Društvo| Literatura| Politika

Einmal ist keinmal - mnogobrojne čari neodgovornosti

antonacci RSS / 16.10.2011. u 11:44

cirrus_clouds_di00863_mid.jpg

 

Skoro sam se ponovo vratio Kunderi, možda jer mi je preko potrebno malo nepodnošljive lakoće. Odmah na prvim stranama knjige, Kundera piše nešto što je, čini mi se, strahovito važno. Citiram ga ovde za one koji će tek da pročitaju Nepodnošljivu lakoću postojanja:

Ako se svaka sekunda našeg života bude bezbroj puta ponavljala, bićemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva pomisao je užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaki gest je optrećen težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom (das schwerste Gewicht).

A ako je vječno vraćanje najteži teret, naši životi mogu se na njegovoj pozadini ocrtavati u svoj svojoj predivnoj lakoći.

Malo pre ovoga, Kundera govori još nešto veoma važno, oprostićete još jedan citat:

Možemo, prema tome, reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja izvjesnu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile - pojavljuju se lišene olakšavajuće okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakšavajuća okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi nečemu što je prolazno? Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve čarolijom nostalgije, pa i giljotinu.

Ono o čemu Kundera ovde govori, to je preuzimanje odgovornosti. Težina o kojoj on govori zapravo je težina naših odluka, posledice koje mi trpimo zbog odluka koje smo sami doneli. To je svet gde čovek kao agensno biće bira, donosi odluke i donoseći ih preuzima punu odgovornost za njih - i za dobre i za loše strane tih odluka. Taj svet nije Srbija.

Svet lakoće, nasuprot tome, je onaj gde donošenje odluka ne podrazumeva po sebi i preuzimanje odgovornosti za te odluke i za njene posledice. To je svet gde je sve dozvoljeno, zato što je sve privremeno - ako nešto i pogrešim, moja sramota će trajati tri do pet dana, a posle će je svi zaboraviti. Ako sam u prethodnom mandatu i bio fašista, u drugom ću biti Evropejac - ko će se već sećati šta je bilo pre! Ako i donesem nekakvu odluku, od mene se neće tražiti da budem odgovoran za nju, jer o posledicama niko ne razmišlja, posledice će se dogoditi sutra, a tada će sve ovo danas biti davna prošlost. Lakoća je zapravo večni život u onom geštaltovskom hic et nunc, bez tereta prošlosti i bez razmišljanja o budućnosti. Važno je šta sada, ovog trenutka dobijam. O posledicama ne moram da razmišljam.

Takav svet nam je već bolje poznat. Danas ću da izađem tri sata ranije s posla jer moj šef nije tu da me vidi - o onome što bi trebalo da uradim za to vreme, o tome ću misliti sutra. Kao Skarlet O'Hara. Ako me mrzi da silazim da bacim smeće, baciću ga kroz prozor. To što će sutra da mi smrdi pod prozorom - o tome ću misliti sutra. Ako mi odgovara u ovom trenutku da prekršim ustav i građanima uskratim pravo na slobodu okupljanja kako ne bih morao da se gnjavim radeći svoj posao, ja ću to učiniti, jer svakako neću biti kriv za povredu ustava zemlje čiji sam ministar. O tome šta znači prekršiti temelj pravnog poretka jedne zemlje - o tome ne mogu sad da razmišljam. U stvari mogu, ali neću jer - ne moram. Ako mi neko da orden, zašto ga ja ne bih prihvatio? Oh, pa krasno je dobijati nagrade! Zašto bih razmišljao da taj orden delim sa čovekom koji je optužen da je silovao maloletne dečake i zašto bih razmišljao o tome ko je taj Filaret koji mi orden daje? Važno da orden svetluca! Moram ponovo da se vratim Kunderi:

Čim u blizini ugledaju [političari] fotografski aparat, odmah trče do najbližeg djeteta da ga podignu i poljube u obraz. Kič je estetski ideal svih političara, svih strana i pokreta.

Dalje slede Kunderine reči koje i tridesetak godina kasnije u Srbiji zvuče bolno aktuelno:

Tamo, međutim, gdje je sva vlast u rukama jednog političkog pokreta, ubrzo ćemo se naći u carstvu totalitarnog kiča.

Kad kažem totalitarnog, to znači da je sve što narušava kič isključeno iz života - svaka demonstracija individualizma (težiti različitosti isto je što i pljunuti u lice nasmijanog bratstva), svaka sumnja (jer će onaj ko počne sumnjati u sitnice završiti sa sumnjom u život kao takav), svaka ironija (jer u carstvu kiča treba sve primati krajnje ozbiljno), pa čak i majka koja je napustila porodicu, ili muškarac koji daje prednost muškarcima nad ženama i tako ugrožava sveto geslo „Volite se i množite se!".

Možemo li, međutim, očekivati da se preko noći stvori društvo gde će političari i pojedinci preuzimati odgovornost za svoje postupke? Može li Srbija postati država gde će ministar braniti ljudska prava zato što ljudska prava treba braniti, a ne zato što je „uslov za EU"? Više nisam u to tako siguran. Srbija se u proteklih jedanaest godina dosta promenila, menja se svakoga dana, ali zapravo u biti ostaje ista i uzaludnost te promene građani Srbije ne mogu ni da vide, jer da bi se to videlo, potrebno stvari sagledati spolja, dakle izaći makar metar van granica i pogledati Srbiju sa jednog metanivoa.

I to ima smisla - to je ono što Vaclavik naziva promenom prvog reda. Promena po jednom utvrđenom šablonu koji proizilazi iz kapaciteta sistema, tj. države. Taj šablon je sledeći: donosimo zakone, ali ih ne poštujemo; idemo u Evropu, ali nećemo da se menjamo; hoćemo u EU, ali istovremeno nećemo u EU; pričamo jedno, radimo drugo; busamo se u svoju slobodu, ali neko drugi treba da je ima samo u svoja četiri zida; idemo korak napred, ali se posle obavezno vratimo i korak natrag; milosrdni smo hrišćani, ali ćemo ipak da iznožamo nekog ko liči na lezbejku (štagod to značilo); hoćemo modernu državu, ali da nam patrijarh bude konsultant u spoljno-političkim pitanjima; znamo da smo izgubili Kosovo, ali ćemo ipak za njega da se borimo; uzaludno je, ali nema veze; svi smo jednaki, ali ako nismo i isti, onda je to problem; postoji sloboda mišljenja i govora, ali ćemo ipak svi isto da govorimo; protiv smo korupcije, ali ćemo ipak da zapošljavamo provereno, preko veze. Svaki napedak je povod za nazadovanje, a svako rešenje zapravo problem. I tako dalje i tako dok se ne rasplačete.

U Nepodnošljivoj lakoći postojanja, Tomaš se ipak jeste promenio, ali Sabina nije. Ona na kraju romana ostaje nekako da visi u vazduhu, prisutna je, ali u stvari i nije prisutna, živa je, ali baš i nije; njena je želja da bude kremirana, a njen pepeo da bude bačen u vazduh - lako, najlakše. Zašto se onda Tomaš promenio, a Sabina nije? Šta je njega nagnalo ka tome da prihvati odgovornost, da živi jedan stvarniji, teži život gde ipak sve nije dozvoljeno i gde nešto ipak boli? Za to je odgovorna samo Tereza i njena intenzivna, infantilna i skoro sumanuta ljubav prema Tomašu. Ljubav toliko jaka da na momente bude neprijatna. Da nije bilo Tereze da ga veže za sebe i njene hostilnosti koja nije odustajala od toga da stvori jednog drugačijeg Tomaša, sasvim je izvesno da bi i on želeo večnost da provede kao pepeo u vazduhu. Promena koju je Tomaš doživeo nije došla iz njega samog, ona je došla spolja. Tomaša je promenila Tereza. Međutim, ja se bojim da EU nije Tereza.

 



Komentari (20)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jasnaz jasnaz 11:50 16.10.2011

: :

inco inco 11:59 16.10.2011

Poklapanje...

Gotovo u isto vreme ja ostavljao traktat na temu odgovornosti glede problema u kome se Grcka nalazi.

Fakat je da se na Balkanu nikada nije primila klica licne odgovornosti. I ne vidim sta EU moze da ucini povodom toga jer ocito da ulazak u EU Grckoj nije promenio pogled na stvari...
antonacci antonacci 12:05 16.10.2011

Re: Poklapanje...

inco
Gotovo u isto vreme ja ostavljao traktat na temu odgovornosti glede problema u kome se Grcka nalazi.

Fakat je da se na Balkanu nikada nije primila klica licne odgovornosti. I ne vidim sta EU moze da ucini povodom toga jer ocito da ulazak u EU Grckoj nije promenio pogled na stvari...


Evo i da te citiram iz tvog traktata:

Problem sa Grckom, a i Balkanom in general, nije to sto se lenjost rasirila i sto je muljanje i zavrtanje svega, od komsije do drzave, postao nacionalni sport. To su samo posledice. Uzrok je apsolutni nedostatak osecaja odgovornosti. Prvo prema sebi, pa prema drugima, pa na kraju i prema celom drustvu i drzavi uopste. Inace, to je i uzrok nedostatka solidarnosti, al' to je skroz druga tema. Svi ocekuju da ce odgovornost ici u suprotnom smeru, pa je samim tim drzava tu da bude najodgovornija, a pojedinac jadan, nije odgovoran ni za sta sem da li ce ujutru da opere zube ili ne.


krkar krkar 12:36 16.10.2011

Re: Poklapanje...


Podrška i preporuka obojici. Jasno i precizno.

Ja, doduše, Kunderu ne doživljavam ni kao toliko preciznomislećeg ni kao nešto preterano referentnog ali to shvatite samo kao malu estetsku napomenu.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 20:36 16.10.2011

Re: Poklapanje...

Možemo li, međutim, očekivati da se preko noći stvori društvo gde će političari i pojedinci preuzimati odgovornost za svoje postupke? Može li Srbija postati država gde će ministar braniti ljudska prava zato što ljudska prava treba braniti, a ne zato što je „uslov za EU"? Više nisam u to tako siguran. Srbija se u proteklih jedanaest godina dosta promenila, menja se svakoga dana, ali zapravo u biti ostaje ista i uzaludnost te promene građani Srbije ne mogu ni da vide, jer da bi se to videlo, potrebno stvari sagledati spolja, dakle izaći makar metar van granica i pogledati Srbiju sa jednog metanivoa.

Шта се дешава када нема испоставе одговорности?
Не знам када се то дешава да један, самоиницијативно, преузима одговорност? То је "самокритика у друштву", један испразан социо концепт Османске Брозове Југославије.
Дакле, један се позива на одговорност, и то је западни концепт, али оно што прилично отежава "пут" ("у социјалистички рај, будућност" ), је ситуација са евром, где не постоји никакав механизам да се политичари, у ствари бирократе, позову на одговорност због фаталне грешке креирања евра. Ту се ствари обрћу, и ЕУ постаје скуп нација подређених бирократији (која намеће ниподоштавање идентитета, културе, баш као у Јоти), уместо да бирократија буде подређена становништву.
zoja444 zoja444 12:32 16.10.2011

zivotni stil

abrasax abrasax 15:15 16.10.2011

Re: zivotni stil

Kad kažem totalitarnog, to znači da je sve što narušava kič isključeno iz života



Mislim da je kič potcenjen! Na primer - bele čizme na nogama maestralne Sonje Savić - hoćete reći da se više ne nose? Ili je kombinacija bila neponovljiva - crvena haljina, prugasti sako? No svako može naći nešto za sebe... Ja volim takve stvari.

EDIT: Nisam baš mislila da spisku nedostaje skandal majstor, ali proverih na tjubu (davno sam ga imala pred očima), te ispade da je tako. Okreni-obrni, izgleda da je neodgovornost spojena sa jednom pominjanom ljudskom osobinom.
pape92 pape92 13:37 16.10.2011

lakoća - teškoća

Možda Kunderina knjiga nije savršena za paralelu sa pitanjem odgovornosti u Srbiji, izuzev samog naslova (što ne znači da zapažanja koja se tiču te odgovornosti nisu tačna).

Tačna su i zapažanja o samoj knjizi. Međutim, njema je tema odnos prema shvatanju onog najličnijeg u našim životima, odnosa prema ljubavi. Tomaš je tu, pre preobraćenja, lagan i neodgovoran, ali nije takav kada je u pitanju posao, ni kada je u pitanju sopstveni integritet (nije potpisao Rusima onaj papir o lojalnosti). Ovakvo ponašanje je daleko od paralele sa Srbima pominjanim u tekstu.

Jedno bi se ipak možda moglo ustanoviti. Možda bi svi ti neodgovorni ljudi bili odgovorniji kada bi ih nego zaista voleo.
antonacci antonacci 13:53 16.10.2011

Re: lakoća - teškoća

Možda Kunderina knjiga nije savršena za paralelu


Slažem se da nije, nego su mi sličnosti toliko upadale u oči kad sam ponovo pročitao taj roman da nisam mogao da odolim.

Možda bi svi ti neodgovorni ljudi bili odgovorniji kada bi ih nego zaista voleo.


Ili kada bi znali da se neodgovornost kažanjava. Pa neka nađu neki drugi način da nevoljenost ispoljavaju.
pape92 pape92 14:01 16.10.2011

Re: lakoća - teškoća

Ili kada bi znali da se neodgovornost kažanjava

Ma naravno. Podlegao sam privremenom napadu idealizma.
antonacci antonacci 14:38 16.10.2011

Re: lakoća - teškoća

pape92
Ili kada bi znali da se neodgovornost kažanjava

Ma naravno. Podlegao sam privremenom napadu idealizma.


Razumem. Dešava se to svima.
jesen92 jesen92 15:09 16.10.2011

Re: lakoća - teškoća

Možda Kunderina knjiga nije savršena za paralelu sa pitanjem odgovornosti u Srbiji,

..ja nisam ni razumela kao paralelu vec kao lajtmotiv ..neodgovornost prema bilo kome i bilo cemu ima odredjene posledice koje su, po pravilu, negativne...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 18:56 16.10.2011

Večni povratak ili kružno vreme

Heh, antonaci, šta reći?

Odavno sam čitao Kunderu. Mnogo godina kasnije sam nešto načuo i o onom izveštaju br. 624, a evo sad vidim da Kundera, govoreći o večnom vraćanju, kopira Borhesovo "Kružno vreme":

"Imam običaj da se stalno vraćam Večnom Povratku; sada ću nastojati (oslanjajući se na nekoliko istorijskih primera) da definišem tri osnovna shvatanja tog pojma. Prvo se pripisuje Platonu......." I DALJE.

Nešto mi je sumnjiv taj Kundera.
abrasax abrasax 20:07 16.10.2011

Re: Večni povratak ili kružno vreme

"Imam običaj da se stalno vraćam Večnom Povratku; sada ću nastojati (oslanjajući se na nekoliko istorijskih primera) da definišem tri osnovna shvatanja tog pojma. Prvo se pripisuje Platonu......." I DALJE.



Hvala na linkovima, odlični su. :)
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 20:19 16.10.2011

Re: Večni povratak ili kružno vreme

"Posebna sam, jedinstvena, različita. Baš kao i svi ostali."
antonacci antonacci 09:41 17.10.2011

Re: Večni povratak ili kružno vreme

Mnogo godina kasnije sam nešto načuo i o onom izveštaju br. 624,


Epilog te priče je, koliko se sećam, da su optužbe protiv Kundere ipak bile neopravdane, te da je izveštaj valjda falsifikovan.
abrasax abrasax 16:13 17.10.2011

Re: Večni povratak ili kružno vreme

Epilog te priče je, koliko se sećam, da su optužbe protiv Kundere ipak bile neopravdane, te da je izveštaj valjda falsifikovan.


Čudi me, onda, da književna javnost, zajednica ili kako već, u Češkoj nije jasnije reagovala. Ostala je fama i neka nelagodnost pri pomenu Kunderinog imena u češkoj javnosti, koliko je meni poznato. Možda, prosto, nisu jedni drugima oprostili, ko će ga znati...
kick68 kick68 00:35 17.10.2011

Sutra

A sutra nikad nije danas nego uvek sutra.
Taj šablon je sledeći: donosimo zakone, ali ih ne poštujemo;

Tu lezi kljuc problema, a promene gotovo uvek dolaze spolja i treba ih dosledno nametati i sprovoditi.
antonacci antonacci 09:42 17.10.2011

Re: Sutra

promene gotovo uvek dolaze spolja i treba ih dosledno nametati i sprovoditi.


Slažem se, ali nisam siguran da ima ko dosledno da ih nameće.
goricagogic goricagogic 20:30 19.10.2011

Najtezi teret

"Ako se svaka sekunda našeg života bude bezbroj puta ponavljala, bićemo prikovani za večnost kao Isus za krst. Takva pomisao je užasna. U svetu večnog vraćanja svaki gest je opterećen težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Niče misao o večnom vraćanju nazvao najtežim teretom.."
Ovu misao najbukvalnije tumacim, tu smo gde smo jer se uvek vracamo,cini se kao da nam istorija nije bila bas najbolja uciteljica...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana