Literatura| Život

Budimpešta, utisci na pauzi za ručak

antonacci RSS / 21.03.2011. u 12:25

Budapest_view.jpg

 Obično putujem po noći, jer ne želim sebi da uskratim ni jedan trenutak proveden u tom gradu, tako da u Budimpeštu stignem neispavan, negde pred svitanje. Prva stvar koju vidim kada stignem u moj voljeni, mračni grad je elegantni stakleni krov Istočne železničke stanice, ili Budapest Keleti pályaudvar (kako jedino prikladno zvuči); pust peron sa nekim žutim osvetljenjem koje užasno zamara oči, pust peron koji se za tren prošara tromim, pospanim putnicima i ubrzo ponovo ostane prazan. Onda se preda mnom otvara prevelik i potpuno razrovaren Baross tér, gde stojim uvek predugo i uživam u tišini koju prekida jedino cvokotanje vilica, jer je tamo uvek hladno i u decembru i u junu i čekam autobus da me vozi kod J. Ima nečeg u tome što me razbesni, u tome što u moj omiljeni grad dolazim uvek kao gost, mada sasvim suludo smatram da ga zaslužujem više od onih koji u njemu žive i premda se kao gost u njemu ne mogu nikako osećati dobro, jer to je moj grad, to su moje ulice, i ne samo one lepe kao san, već i one zapuštene, mračne, prljave ulice Józsefvárosi, gde je (ironično) smešten i Semmelweisov univerzitet, škola u kojoj je studirao neki drugi Vladimir umesto mene, proklet da je. Dolazak u Budimpeštu je za mene dolazak kući i baš zbog toga je uvek propraćen užasnom melanholijom, jer znam da ću opet od nje da odem, a od kuće niko ne želi da ode kad mora, već kada to poželi, jer se kući uvek vraća, a ja kući svraćam (razlika je suviše velika), jer se od kuće ide za vikend, a ja se u kuću za vikend vraćam.
Pomislim često kako mora postojati neki drugi Vladimir koji je ne-zaposlen u Budimpešti, kao što sam ja u Beogradu, neki Vladimir koji umesto u saunu teretane u novobeogradskom atomskom skloništu može da ide u Rudas ili Gellért fürdő i da leži, onoliko koliko to želi, u toploj vodi i gleda kako se svetlost probija kroz raznobojna stakla na plafonu, neki Vladimir koji ide da jede štrudlu kad on to poželi, možda baš tamo kod Szabadság hída, gde je najrađe i ja jedem. Taj prokleti srećni skot i ja smo valjda zamenili mesta i da verujem u Boga, pomislio bih da me je za nešto kaznio, da sam budista, pomislio bih da sam verovatno u prošlom životu napravio neko poveće sranje, pa je ova razdvojenost od Budimpešte nekakva kazna; možda bih tako lakše podneo ove dolaske i odlaske, ali ja u takve stvari ne verujem. Osim što znam (eto) da je sve to slučajno i da slučajnost nikome ništa ne duguje, ja nemam drugog objašnjenja za nesrećnu činjenicu da nisam rođen i da ne živim u gradu koji je moja kuća.
Jednog od poslednjih sunčanih dana ove jeseni, J i ja smo pijuckali pivo u jednom malom kafiću, gledali Dunav i otvarač za flaše, posađen onako teatralno iznad Budima. Pričali smo o muzici i jezicima, jer to su naše najčešće teme. Katkad bi mi rekao koji model tramvaja je prošao pored nas i usporedio ga sa nekim tramvajem u Beogradu koji je sličan, samo prljaviji, kako to nažalost često biva. Tada mi je rekao da je i bolje što ne živim u Budimpešti i dodao nešto vrlo ružno, nešto što je lako moglo ispasti parafraza Desanke Maksimović (kada bi on znao ko je Desanka Maksimović, naravno), nešto poput „Budimpešta je lepa samo kad se čeka" i ja umalo da povratim to pivo koje sam pio. Odmah se setim mog prijatelja, pisca koji mi uvek govori da je i bolje što nikada nisam studirao književnost, jer se književnost više voli i bolje studira kada se ne uči na fakultetu. Ili prijatelja koji kaže da italijanski jezik volim jer ga nisam studirao. Ili prijatelja pijanistu koji kaže da Bahovu drugu partitu u C molu toliko volim jer mi nikada nisu krvarili prsti jer sam je bezuspešno vežbao nedeljama. Takvi su svi gradovi na ovom svetu, kazao je; više ih voliš kad nisi tu. Tako nešto, rekao sam mu, može da kaže samo neki ludak iz zemlje ludaka. Složio sam se da mnogi gradovi koje volim jesu takvi, Beograd recimo, Rim recimo, Njujork recimo, ali ne i Budimpešta. Mogu sebe da zamislim kako se vraćam s posla u ovom gradu, mogu da zamislim da sam umoran kao konj, mogu da zamislim da sam zaglavljen u saobraćaju, da pokisnem, da me odžepare, da se naljutim, da ugazim u blato, da trčim kući koju nemam, jer moram hitno u ve-ce.
Iz Budimpešte odlazim noćnim vozom, kako bih i svoj poslednji budimpeštanski dan stigao da iskoristim u potpunosti. Obavezna popodnevna šetnja, kafa u jednoj knjižari koja je, kao i ulica u kojoj se nalazi, moja omiljena. Zatim pivo sa J, a onda pakovanje kofera i polazak natrag. Neka težina u grudima. Bol u vilici. Knedla u grlu. U Beograd stižem ujutru i trudim se da ne razmišljam o Budimpešti, čak ni kada, prelazeći preko železničkog mosta, posmatram zarđale i oronule beogradske mostove. Čak ni kada iz voza izađem na železničkoj stanici koja je prljava kao Keleti, ali ne toliko lepa. Čak ni kada čekam autobus da se vratim u stan koji nije moj, kao što, naposletku, ni Budimpešta to nije, ma šta ja želeo.

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana