Prve moje spontane asocijacije na Ameriku su već godinama polja pamuka koja se protežu, kao sneg u ravnici, do besvesti i još dalje, i toliko su bela da čovek oslepi ako ih gleda predugo. Zatim poneka benzinska pumpa pored puta i obavezna crkva, jer se valja pomoliti svugde i u svakoj prilici, raspeća na bregovima, bilbordi sa biblijskim citatima i neonski Isusi u tamnim noćima. Kada sklopim oči i zamislim te scene, polja pamuka neodoljivo dominiraju. Čak i po najtamnijim noćima, mesec osvetljava pamuk kao da je podne i to je jedna posve veličanstvena scena, taj prostor under the cotton pickin' moon. Preko dana, međutim, iz tog pamuka izlaze razna čudovišta i ako u blizini šetam psa i on uleti u polje, nestaće unutra i ja ću morati satima da trčim za njim, kao slepac, orijentišući se samo njegovim lajanjem, dok on bezuspešno juri čudovišta. Uvek su mi govorili da zatvaram vrata za sobom, inače će nam kuća biti preplavljena miševima i pacovima koji se skrivaju u poljima pamuka, jer to je tako na američkom jugu, ima mnogo miševa i mnogo pacova, ali su svi oni dobro ušuškani pod belinom pamuka i na prvi pogled se ne vide. Kada dugo razmišljam o tim poljima pamuka koje već godinama nisam video i za koje nikada nisam mislio da će mi nedostajati, postepeno se odaljavam od prizora noći u Misisipiju kroz prozor moje sobe i počinjem da razmišljam o svemu onome što je taj pamuk stvorio i setim se Nine Simon i jedne njene sjajne pesme: Oh but this whole country is full of lies,/ You're all gonna die and die like flies,/ I don't trust you anymore,/ You keep on sayin' „Go slow!". Prokletstvo slobodnih asocijacija se sastoji u tome da nema mogućnosti za intervenciju i usmeravanje, i ja se odmah selim ovamo, u Srbiju, jer kod nas sve mora sporo, reforme, promene, sve sporije i sporije i sporije i sporije i možda iza te sporosti postoji negde nada da će stvari postati toliko spore da zapravo počnu da se kreću unatrag.
Ovde, u Srbiji u koju me je maločas dovela Nina Simon (e baš joj hvala) sasvim je moderno govoriti kako je Amerika „bezveze", u poslednjih par godina jako često slušam takve paušalne ocene eksperata koji o Americi znaju ono što su videli na MTV-u, a ni to nisu do kraja razumeli jer ne razumeju engleski dovoljno dobro. Sinoć sam bio svedok toga da su se usta jednog mladog gospodina otvarala i iz njih je, uz nešto malo pljuvačka na uglu usana, bez razmišljanja a posledično i bez osećaja stida, izašla rečenica koja kaže da se u Americi ne može igrati Čehov, a da to bude dobro. Zašto, to se „zna", i sasvim je bilo budalasto i čak nepristojno od mene (tako mi je rekao) da zatražim objašnjenje, a nisam mogao da ga ne zatražim. Kad se nešto „zna", to zapravo znači da se ništa ne zna, ali da je lepo kad ljudi imaju nekakva odsečna uverenja koja mogu tako definitivno i tako samouvereno da iznesu. (Ako se neko seća Sartrovog Žila, ovo je trenutak da ga zamisli; govorim o onom Žilu što - zaboga - mrzi Engleze, za koga je Kiš napisao da postaje ličnost samo zahvaljujući engleskom čaju.) Opet se vraćam na polja pamuka: napisao sam da pod pamukom žive svakojaka čudovišta, ali da se to ništa spolja ne vidi, već je sve lepo i belo. Takva je u neku ruku i Amerika, a belina naizgled deluje jasno - malo koka-kole, malo Holivuda, sprčkaj u rečenicu i Lejdi Gagu i Britni Spirs, Den Brauna ili Danijelu Stil, i eto tebi jedne snobovske interpretacije američke kulture. Možda bi se mogao pomenuti i rasizam, sa prezrivim tonom u glasu, pošto kod nas rasizma nipošto nema. Moja Amerika je nešto drugo, nešto više i zbog toga me svaki Žil iznova iznervira. Moja Amerika je neka čudna kombinacija onih auto-puteva i pamuka i loše hrane i Filipa Rota, DeLila, pokojnog Apdajka, velikog Foknera, zatim Amerika Volt Vitmena, Ginzberga i Orlovskog, Amerika fantastičnih filmova i Trumana Kapotija, ali i Amerika fantastične muzike, zemlja gde stvara Bob Dilan i gde Brus Springstin peva predsedniku i fizikalcu istovremeno, zemlja gde je Nina Simon napisala Mississippi Goddam, grozna Amerika i dobra Amerika, ona Amerika koju još uvek ne poznajem, ona Amerika u kojoj sam živeo, zatim ona Amerika gde se više puši marihuana od cigara, ali i ona licemerna i ona imigrantska, pa ona bela, crna, žuta, hrabra Amerika, i ona suviše komplikovana da bi se svela na bilo šta kratko i razumljivo. Ali su izgleda sve te Amerike prekrivene belim pamučnim pokrivačem i ne vidi se ništa.
Pamuk je čudna jedna biljka, često veoma kontroverzna. Pre pet godina, izveden je na sud u Turskoj i od zatvora su ga spasili prijatelji pisci, Saramago, Eko, Karlos Fuentes, Vargas Ljosa i još nekolicina drugih. Bio je optužen da mnogo talasa, a kada se pamuk talasa, svašta izleti napolje, razni miševi i pacovi, genocidi nad Jermenima i Kurdima, gušenje slobode govore, fundamentalizam, nacionalizam, itd. Pre dve godine, uhapšeno je nekoliko turskih nacionalista, članova organizacije Ergenekon, zbog planova da ubiju nekoliko važnih ličnosti iz političkog života, a među njima je verovatno na listi za odstrel bio i Pamuk.
Toga kod nas, ovde, u Srbiji, nema. Danas sam čituckao Plastelin i tu sam pronašao tekst Sneg Srđana V. Tešina i čini mi se da smo obojica imali sličnu asocijaciju na naslov romana kojim se bavi tekst - mi smo ovde, u Srbiji, pokriveni nekim odvratnim, teškim snegom, grupa besnih ljudi zatvorenih u nekoj zavejanoj crkvi (o tome, može biti, govori i neki film ili serija). Na kraju svog teksta Tešin primećuje da je Pamuk jedan od najčitanijih pisaca u Srbiji i to je tek svojevrsna ironija, a onda završava ovako: ima li Pamuka među našim piscima? Jasno je da nema, ni u naznakama. I to ne zato što ovde nedostaju talentovani pisci, mada bi čovek to često mogao pomisliti kada čita naše žive klasike. Moja je pretpostavka da nema mnogo pisaca koji bi se uhvatili u koštac sa našom društvenom stvarnošću, jer to sa sobom nosi rizik od lepljenja raznih etiketa od kojih ni jedna nije laskava, a sve se nekako svode na to da ne antisrpski kritikovati bilo šta. Zanimljivo je pitanje koliko je u srpskoj književnosti uopšte ikada i bilo nekakvog jasnog kritičkog duha. Sa druge strane, imam utisak da ne postoji ni izdavač koji bi bio spreman da objavi knjigu koja bi bila onoliko radikalna koliko je to, na primer, Pamukov Sneg. Roman kao što je Rotova Američka pastorala ovde ne bi mogao biti ni koncipiran bez nervoza i autocenzure. Muda nisu dovoljna za dobru književnost, ali su još kako potrebna.
Otprilike godinu dana pre nego što je ubijen Bris Taton, napisao sam jednu pripovetku o devojci koju u autobusu do smrti tuče grupa napaljenih degenerika zato što im se učinilo da je lezbejka. Priča je bila samo delimično zasnovana na iskustvo moje jedne poznanice kojoj su u autobusu dobacivali neki klinci da će je (znate već šta) kako bi je preobratili. Ta moja prijateljica je inače majka dvoje dece i jedini je njen greh očito taj što ima kratku crvenu kosu i što nosi pantalone. Imam nekoliko dežurnih čitalaca i svi su se oni složili da pripovetka nije ni nalik onome što ja obično pišem, da im nije jasno otkud toliki bes u meni, ali da bi svakako trebalo da je objavim, jer takve proze u srpskoj književnosti nema mnogo (uopšte). Poslušao sam savet prijatelja i poslao pripovetku jednom, što bi se reklo, uglednom književnom časopisu. Posle petnaestak dana, dobio sam pismo u kom je rečeno da bi pripovetka mogla biti objavljena uz određene izmene. Prvo sam pomislio da je pripovetka možda suviše nasilna, da je jezik suviše sirov, da nije bilo potrebno da budem toliko direktan na momente, ali ne - uredniku se nije činilo da je u Srbiji moguće da neko bude pretučen „jer liči na lezbejku", pa bih taj deo nekako mogao da izostavim, a i nije to tema za književnost, tako mi je rečeno. Jel nije? Onda dobro. Onda tako. Pripovetka je završila u kanti za smeće jer mi nije palo na pamet da je prepravim. Krenuo sam od pamuka i stigao do te pripovetke i odjednom mi je žao što sam je bacio, mogao sam promeniti naslov, mogao sam joj sada dati skroz drugačiji ton - Ovo se kod nas ne može desiti.
U Americi ima mnogo pamuka, u Turskoj ima bar jedan (da ja znam za njega), a ovde? Ne, mi nemamo tako nešto, nama to nije potrebno. Mi nemamo šta da krijemo. A ni šta da objavljujemo.