Društvo| Ljudska prava| Politika| Život

Ponos, ni manje ni više

antonacci RSS / 11.10.2010. u 18:28

pride-2007-castro-rainbow-flag.jpg

           Kada je povorka ponosa stigla do SKC-a, učesnici su počeli da uzvikuju "uspeli smo! uspeli smo!", kao da ni sami nisu verovali da će povorka proći svojom trasom bez ometanja. Deset godina se čekalo na ovu šetnju. Taj prizor je u meni probudio čitavo jedno more osećanja, sreću, nevericu, pa opet sreću, pa anksioznost, pa neku vrstu ushićenosti, skoro kao da sam i ja sa njima šetao, a onda i ono osećanje koje ljudi često izdvajaju kao neshvatljivo - bio sam ponosan, na učesnike povorke, te hrabre ljude koji su došli da se bore za svoja prava i na one koji su došli da podrže tu borbu za ravnopravnost, znajući valjda da je društvo onoliko demokratično koliko su njegove manjine slobodne, bio sam ponosan i na organizatore, trebalo se usuditi i pokušati organizaciju gej parade u Srbiji, verovatno u jednom kratkom trenu da sam bio ponosan i na ovu zemlju, jer se konačno dogodio i taj gej prajd, država je konačno stala na pravu stranu, zatim, ponosan i na policiju koja se svojski trudila da zaštiti učesnike i koja će u narednim satima da nastavi da brani Beograd od horde pobesnelih degenerika.
           Posle ovoga više nema natrag. Braneći gej paradu, država se jasno svrstala na stranu ljudskih prava, na stranu evropskih vrednosti, nasuprot mračnjaštvu i nazadnjaštvu. Nema natrag zato što je u ovom slučaju situacija postavljena prilično jasno - s jedne strane imamo gomilu poremećenih, indoktriniranih budala koje uništavaju sve pred sobom, sa druge strane imamo pravo na javno okupljanje, građansko pravo garantovano čak i ovim našim ustavom, imamo državu koja brani LGBT populaciju i tako se vrlo jasno svrstava na stranu demokratije i ljudskih prava.
           Sada ostaje da država reaguje, ali ne da reaguje rečima, nekom apstraktnom izjavom predsednika Tadića koja zapravo ne znači ništa, niti obećanjima, poput Homenovog da će "žestoko" da reaguju, već konkretnim akcijama; dok ne vidim - neću verovati. Ne možemo govoriti o tome da je policijsko suprotstavljanje huliganima pobeda države, sve dok se ti huligani, jednom i nadam se, za sva vremena, ne nađu iza rešetaka. Veliki broj uhapšenih me ne impresionira, ali poveći broj osuđenih na osam godina zatvora bi mogao da ima takav efekat. Još je važnije da odgovaraju nalogodavci, jer ovi što lupaju stakla i glave, oni su tek pioni, izvršioci nečijeg plana. Uhapšen je Mladen Obradović, ali to ne znači ništa - i on je nečiji pion. Potrebno je da odgovaraju oni što su zaogrnuti u crno i koji iza zavese diriguju. E tada, tek tada, moći ćemo da govorimo o nekakvoj pobedi države.
           Potrebno je, takođe, sprečiti da se huligani predstavljaju kao nekakva "izgubljena mladež Srbije", ne razumem zašto bismo imali imalo sažaljenja za njih, kada je sasvim očigledno reč o gomili bezumnih, indoktriniranih degenerika koji se po danu kriju ispod nečije mantije, a onda koriste prvu priliku da maltretiraju pošten svet. Danas su to homoseksualci, sutra ćete to biti vi. Potrebno je, takođe, sprečiti političare da daju degutantne izjave poput one gradonačelnika Đilasa, te stravične zamene teza kojom se za nasilje krive gejevi i lezbejke. To je kao da neko krivi mini-suknju za silovanje. Potrebno je stvarati atmosferu u kojoj će Đilasa biti sramota da odvali toliku jednu glupost, čak i da tako nešto zaista može da misli, ako takav stav može biti krajnji produkt misaonog procesa, a ne uma nabijenog veoma ružnim predrasudama. Potrebno je javno, jasno i glasno reći da za nasilje i pričinjenu štetu nisu krivi oni hrabri ljudi koji su došli na gej paradu, već nakaze koje su grad razbijale.
           Sa druge strane, dogodio se konačno, nakon nekoliko neuspešnih pokušaja, taj gej prajd i izgleda da će ostati u senci nasilja koje ga je pratilo. Ipak, trebalo bi i o tome reći nekoliko stvari. LGBT populacija se prošetala gradom, izrazila nezadovoljstvo svojim položajem u društvu, a Srbima nisu izgorele i ispale oči, niti su se Srpčići preko noći pretvorili u pedere i lezbejke. Koliko sam primetio niko nije samosagoreo od prisustva greha na ulicama, hrićanstvo i dalje postoji, a ni crkve nisu u zemlju propale; Beograd se kanda nije pretvorio u Sodomu i Gomoru zbog seksualnih sloboda koje su postojale, pa makar i na svega nekoliko sati unutar policijskog prstena. Beograd se pretvorio, zato, u bojno bolje, ali to je priča koja ponajmanje ima veze sa homoseksualcima. Dakle, prajd se dogodio, svi su isti - nažalost ili na sreću - kao što su bili i dan pre. Može, doduše, da se dogodi i da neko stavi prst na čelo i zapita se nad predrasudama koje je imao. Kažem "može da se dogodi", jer i ne mora - razmišljanje u Srba i nije previše cenjena aktivnost.
           Uspešno završena povorka ponosa može biti i podstrek svim onim mladim gej muškarcima i svim onim lezbejkama koji se još uvek bore sa svojim identitetom, naročito onima u malim sredinama koji misle da su sami i da nemaju sebi sličnih; njima prajd šalje poruku: to je u redu, to je OK, vi ste, ma šta da vam kažu, sasvim normalni i ne, nema nas malo, vi niste sami! Jedna parada možda neće širom otvoriti vrata ormara, ali će ih makar odškrinuti.
           Na neki način, jučerašnji dan je kulminacija preko dve decenije aktivizma u Srbiji, od "Arkadije" Lepe Mlađenović i pokojnog Dejana Nebrigića, konačno se došlo i do onoga što je prvi konkretan korak u osvajanju jedne opipljivije slobode. Postavljen u istorijsku perspektivu, prajd pokazuje koliko se teško osvaja sloboda, pokazuje i to da, premda jeste teško, sloboda se mora osvojiti, jer vam je inače niko neće dati. Postavljen u istorijsku perspektivu, jučerašnji događaj jeste razlog za ponos i, ukoliko bude dobro iskorišćen, može biti početak jedne nove etape u borbi za LGBT prava. Put do ravnopravnosti neće biti lak, ali je ovom paradom nekako započet i to je veoma važno.

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana