Ne pamtim kada je jedna sportska vest izazvala toliku lavinu reakcija. 352 komentara do jutros u 10. Na informaciju da je selektor fudbalske reprezentacije pozvao kao zamenu za povređenog Vučinića svog sina. Tolika reakcija nije bila ni kada smo postajali svetski prvaci u košarci, ni kada smo istu igru zaboravili. Internet je čudo. Zbog tog reterna.

Koliko si samo puta nešto pročitao, čuo, video u medijima i osetio nezadovoljstvo što ne možeš da uzvratiš? Net ti jedini daje šansu da se izduvaš. Vest na webu sama po sebi nema taj naboj. Tj. ima, samo zato što izaziva reakciju. Da reakcije nema, to bi prošlo kao antrfile u uglu petnaeste strane.

Na današnji dan pre 15 godina u ovo vreme bio sam na putu od aerodroma do stadiona Sveti Nikola u Bariju. Sat vremena kasnije popio sam bezlično bezalkoholno pivo. Osam sati kasnije ostao sam bez glasa. Postali smo Prvaci Evrope. Tad i nikada više.

Nadam se da isto ne misle Piksi i Princ.

Žale mi se drugarice da ništa svoje ne pišem na svom blogu, a ja  neću da gnjavim ljude svojim dnevnim zapažanjima kad ima toliko važnih stvari na svetu koje se dešavaju i toliko super tekstova i umetničkih poduhvata. Svi oni rade i govore za mene umesto mene. Dok sam živela u Rimu sećam se kako su mnogi umetnici koji su tu došli da naprave karijeru doživljavali nešto kao "writer's block", međutim krjanje prijatan doživljaj,tipa, šta imam ja da kažem u ovakvom teatru lepote, starina, istorije, umentosti, zla i mora. Ili što Kavafi reče, hajde i ja da kažem nešto o moru (koje ode u Evropu bez nas)Beograd bez mora ...Epa pokazujem ovu sliku Beograda Ksenije Livade, jer mi zaista deluje kao da i ona ima nešto da kaže o moru i Beogradu i da to deluje lepše nego što bih ja rekla.

E jesam se smejao sinoć. Ne sećam se kad mi je bilo tako komično. Možda kada je Sir Oliver pučanstvu otimao pare vadeći ruku iz kese sa prognozama par-nepar. Završila se tekma, ja smoren kažem prijatelju da idem da spavam, izađem na lift i samo napomenem da vrišti ako Portugalci ipak daju gol. I dok ja na 13. spratu poludremam naslonjen na dugme “Zovi” da mi dotera jedini od tri lifta koji rade (mislim matori! daj malo kućni savet akcija i tako to!), iz dremeža me trgne “ej, pao gol!!!”

“Aha.” Rekoh i nastavim da peglam dugme.

“Ma bre stvarno gol” i poče da se smeje svestan da nema načina da me ubedi. A opet ja svestan da je on toga svestan, razmišljam, pa nije valjda lud da me loži na sitne fore.

"Aaaaaaaaaaa!"Sećate li se svog prvog prvog stripa?

Ja, da. Posle njega, ko što kažu, više ništa nije bilo isto.

Od mog najranijeg detinjstva do poznog tinejdžerskog doba, porodici je nedelja služila kao "dan za bake" (što je značilo dva para "baka i deda") - veći deo dana na selu, predveče u gradu. Jedne takve letnje nedelje sredinom sedamdesetih, u bašti ispred zgrade "gradske" bake, pronašao sam prljavu, neočuvanu svesku Dnevnikove Zlatne serije iz Zagorove rano/srednje faze. Epizoda je "Zaverenici", a na naslovnici dvojica ekstravagantno odevenih negativaca bacaju junaka aligatorima.

ŽigosanImam ono SCG na kolima, I šta sad da radim, video sam jedan auto, tip crnim markerom prebrisao CG, a ja putujem u CG, i vodim 25 ljudi iz svoje ekipe filma ŽIGOSAN. Idemo sa 7 automobila BG table, moj direktor fotografije Rade Vladić me pita - Je li šta misliš može li nešto da nam se desi?

A šta da mu kažem?

Može!

Isto što i ovde, ili ovde ni malo bolje od onoga dole, a dole, možda može bolje.

Živimo li u paranoji stvaranja još jedne države koja je stvorena od nekada naše i strahu da svi MI odavde nosimo žig nesretne nacije i anatemisanog grada te više nikud i nikako nismo sigurno ako vozimo BG table i pričamo bez J a sa E i BRE...

Danas se u novinama pojavio oglas Vlade Republike Srbije. Plaćen našim parama naravno. I to se oglasilo Ministarstvo zdravlja lično sa sve sloganom DOBRODOŠLI U SRBIJU. I OVDE JE DUVANSKI DIM NEPOZELJAN!!!! Pa onda ide tekst pod nazivom SRBIJA PROTIV DUVANSKOG DIMA, koji objašnjava tri nova zakona: o zabrani pušenja u zatvorenim prostorijama, o oglašavanju i o duvanu.

Zdrav život ministra JočićaKako ih nije sramota! Nas Neobavešteni premijer LIČNO otvara novu fabriku duvana, a onaj njegov pit bul Kapitalac ubi se da u svom selu otvori koju fabriku istog! Zajednička država ode u dim, Srbija skoro šampion u pušenju (izvinite na izrazu), a njih baš briga. Čekaju rezultate.

ARGENTINA: Women Air Society's Dirty Laundry in Art Exhibit
by Marcela Valente

BUENOS AIRES, May 25 (IPS) -- A group of female prostitutes
in Buenos Aires is using art to lay bare their situation --
that is, the state and societal abuse they endure -- to the
public.

One part of the installation features a bed smothered with
photos of a female corpse; "I used to be beautiful" is
scrawled in Spanish across the images. Others depict women
with their eyes and mouths covered with condoms, their heads
in a box of food, or definitions and comments written on
sheets and pillows.

"A red-light district is a zone of sexual exploitation,
where boundaries are defined by political and police
corruption," reads one of the phrases. Another: "I ask the
State: Why don't I have a job? Why don't I have an
education? Why am I not free to make decisions about my own
body?"

Mikotapa ne pisem, izvinjavam se, ne stizem, snimam sa Mišom Radivojevićem, i eto me svake večeri u Novom Sadu na Sterijinom, igram a igraju i moji....

Puno publike....

gledao neko nesto i kako mu izleda?

pa makar bio i neki film Miše Radivojevića...

ili predstava na Sterijinom?

odoh, kasnim....

May 26, 2006
 
To:                  Soren Jessen-Peterson, UNMIK SRSG
 
Copied to:       Kai Vittrup, UNMIK Police Commissioner
                                                                       
From:              Igballe Rogova, Executive Director, Kosova Women’s Network
                       
Subject:           Incident in Krusha e Vogel village, Kosovo on 25 May 2006
 
 
Dear Soren Jessen-Petersen,
 
I am writing to present the events that occurred on 25 May 2006, during a United Nations Mission in Kosova (UNMIK) fact-finding mission to the village of Krusha e Vogel, as a supplement to the official reports submitted by the UNMIK police. As a human rights and women’s rights activist for more than 17 years, I have worked closely with the community of Krusha e Vogel since 1999 and am well-aware of the political and social context there. Here, I will explain that context and present recommendations for future UNMIK work.
 
I.       The Events that Occurred
Within twelve hours of the incident, I collected more than 30 personal testimonies from Krusha e Vogel citizens who were at the scene. These testimonies showed that the following occurred:
 
Twelve UNMIK police armored vehicles carrying Serbs who used to live in Krusha e Vogel village arrived there at 09:15 in the morning on 25 May 2006. According to Kai Vittrup, UNMIK Police Commissioner, they were there to collect information for The Hague. The convoy arrived completely unannounced, without informing elected officials, public institutions, the Kosovo Police Service (KPS), or anyone in the village that they were coming. When they arrived, an UNMIK police officer asked a young girl, Mehreme Batusha (12), where the house of the Batusha family (Albanian) was. The house was formerly occupied by the Misic family (Serb). The girl pointed to the house.
While the vehicle was stopped Nazmije Avdyli (70) saw Bora Cvetkovic and Gordana Djordjevic, two citizens who had lived in the village before the war, inside one of the vehicles. Nazmije Avdyli immediately yelled, “They are coming back!” Women, who were on their way to work in the fields (carrying pitchforks to move grass), gathered near the UNMIK vehicles when they heard her yelling.
Shpresa Shehu, a teacher, long-time activist, and leader of the village, approached the UNMIK police representatives on behalf of the women and asked if the women could speak with the passengers in the car who they believed to be their former Serb neighbors. The women wanted to ask the passengers what had happened to the bodies of their husbands and children, missing since the war. The UNMIK police officer refused their request.
Then, the women from Krusha e Vogel sat in the middle of the road, preventing the UNMIK armored vehicles from moving forward. The UNMIK police officers grabbed the women by the shoulders and arms, physically, forcibly moving them from the road. When the women struggled, the police officers began to use riot batons. The women responded by throwing stones at the UNMIK police officers and vehicles. In the meantime, men saw what was happening and came to protect the women. When the men came, some of the UNMIK police officers started their vehicles, while others continued to hit the villagers with the butts of their guns and riot batons. Then, all of the officers jumped in their armored vehicles. As they drove away, they threw tear gas from their moving vehicles at the citizens until they reached the edge of the village. They also threw tear gas near the school where children were playing during recess.
According to Prizren hospital records, 36 people were admitted that afternoon, including three men and 33 women. Of the three men, all had physical injuries. Twenty children were treated for wounds associated with tear gas. That evening, 22 adults and the children were released. On 26 May, 14 people remained in the hospital. Of these, one boy has a broken arm, and 13 women suffer from psychological trauma. They are also being treated for tear gas as well as light physical injuries that resulted from the UNMIK police. One woman is being treated for serious injuries to her kidneys after being hit in the back with a riot baton.
 
On the evening of 26 May, a meeting was called with Kai Vittrup at 20:00 in Krusha e Vogel village. The meeting was attended by citizens from the village, Sheremet Ahmeti – Deputy Commissioner of KPS, and Eqrem Kryeziu – Mayor of Prizren Municipality. At the meeting, Kai Vittrup said that it was not democratic for the citizens of Krusha e Vogel to use violence towards people who came to conduct an investigation. He repeatedly stressed the need for them to act “democratically” and to remember that their actions would influence the “final status talks.”

Protest protiv rasizmaDanas je u Antverpenu bio protest protiv rasizma. Po kisi i vetru skupilo se dvadeset hiljada ljudi. Povod je bilo incident koji se dogodio pre dve nedelje, kada je neki klinac pucao na troje ljudi. Klinac je najpre ranio stariju zenu poreklom iz Turske, a zatim ubio bejbisiterku iz Malija i dvogodisnju devojcicu u kolicima. Da nije bilo pandura koji ga je ranio u stomak ko zna sta bi bilo. Klinac ima 18 godina, deda mu je bio SS-ovac, a otac jedan od osnivaca ultranacionalistickog Vlaams Bloka.

UPDATE: Skinite sve komentare koji su poslati do 7.6 na ovaj tekst. 

Razmišljam da li smo kako civilizacija napreduje sve humaniji jedni prema drugima ili su naši preci bili humaniji.

Da li ste i koliko učinili dobrih i humanih dela? Mnogi ljudi nisu ni svesni koliko malo je potrebno da se učini da bi nekom pomogli. Da li prosjaku udelite neki dinar? Ja sam po tom pitanju vrlo selektivan, to zavisi od više faktora.

Na primer, koliko sam raspoložen, koliko žurim, da li pada kiša ili sija sunce, ko prosi, kako prosi, da li se trudi da zaradi novac ili samo ispruži ruku i kaže: "Imate li koji dinar, za 'leba? Molim vas!" Oni koji žive u krugu Slavije su verovatno i naišli na ženu koja koristi tu rečenicu da zaradi novac ko zna za šta i za koga. Svestan sam ja da mnoge pare ne idu prosjacima neo njihovim makroima, ali deci često dam neki sitniš, ako ni zbog čega drugog, da ne dobiju batine što nisu skupili više. Pogotovo ako lepo sviraju na violini kao jedna grupa malih Cigana u Knezu.

Jednom sam sedeo sa drugarima u kafiću pored Ruskog cara (da li oni misle da završe sa renoviranjem tog kafića) kad nam priđe neka Cigančica. Traži pare. Ja joj dao 10 dinara a drugovi me nešto zezaju što sam dao samo toliko. Mislio sam da će i ona nešto da kaže negativno za to ali ona je rekla nešto vrlo pozitivno:"Pa šta, on je barem nešto dao".

Da ne bude samo priča o davanju prosjacima.

UPDATE: Skinite sve komentare koji su poslati do 7.6 na ovaj tekst. 

Moram da priznam da mi najviše ide na živce to što moram crkvi da platim reket od osam dinara, kad šaljem knjige poštom.

A sad vi

p.s. Muzika za ovaj vikend: Rise Against "The Sufferer and The Witness" (iako je album najavljen za 4. juli, da se skinuti na netu)

Danas smo žena i ja vodili klinca da ga upišemo u školu. Na jesen, dečko u prvi razred. Ne kapiram još uvek da je već došlo vreme za preteške torbe i prva zaljubljivanja. Saletu je super, odmah je snimio radnjicu u prizemlju. Sveske, olovke, knjige - paravan za slatkiše, Yu-gi-oh karte i nešto što svi klinci drže u rukama a ja ne znam šta je. Kao što u moje vreme matorci nisu znali šta je jo jo.

Nova, velika, prostrana škola na Kosi, šljašti i spolja i iznutra, kao što je blistala i Lenjinova bista tri decenije ranije. Ok, lažem. Tries' i malo jače. Pre nekoliko dana bili smo kod školskog pedagoga, teta nam je diskretno uz ljubazni osmeh rekla da danas sufliranja nema. Flaster na usta i kafa van tribina. Moj švrća je prvi put delio tajne sa nekim drugim. Ovu bekhend dijagonalu će morati sam da vrati. Onako kao što sam te učio mali, ozbiljno, koncentracija, udri spinom taj rebus!

Ne znam kako vi ostali blogeri i blogerke ali ja čitam skoro sve na internetu, od vesti do takozvane lepe književnosti i to samo ona manje lepa dela, ne znam šta mi je, ne znam da li je to dobro, ali isto to radi i moja ćerka koja doduše nikad i nije čitala knjige osim kad mora i to je onda radila s velikim naporom i izuzetno oštrim komentarima koje sam ja zadivljeno citirala .Posebno je dobro analizirala karaktere Dobrice Ćosića, nikad nije znala ko je good a ko bad guy što se kod autora podrazumevalo ali ne kod beogradskih šiparica. I ne samo to, već i telefon više ne koristim od kada postoji Skype, i sve me to daleko manje fizički materijalno i psihički košta. Jedino još ne igram internet igrice i čvrsto sam protiv ljudi koji izbegavaju prave životne igre računajući na druge da će u njihove ime nešto dobro da učine. 

Life-Expectancy of Bestsellers Plummets, Finds Study
Signs of Turmoil as Publishing Industry Gathers for Annual Book Expo and Da Vinci Code Film Arrives in Theatres