Ovaj krš i lom koji se desio u Beogradu pogodio me je baš onako gadno, najviše zato što se svakim danom suočavamo sa sve eksplicitnijim pojavnim oblicima stanja u kome se Srbija nalazi a ova tuga i opomena od 10.10.2010. je do sada možda nadjrastičniji primer. Iskreno se nadam da grešim kada kažem do sada, bojim se da ćemo videti još koješta. Eto i taj datum, sa tim desetkama, tako simboličan za ugao iz kog bih da osvetlim odnos društva, prema bitnim stvarima, bojim se preovlađujući.
Nema potrebe da analiziram to sa političkog i bezbednosnog aspekta. To je sasvim jezgrovito i za svakog ko malo razmišlja, jezovito, opisao Krkar u svom blogu. Ako ima nekoga ko prati blog na B92 a da ga još nije pročitao, toplo preporučujem http://blog.b92.net/text/16262/Drzava-Zakurac/
Već po ko zna koji put, a sada intenzivno, nailazim na dve vrste komentara i pravdanja ove uboge dece koja su povredila preko 100 policajaca, napravila višemilionsku štetu u Evrima i neprocenjivu po ugled naše inače ugledne zemlje. Ti komentari su toliko neopisivo pogrešni a toliko se često ponavljaju da sve više sumnjam u dobre namere onih koji ih pišu ili priopćavaju na razne načine.
Prva grupa su oni tipa „a kad ste rušili Miloševića onda je bilo u redu da se radi sve ono što se radilo!?". Siguran sam da među smatračima te vrste ima onih koji razbijače mamografa pravdaju i brane iz čisto gebelsovskih motiva. Ima i onih, obdarenih bakarnim mozgovima koji zdušno ove floskule prenose toliko ponosno, očigledno ubeđeni da su se oni toga setili. Evo, u skupštini Srbije (neiz)lečeni radikal Toma ponovilo isto. Takvima ni ne vredi objašnjavati ništa. Ali vredi sto puta ponoviti zbog onih koji su onda bili mali, koji sada stasavaju, koji su sada izloženi „analitičarskoj" kasti zloupotrebljivača nakazne tranzicije.
Dakle, rušenje Miloševićevog režima bilo je rušenje onih koji su u Srbiji inaugurisali bezakonje, zločin, pljačkanje građana, izborne krađe. Policija koja je tada branila režim, kršila je zakone koje je po prirodi posla morala da štiti. Rušenje tadašnjeg režima bila je želja za promenom nakaznog, zločinačkog i kleptokratskog režima.
U nedelju, 10.10. 2010. u Beogradu je do sada najveća organizovana kriminalna grupa pokušala da spreči nečije pravo, da u okvirima zakona i ustava iskaže svoj stav. Policija je radila svoj posao i bila tu da to nečije pravo zaštiti. Sad, kako je i zašto i koliko u skladu sa zakonom obavljala svoj posao, ne bih se rasplinjavao, ponovo preporučujem kliktanje na gornji link.
Druga grupa komentara je još, ne zamerite, ali moram da kažem - perfidnija. Ili površnija, već ko ih iz kojih pobuda deli sa nama, ostalima, neosveštenima i neosvešćenima. Radi se o onima, tipa „to su samo frustrirana deca, žrtve evropejskog lopovluka i nemojmo im olako suditi, bla, bla, bla...". Naravno da nikome ne treba olako suditi, pa ni ovima koji su došli da razbijaju glave i jebu pedere, kako sami vikaše. Jasno mi je da postoje razlozi za razumevanje postupaka većine članova ove vesele družine. Razumevanja da - opravdanja ne! Eto, mnogi se zdali da objasne kako ih valja razumeti i tetošiti. Kako nikome od njih nije palo na pamet da razume i tetoši jednu drugu vrstu dece u Srbiji - dobru decu, odlikaše? Oni su daleko ugroženiji u Srbiji, a i mi ostali, ne tako briljantni, ugroženi smo zajedno sa njima.
U ovoj zemlji, kakva god bila, još uvek postoji mogućnost izbora. Ovi koji su učestvovali u organizovanom kršenju zakona većinom su punoletni i po zakonu svake iole civilizovane zemlje, odgovorni su za svoj izbor. Šta sa onima koji su izabrali da budu dobri đaci i studenti? Ima li neko njih da brani? Ovi što su puni razumevanja za nestašne dečake, imaju li razumevanja za ove druge? Nikad čuo da imaju, ispravite me ako grešim. Pročitao sam jedan karakterističan komentar gde se kaže kako su „ta deca karakterno bolji ljudi od svih nas koji ih pljujemo i svrstavamo...". Ovakva razmišljanja su pogubna za svako društvo!
- Ta „deca" su pre mesec dana pretukla odličnog studenta PMF-a bez ikakvog povoda. Sa polomljenom vilicom momak je položio ispit. ON JE KARAKTERNO NEUPOREDIV!
Najgore je to što navedeni primer, iako drastičan, nije nešto što se dešava sporadično, ovo je redovno stanje, takoreći - svakodnevno. Hoću da kažem da su i to deca, i njih je majka rodila i žive u isto tako bezperspektivnoj zemlji ali su napravili drugi izbor. E, sad kad ovi naprave sranje onda su deca i frustrirani i moramo ih razumeti. Kad se dese sranja ovima sto su odlikaši to prolazi previše olako.
10.10.2010. Koliko desetki toga dana a koliko nedovoljnih ocena... Ko će u Srbiji da štiti one koji dobijaju desetke od onih koji tu ocenu mogu da dobiju samo kod profesora-analitičara? Ko njih razume? Za njih je malo toga što mogu da dobiju u Srbiji. Za ove druge uvek će biti obezbeđeno dovoljno kamenica, suzavaca, baklji i motorola. Za 60% njih i prevoz. Ovima prvima obično prevoz obezbedi neki univerzitet ili kompanija iz EU ili Amerike. Ako živi i zdravi dočekaju kraj školovanja, naravno.
Suštinski afirmativan odnos države i društva prema „odlikašima" ako hoćete, jeste i deo rešenja za resocijalizaciju „dece". Dokle god bude izgledalo da je u Srbiji perspektivnije biti član navijačke ili ekstremističke grupe nego odličan student, organizatorima ovoga što se desilo u Beogradu biće lako da regrutuju višen nego dovoljan broj „dece".