Crmnica
Crmnica se proteže severnom stranom planine Rumije koja deli primorje od kontinentalnog dela Crne Gore, duž južne obale Skadarskog jezera, od isteka reke Bojane na granici sa Albanijom do Virpazara, i dalje sve do podno Cetinja. Krš i kamenjar Crmnice prošarani su vinogradima i retkim plodnim udolinama, a zapljuskuje ga slatka voda Skadaraskog jezera, najvećeg na Balkanu i drugog u Evropi.Ako je niste pohodili, setićete se Crmnice po sjajnom filmu Živka Nikolića "Čudo neviđno". Tu je Crmnica prikazana onakvom kakva jeste: tradicionalna, lepa, zagonetna.
Crmnica je oduvek bila poznata po čojstvu i junaštvu i po kvalitetnom vinu. Nekada sam igrao na onu čuvenu pesmu koja se peva uz crnogorsko oro, uzdugnutih ruku, baš kao orao u pesmi, i u skokovima u kojima prednja noga iskače do visine pojasa:
Црмнички је ор’о сваки, ор’о сваки
Спреман вазда пољетети, пољетети
Ђе опасност роду пријети, роду пријети.
Pored Virpazara, u Crmnici ima 27 sela, a stanovništvo je grupisano u 7 plemena. U davna vremena, od Podgorice se dolazilo brodom do Virpazara, pa odatle prugom uskog koloseka preko Rumije do Bara. Nasipi kojima je išao ćira danas služe kao alternativni put. Jedne godine, kada je na glavnom putu saobraćaj bio zaustavljen zbog sudara, provezao me je u kombiju jedan od meštatina ovom trasom.Virpazar je centar Crmnice. Nekadašnjem nazivu Vir dodato je ono pazar iz jednostavno zato što je u ovom gradiću oduvek bio najveći i najbolji pazar u Crnoj Gori. Okružen je kanalima, trskom, lotosima, planinama - vrlo zanimljivo i posete vredno mesto.
U Virpazar sam prvi put došao odmah po zemljotresu koji je 1979. godine pogodio tadašnju najmanju jugoslovensku republiku. Mi, izviđači Beograda, sakupili smo tada sve šatore koje smo imali i još šta god su nam doneli beograđani - što je bilo dovoljno za oko 10.000 ljudi - pa je onda ekspedicija nas desetak prevezla sve te šatore kamionima zanameštaj "Javorka" iz Nikšića i delila ih po Crmnici i u Budvi. Imam još negde sliku sa drugom Đakom pored nakrivljene bandere u Virpazaru. Srećom, kasniji dolazci u Virpazar bili su prehrambeno-pijaće prirode.
Doživi prirodu, proživi tradiciju
U Pelikan me je prvi put doveo pokojni Vuko Darmanović, legendarni izviđač, moj predsednik iz devedesetih, kasnije generalni sekretar Crvenog Krsta Jugoslavije, pesnik u duši. Došli smo za vreme radne akcije Njegoševa šuma, te iste 1979. godine. Vuko mi je tada rekao da nam je veoma zahvalan za svu pomoć koju smo dovezli u Crnu Goru, ali je izrazio sumnju da li će nam Crna Gora vratiti na pravi način svu tu pažnju. Vuko je znao domaćina, a Pelikan je te godine otvoren kao restoran.Kasnije, sećam se jedne izuzetne večeri, oktobra 2000. godine, kada sam sa društvom iz REC-a ostao do pet belih zora uz ribu, vino, voće i harmonikaša i pevačicu kristalnog glasa, oboje iz Prijepolja. Nismo se nadmetali, već jedni druge prijatno iznenađivali bogatstvom pesama koje znamo.
Prošle nedelje, neposredno pošto sam parkirao ispred Pelikana, prišao mi je Toman i odmah upitao: Nema te odavno? Kakvo sećanje, kakva pažnja za gosta! Kad mu rekoh da me nije bilo skoro devet godina, samo je rekao: Tebe treba kazniti. Srećom, "kaznio" me je sjajnim ručkom i uobičajenom pažnjom.
U Pelikanu kuvaju gustu riblju čorbu, koja nije kao ove naše ravničarske puna paprike i jakih začina, već puna ribe i raznog zeleniša. Specijalitet cele Crmnice je dimljeni šaran. Ukusan je, a podseća na dobra dimljena rebra. Porcija je obilna i jaka, a još ako uzmete i čorbu, jedva ćete se izboriti sa ručkom (ja sam jedini uspeo da celog pojedem). Ono što je posebna osobenost jezera je ukljeva, mala riba, nešto kao girice samo slatkovodna.
Uz nadaleko čuveno crmničko vino, domaći beli i kukuruzni hleb i obilje salata, zanimljivost je da ćete na kraju jela obavezno dobiti patišpanj i tanjir voća. Tu se izdvaja vodeni orah - kosoranja. Kvrgastog je oblika, sa bodljama kao bagrem (srećiom ne tako oštrim). Raste u vodi, kao i razne trske i lokvanji kojih ima svud uz obalu. Ima ga puno i "bere" se u oktobru. Ima ukus kestena, i prijatno je iznenadjenje na trpezi.
Gazda Toman Zec je baš zanimljiv lik. Sačekuje goste, susreće ljude na ulici i poziva ih, sa svakim prozbori koju reč, priča viceve, uvek nekud odlazi i ubrzo se vraća. Svakoj dami pokloni po plastičnu saksijicu sa strukom mirišljavog bosiljka, a mnogima i stručak raznovrsnog aromatičnog i lekovitog bilja Crmnice. Sa ponosom će vas povesti po restoranu koji je prepun slika, novinskih članaka (izeš Crnogorca koji se barem malo ne hvali) i njegovih šešira, pa kroz kuhinju do svoje gostinske sobe u kojoj je ogromna, 60 kilograma teška knjiga utisaka sa potpisima hiljada znanih i neznanih gostiju i slika dede - oficira u kraljevskoj vojsci. Mnoge će odvesti i na poslednji sprat kuće gde je uredio "odžakliju" - sobu prepunu starih predmeta koji su se koristili pre stotina godina: nošnji, alatki, sitnih predmeta, prastarih tehničkih aparata, oružja... Toman i supruga mu Zora počeli su 1960. godine brodicom za prevoz putnika po jezeru, kasnije otvorili restoran, izdavali sobe, da bi od pre neku godinu renovirali zgradu i otvorili porodični hotel. Imaju i malu flotu za uživanje u jezeru, u kojoj su brodica sa 10 i brodovi od 30 do 100 putnika, kao i barka "taman za dvoje". Primer su kako se upornošću i posebnim duhom može postići mnogo.Kartu čitaj i seljaka pitaj - stara je izviđačka poslovica. Tako sam i ja na kraju ručka dobio od Tomana dobar savet gde da odemo dalje u Crmnicu.
Po Tomanu, Godinje je najlepše selo u Crnoj Gori. Udaljeno je samo 4 kilometra od Virpazara, smešteno u brdu poviše jezera. Nekada je ovde bila granica sa Turskom - Turci nisu uspevali da ga osvoje pa je stoga i granica bila tu, iznad sela. To je odredilo arhitekturu sela, posebno u zaseoku Lekovići. Sve kuće, neke stare i po pet vekova, od onih najniže pa do jedne usamljene, neke vrste isturene osmatračnice poviše svih ostalih, medjusobno su povezane hodnicima. To je omogućavali da se, i pored toga što su im Turci visili nad glavom, muškarci lako i brzo prebace na položaj i brane selo a žene odlaze na vodu i kreću se izmedju kuća. Ovi tuneli, pored kojih je obavezno mesto za pušku, i dan danas postoje i retki domaćini će vam ih rado pokazati. Zidovi su debeli i do jednog metra a kuće imaju puškarnice. Tu je nekada bio letnjikovac čuvene plemićke porodice Balšića. Njihov grb vidi se i danas na ostacima kapije. Preko jaruge, na brdu preko puta, smeštena je crkva Svetog Nikole, odakle se pruža odličan pogled na selo.
Nekada je Godinje bilo puno sveta, junačkog naroda koji se vekovima borio sa Turcima i drugim silama. Kada je pukao Drugi svetski rat i Italijani zauzeli Virpazar, 19 momaka iz porodice Lekovića okupilo se i krenulo u borbu oslobodivši ga za tili čas.
Dole, u polju, smešteni su vinogradi, bašte i pašnjaci. Godinje je oduvek bilo poznato po najboljem vrancu, kome nema premca u Crmnici pa samim tim ni u Crnoj Gori (uostalom, tu je i nastao vranac kao vrsta vina), i luku koji je tako ukusan da se jede kao jabika. Dok su ostala sela gajila sve i svašta da bi se prehranila, Godinje je jedino imalo samo vino i luk, i od toga sasvim pristojno živelo (za crnogorske uslove). Tu, dole ispod sela, delio sam šatore pre trideset godina - iznenadilo me da su se toga setili domaćini.
Kao što rekoh, selo je prilično napušteno danas - mladež je odavno sišla u grad ili na more. Poslednjih godina, nemačka agencija za razvoj GTZ finansirala je projekat malog preduzetništva u okviru kojeg je jedan broj domaćina počeo da intenzivnije i organizovanije proizvodi vino i rakiju.
Jedan od tih domaćina nas je i primio. Miodrag, Mijo Leković je penzionisani radnik mobilne telefonije. Drži konobu u kojoj gostima nudi svoje vrhunsko vino i rakiju i ukusan sir koji spravljaju komšije Albanci, mešavina kravljeg, kozijeg i ovčjeg. Mijo je za svoje proizvode samo prošle godine dobio medalje na sajmovima u Novom Sadu, Splitu i Budvi. Očekuje da ove godine dobije 1.000 litara vina. Sadi mladi vinograd i očekuje da kada on bude u punom prinosu ima do 3.000 litara vina, što je taman koliko jedan čovek može sam da proizvede. U maloj sušari, dimi šarane koje prosleđuje restoranima uz jezero. Jedan kapitalac od 14 kila smudio se na dimu od vrbovog drveta. Terasa njegove skromne kuće je mesto sa izuzetnim pogledom na jezero i brda oko njega. Uz vino i sir, poželećete da ostanete nekoliko dana na tom mestu punom lepote, tišine i užitaka. Mijo je i zanimljiv sagovornik, od onih koji će vam reći puno a neće neprestano pričati.Pozitivno me iznenadila njegova priča o komšijama Albancima, sa kojima imaju odlične odnose i nikakve probleme. Svaka kuča u Godinju ima jedno pobratimstvo ili kumstvo sa nekom Albanskom kućom. Na vrh Rumije, tu nešto dalje iznad sela, odvajkada su sve tri vere znosile krst svake godine, da bi ga kasnije po tradiciji čuvala muslimanska porodica! Sve dok Amfilohije uz pomoć Vojske nije tamo nakalemio neku limenu crkvicu koja je unela razdor među ljude.
Dalje na istok, ka Bojani, od davnina su na ostrvcima smešteni manastiri. U njima je povelja staroslovenskog kralja Vladimira, Petar II Petrović Njegoš rukopoložen je tu za Arhimandrita. Tu je štampana prva ćirilična knjiga na jeziku Južnih Slovena, samo 38 godina nakon prve Gutembergove knjige.
Crnogorska ljepotica u Londonu 1907. godine
(preuzeto sa druge Internet stranice)
Jedan događaj posebno je proslavio ovo selo u svijetu. Naime, u Londonu se 1907. godine održavalo takmičenje najljepših žena svijeta. Kralj Nikola je trebao da pošalje predstavnicu Crne Gore na to značajno takmičenje. Da bi pronašao najljepšu, kralj je poslao glasnike po crnogorskim selima da traže lijepe đevojke. Tako su naišli na lijepu Milenu Delibašić. S obzirom na tradicionalizam, njen otac se jako usprotivio šiljanju njegove kćerke na ovo takmičenje. Međutijem, na veliko insistiranje kralja Nikole, on je morao prihvatiti ovu odluku. Milena je na takmičenju bila najzapaženija. Mnogi su se otimali za njen ostanak u Londonu i dalji angažman, a čak joj je ponuđen i brak, od strane jednog velikog bogataša. Ipak, ona se vratila u domovinu i udala za momka Lekovića iz Godinja. Kada je kralj Nikola upitao, zašto se nije udala tamo, ona je odgovorila da je kralj nije poslao da se tamo uda, već da prikaže crnogorsku ljepotu. I danas se u Godinju, u jednoj od kuća Lekovića, čuvaju slike i isječci iz poznatih svjetskih novina, koje su objavile priču o ovoj prelijepoj Crnogorki, koja je odbila bogatstvo i slavu, i vratila se da živi u Crnu Goru, u veoma teškim uslovima.