, na srpskom. Stric Mića živi kao lik sa šajkačom koji izvlači zaprežna kola iz blata i zaleže u rovu pred dvokrilcem u niskom letu sa eisernes kreuz simbolima na, u mojoj mašti, crvenim krilima.
Pradeda Rada
Pradeda Rada je umro užasnom smrću. Mobilisan u vojsku Austrougarske u Prvom svetskom ratu, dezertirao je priključivši se dobrovolljcima koji su se okupljali u Odesi. Poginuo je na Dobrudži. Kako, mama mi nije o tome govorila sve dok nisam porastao. U jednom trenutku mu je granata raznela donji deo tela, živeo je dok nije iskrvavio na ničijoj zemlji. Preklinjao je do poslednjeg daha da neko iz rova puca i prekrati mu muke, ali niko za to nije imao petlje.
Deda Duško
Njegov sin. Mobilisan marta 1941. Zarobljen je od strane Nemaca i, nikada se nije saznalo pod kojim okolnostima, streljan sa grupom zarobljenika, aprila te godine.
Deda Toša
Proleće 1941. proveo u Bosni (NDH), u potrazi za mojim tada trogodišnjim ocem, koga je nakon početka rata iz Beograda sklonio kod ženine rodbine, “na sigurno”. Ustaše su ih odvele u logore. Deda nije pronašao ćaleta, ali je izgubio vrednost kuće u zlatu koje je poneo sa sobom, zašiveno u opasač. Ćale se pojavio krajem leta, zajedno sa tetkom, u logoru Crvenog Krsta u Gornjem Milanovcu. Deda Toša je umro kada sam imao sedam godina. Imao je mekane džempere i uvek je mirisao na duvan.
Tetka Dana
Sa trinaest godina zauvek izbačena iz gimnazije jer je delila rukom pisane letke na kojima je pisao “živeo kralj”. Pravila je šale od kojih sam se smejao kao lud, i odlične kolače.
Čika Cvetko
Kuriozitet je da je živeo kod Cvetka, odnosno kod Cvetkove pijace. Partizan. Među prvima otišao u Nemačku kao gastarbajter, vratio se u belom odelu. Govorio je da se razočarao u partizane kad je video kako štab živi u izobilju dok se vojska zlopati. Jednom prilikom smo prolazili pored neke kuće u čijem dvorištvu su radnici utovarivali ugalj, a čika Cvetko im je doviknuo kako u Nemačkoj ugalj isporučuju u džakovima i niko ne mora da prlja ruke. Bio je krupan, brkat, i govorio je jakim crnogorskim akcentom, tako da utovarivači nisu hteli da se kače sa njim. Takođe, bio je u belom odelu, tada.
Baka Boka
Attack ships on fire off the shoulder of Orion.
Živela je sa nama, poput gospođe Nikolajević. Kad je bilo oslobođenje, Rusi iz njenog dućana ništa nisu uzeli osim alkohola, uključujući i kolonjsku vodu. Na desetak metara od radnje su tom prilikom manevrisala dva tenka sa crvenim zvezdama na oklopu.
Deda-uja Raduška
Izbegao Mathauzen preko veze. Odradio svoje radeći seoske poslove negde u Nemačkoj, odakle su ga, opet preko veze, vratili kući već 1943. 1945. je zbog svega toga odležao šest meseci, pa su ga, preko veze, izvukli sa robije. Imao je kafanicu na fudbalskom stadionu i večito me čašćavao voćnim sokovima iz staklenih flašica koje su imale da se kupe samo po kafanama.
Ujka Đoka
Vozio mercedes. To je nekada bilo značajno. Imao sam samo dve godine kada sam se poslednji put vozio u tom mercedesu. Ujka Đoka je poginuo u loše iskopanom rovu, na snimanju filma Neretva, snimajući avione u niskom letu.
Some are born to sweet delight
Some are borne to endless night