Društvo| Ljudska prava| Politika| Satira

Gej pokret u Srbiji, avaj narod i tzv. vlast

antonacci RSS / 07.10.2012. u 17:57

Crossroads1.jpgI zašto ponos, odgovor je lak. Peder koji odrasta u Srbiji, odrasta sa porukom da je bolestan. Da ga se ljudi gade. Da je nakaza. Ako o svojoj seksualnoj orijentaciji priča sa svojim roditeljima, šanse da će ga izbaciti na ulicu su i više nego realne. Ukoliko kaže prijateljima, postoji mogućnost da ih izgubi. Ukoliko se to na poslu sazna, biće otpušten. Ukoliko to pokaže na ulici, dobiće batina. Ukoliko to prijavi policiji, biće uzaludno.

Svako ko kroz to može da prođe i ostane normalan zaslužuje da bude ponosan. I kraj.

 

 -----

 Tzv. premijer, tzv. vlade, tzv. države Srbije (još uvek nije potrebno tzv.)

Premijer Ivica Dačić pokazao je prethodnih dana frapantnu nedoslednost u izjavama i još frapantniju aroganciju. I neprijatno potcenjivanje „naroda" na koji se svakih pet sekundi poziva kao da je izašao iz epske narodne pesme. Niko neće govoriti velikoj vladi još veće Srbije šta će ona da odluči. Mnogo smo jaki i mnogo smo bitni. Grok grok.

Nisam pravnik ali mi se čini da tu nema šta da se odlučuje; gej parada nije pitanje toga šta o njoj misli Mali Sloba, a šta Eliot Nes. Pitanje gej parade jeste pitanje poštovanja ustava ove zemlje, ma kakav da je. Jer ako je Kosovo neotuđivo Srbija, onda je Srbija i ta parada, pošto je ustavom garantovano pravo na slobodno okupljanje. To je pitanje poštovanja konvencija o ljudskim pravima čija je ova zemlja potpisnica, to je pitanje mogućnosti državnog aparata da vrši moć u cilju očuvanja reda, zakona i sličnih trica i kučina, i pitanje, možda najvažnije od svih, jednakosti građana u ovoj zemlji. Ali nije pitanje odluke vlade Srbije. I posebno nije pitanje toga šta Srbi misle, jer da se taj isti narod pitao, još uvek bismo pokušavali da pokoljemo Albance i izađemo na more. I ne bismo koristili dezodorans.

Zaista sumnjam da Dačićeva policija tokom devedesetih nije naučila da se obračunava sa huliganima, a i da nije - postoji vojska. A ako ni to ne radi, onda se uvek može pozvati neko sa strane, pa neka domaći panduri gledaju i uče. Šezdesetih godina, u Americi, vojska je bila ta koja je štitila crne studente i učenike kada su integrisane škole. Tada većina Amerikanaca nije smatrala da njihova lepa bela deca treba da se mešaju sa prljavom crnom decom, ali je država imala dovoljno moći i dovoljno integriteta - imala je, prosto rečeno, muda - da do kraja sprovede ukidanje segregacije. To je bez sumnje bila izuzetno nepopularna mera, ali iz perspektive proteklog vremena - može li neko da kaže da je borba protiv rasizma bila loša stvar?

Postoje dve opcije: ili država Srbija smatra da su pederi i lezbejke građani drugog reda, da ih je potrebno diskriminisati, ili nema dovoljno moći da se izbori sa huliganima; u prvom slučaju, jasno tonemo u fašizam, i tu reč koristim sasvim namerno u onom kontekstu u kom se koristila sredinom XX veka kad su Benito i Adolf bili živi. Ukoliko država nema snage da se izbori sa huliganima - onda vam je jasno da svi možemo kolektivno da odemo tamo gde sunce ne sija jer će ta nepismena bagra da naređuje kakvi se zakoni prave i kako će ko da se ponaša. Danas im smetaju homoseksualci, sutra će to biti članovi LDP-a, prekosutra DS-a, onda će to biti ateisti, itd. Samo je pitanje kada će svako ko nije identičan njima doći na red. Jer oni uvek moraju da imaju neprijatelja. Jer ako nemaju neprijatelja, onda ni sami ne postoje.

Patrijarh Irinej, specijalista neuropsihijatrije

On govori o tome šta je bolest i šta je moral. Pored toga što je zadužen za pitanja onostranog, u slobodno vreme, kako smo eto saznali, patrijarh Srpske pravoslavne crkve završio je specijalizaciju iz psihijatrije i zna bolje od stručnjaka Svetske psihijatrijske organizacije i Svetske zdravstvene organizacije. Samo u Srbiji jedna javna ličnost može sebi dozvoliti da gura nos u stvari o kojima očigledno pojma nema.

Deo sa moralom je možda zanimljiviji. Ta ista crkva ima Pahomija i Filareta, a problem su ljudi koji žele da se izbore za to da ih ne tuče svaki idiot, da ih ne otpuštaju zbog seksualne orijentacije, da ih ne pljuju ako se drže za ruke, da imaju jednak pravni status kao i heteroseksualni parovi, jer možda nisu isti ali pred zakonom moraju biti jednaki.

Kako ga nije sramota?

Gej aktivisti, Jezus Maria!

U Utisku nedelje Boban Stojanović ne ume da objasni zašto je to parada ponosa. Zašto ponos? Da li je moguće da on organizuje nešto, a da ne zna šta organizuje i zašto se to zove tako kako se to zove? Gej aktivistima se u emisijama u kojima gostuju postavljaju identična pitanja, a oni ne mogu da sednu i pripreme se da na njih odgovore. Ili ako su se pripremili - onda su me ostavili bez teksta svojim intelektualnim kapacitetom. U emisiju Olje Bećković se ne ide sa istom pripremom kao u emisiju Ivana Ivanovića.

I zašto ponos, odgovor je lak. Peder koji odrasta u Srbiji, odrasta sa porukom da je bolestan. Da ga se ljudi gade. Da je nakaza. Ako o svojoj seksualnoj orijentaciji priča sa svojim roditeljima, šanse da će ga izbaciti na ulicu su i više nego realne. Ukoliko kaže prijateljima, postoji mogućnost da ih izgubi. Ukoliko se to na poslu sazna, biće otpušten. Ukoliko to pokaže na ulici, dobiće batina. Ukoliko to prijavi policiji, biće uzaludno.

Svako ko kroz to može da prođe i ostane normalan zaslužuje da bude ponosan. I kraj.

Zašto politika identiteta ne uspeva u Srbiji?

Ovakav vid aktivizma bi, pretpostavljam, trebalo da proizilazi iz politike identiteta koja je zaista donela velike koristi LGBT zajednici u Nemačkoj, Francuskoj i Americi. Naravno, Francuzi, Nemci i Amerikanci nisu ništa prosvećeniji od nebeskih Srbalja, nisu genetski tolerantniji, nisu na ne znam koliko višem stupnju duhovnog razvoja. Prosto se zadesilo da žive u liberalnim demokratijama, što Srbija nije.

I pošto ona to nije, možda ni aktivistički pristup ne bi trebalo da bude isti.

Ovde nije reč o (vrlo homofobičnom) argumentu da je parada provokacija. Mene zaista boli jedan organ za to što prosečni građanin ove zemlje paradu doživljava kao provokaciju. Nije ni reč o argumentu da je obezbeđivanje parade preskup i prevelik posao; premda to jeste tačno, za to nisu krivi učesnici parade već teroristi koji ih napadaju i država koja se sa njima voli, sve preko kičme verovatno jednako homofobičnih policajaca koji bi paradu trebalo da obezbeđuju.

Parada možda nije najbolje rešenje zato što se ne može primorati država da radi svoj posao. Ona se može održati samo onda kada se građanima garantuje nekakav go minimum prava, recimo garantovanje onoga što piše u ustavu. Što u Srbiji nije slučaj, makar ako se gej. (Ovde izuzimam mogućnost da u Srbiji ikada nastane nekakav radikalan pokret za gej oslobođenje, što bi bilo jako zanimljivo i divljenja i bezrezervne podrške vredno.)

Sa druge strane, ako bi postojala neka vrsta ujedinjenog fronta manjinskih zajednica, onda bi država morala da popusti. Jer LGBT populacija u najboljem slučaju zahvata 10% populacije. To možda i mogu da ignorišu. Ali dodajte tu Vlahe, Mađare, Rome, Albance, Hrvate, manjine po bilo kom drugom osnovu - a biti manjina u Srbiji užasno je praktično bez izuzetka - i dobićete prilično veliku masu nezadovoljnih građana. I isti ponos - biti drugačiji u Srbiji i to preživeti.

Umesto zaključka i suza

Prethodnih sam dana bio prilično miran i sa distancom sam pratio sve što se u medijima događalo. I očekivao sam da ću napisati nešto smireno i argumentovano. Želeo sam da govorim o alternativi politici identiteta.

Ali čim sam dohvatio tastaturu, obuzeo me je užasan bes. I taj bes nije ništa drugo do nemoć.

I strašna tuga.

Bespomoćnost.



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana