Kultura| Literatura| Umetnost| Život

O pisanju, nesigurnosti, odustajanju i neodustajanju

antonacci RSS / 02.05.2010. u 15:11

sothebys_lucio_fontana_concetto_spaciale_attese.jpg

 
           Često mu se dogodi da nešto napiše, a onda shvati da je sve to jedno veliko, bezvredno sranje. On misli da zbog toga, za sve ove godine spisateljstkog staža, nije napisao više, a i to što je napisao, neretko je bacao u smeće; on poznaje ljude koji pišu, a koji za godinu dana napišu više nego što je on napisao za sve svoje godine zajedno. Oni imaju mnogo ideja i mnogo reči, a kod njega je sve to mučno i sporo. Kada ga neko pita kada je rođen, on odgovori da je rođen onda kada je naučio da čita, jer kada je naučio da čita, počeo je i da piše. Nažalost, to mu pitanje gotovo niko ne postavlja, zato što je taj podatak uglavnom od interesa pri izradi nekakvog identifikacionog dokumenta ili pri prijavljivanju za neki konkurs, a u tim situacijama, dovoljno je priložiti ličnu kartu, pa šalterska radnica naprosto prepiše te četiri brojke i bez reči mu ličnu kartu gurne natrag ispod stakla koje ih razdvaja, a on ćuti i ne kaže ništa. Zbog toga, rekao mi je, malo ko zna da on uopšte piše, a on se već pomalo oseća veteranom. Naravno, ja mu ništa ne verujem, znam da me laže, malo ko zna da on piše, zato što se on boji da to bilo kome kaže, premda ni sam ne zna otkud taj strah, loših se reakcija ne plaši, dobre reakcije mu ne znače mnogo; tako, naposletku, on kaže, ali to ne mora da znači da je to istina, jer se veoma često dogodi da čovek ni sam ne zna šta misli, a ipak oseća potrebu da nešto kaže, da se opravda i odbrani. Jednom mu se dogodilo da je u gradu sreo drugaricu iz škole sa njenom koleginicom s posla, i kada je koleginica čula njegovo ime, uzviknula je „ti si napisao tu i tu pripovetku, objavljenu u tom i tom zborniku", a on je slagao i rekao da nije, a koleginica njegove drugarice je rekla da je to zaista velika šteta jer je u pitanju odlična pripovetka. Sećam se da je drhtao nakon tog susreta i srećan i prepadnut istovremeno. Pre neki dan mi je rekao da je pročitao da je Biljana Srbljanović izjavila - i u ovom spletu rekla-kazala nužno će se izgubiti tačno značenje njenih reči - da ne podnosi to što je čitaju, ali da bi istovremeno bez toga umrla.
           Govorim mu svaki dan, piši više, trebalo bi da pišeš češće i njega to unervozi, jer on voli da kaže, makar jednom dnevno, da više neće pisati, da je književnost za njega prošlost i da će se posvetiti nauci, jer tu postoji više reda, više pravila i jasnije utaban put. Ipak, znam da se mojih reči seti svaki put kada otvori knjigu i počne da čita. On, naime, kada čita, ima potrebu da prepravlja tuđe reči i rečenice i da ih prekraja shodno svom sluhu. Prvi put u životu kada je uzeo da čita knjigu - bio je to neki roman Agate Kristi u zelenim koricama, štampan na hrvatsko-srpsko-pokojnom jeziku - on ga je „lektorisao", menjajući redosled reči, imena junaka, pa čak i njihove sudbine, a kasnije je tu knjigu sakrivao po kući od roditelja; njima se to šaranje po knjigama nikako ne bi dopalo.
           Juče sam mu rekao da pošalje svoje priče izdavaču, nekom izdavaču, bilo kom, a što da ne i svim izdavačima, a on mi je rekao da lupetam. Jednom je to pokušao, kazao mi je, i ništa se nije dogodilo, a od tada nije napisao ni jednu novu pripovetku jer više nema reči kojima bi pisao pripovetke. Očekivao je, odgovorio mi je, a da nije sačekao ni da ga pitam šta je očekivao, da mu kažu bilo šta: vaše su priče grozne ili divne, hoćemo da ih objavimo ili nećemo da ih objavimo, a oni su mu rekli samo „dobili smo Vaše priče", i posle nisu ništa rekli. I ćutanje je, rekao sam mu, nekakav komentar, a zatim sam mu prepričao sve što sam čuo o tome koliko se Kiš - a on drugog boga nema - trudio i koliko je moljakao i slao rukopise, da bi mu knjige bile objavljivane i prevođene, a on kaže da je jedno Danilo Kiš i da se sa njim neće porediti, jer bi to bilo ruganje i da on, uostalom, nema dara ni sposobnosti da moljaka i bude uporan. Kažem mu, onda, da je Kišlovski šest puta pokušavao da upiše filmsku režiju i da su mu govorili da je loš i netalentovan. Pokušavam da ga ohrabrim. Meni to nikada niko nije rekao, kazao mi je. (Izmiče mu suština priče: upornost se isplati!) Uostalom, kazao mi je, ja pišem roman. Kakav roman? Neću da ti kažem, odgovara mi. Dokle si stigao? Razradio sam koncept u glavi, odgovara mi. Dobro, ali koliko si toga napisao? Nisam još ništa stavio na papir, kaže, ali sve je tu, ceo koncept je tu i dok to priča pokazuje kažiprstom na slepoočnicu, i onda ću taj roman da šaljem izdavačima kada ga napišem. On me opet laže.
           Juče je otišao na piće sa prijateljem koji radi kao psihoterapeut i od toga uspeva sasvim lepo da živi, i posle par koketela, od kojih se jedan zvao (toga se seća) Gin and Sin, prijatelj-psihoterapeut (koji je njemu samo prijatelj, ali ne i terapeut) mu je pričao o tehnici koju je nazvao „samokarakterizacijom" i koju voli da primenjuje u radu sa klijentima. „Napišite svoju autobiografiju", kaže prijatelj-psihoterapeut svojim klijentima, „kao da o vama piše prijatelj koji vas veoma voli i koji vas poznaje onoliko dobro koliko vi poznajete sami sebe, napišite to u trećem licu." Ako bi pisao o pisanju, možda bi ti to pomoglo, kazao sam mu, možda bi lakše sagledao razloge zbog kojih više patiš za pisanjem nego što pišeš, zbog čega potcenjuješ to što pišeš i zbog čega svake druge nedelje od toga odustaješ. Bila bi to neka vrsta paraautobiografije, ako sada nisam izmislio tu reč, a i ako jesam, ona sada postoji, pa je sve u redu. Bio bi sopstveni biograf, makar na tren, napisao bi autobiografiju jednog dela tvog života koji bi u ovom trenutku, ako bi neko pisao tvoju biografiju, bio potpuno skrajnut, izdvojen, ignorisan, jer o njemu znaju samo tvoji bliski prijatelji (a oni su zavetovani na ćutanje), a retko bi se koji biograf dosetio da tvoje ime traži u književnim časopisima i zbornicima kratkih priča. Paraautobiografija, rekao je, kakva glupost. A onda je seo za kompjuter i napisao je, ali mu i dalje ništa nije bilo jasno.

 



Komentari (43)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vishnja92 vishnja92 15:23 02.05.2010

o!

savrseno.

(proradice, polako. ideja nije da nesto bude jasno, vec da se pise)
antonacci antonacci 15:30 02.05.2010

Re: o!

proradice, polako.


Osim da čekam, i nemam neki izbor. To što sam ja nestrpljiv, skroz je jedna druga stvar.
mariopan mariopan 15:41 02.05.2010

Re: o!

Razumem njegovu nesigurnost, svako ko nešto stvara zna taj osećaj i često je sam sebi najstrašniji kritičar, bezdušni sudija kome ništa nije dovoljno dobro da bi ugledalo svetlost dana...ali šta bi mi, koji volimo da čitamo a ne umemo da pišemo, radili nadalje u životu ako bi svi pisci odustali od pisanja? Iz istih razloga? Neka pomisli i na nas, čitaoce, pa neka piše, za nas
mirelarado mirelarado 15:33 02.05.2010

:)

Обрадује ме сваки твој текст. Изузетно ми се допада и како пишеш, и како преводиш, а нарочито како читаш друге писце. И волим неодустајање. :)

antonacci antonacci 15:49 02.05.2010

Re: :)

mirelarado
Обрадује ме сваки твој текст. Изузетно ми се допада и како пишеш, и како преводиш, а нарочито како читаш друге писце. И волим неодустајање. :)



Drago mi je, hvala, hvala i hvala.

Setio sam te se pre dve nedelje, kupovao sam Fukoovo klatno prijateljici za rođendan. I ti si nju veoma obradovala, poslednja poruka koju sam od nje dobio je glasila ovako "ova knjiga je jako dobra, ali ću se ubiti dok je ne pročitam do kraja".
Jelica Greganović Jelica Greganović 16:22 02.05.2010

Nesigurnost

je nešto od čega pate svi pravi umetnici. Ja verujem da je upravo nedostatak samopouzdanja i prevelika samokritičnost ono što ih deli od onih koji nisu umetnici, ali su u to ubeđeni jer poseduju nepristojnu količinu samopouzdanja.

Uteha:

Dnevnik Mihaila Bulgakova, 1924. godina noć između 26. i 27. decembra

"...Više od svih tih Ljaški mene brine pitanje - da li sam ja beletrista?..."







antonacci antonacci 16:59 02.05.2010

Re: Nesigurnost

nepristojnu količinu samopouzdanja.


Ovo je jako lepo rečeno.

S tim da ni drugi ekstrem nije preterano dobar...
Jelica Greganović Jelica Greganović 17:58 02.05.2010

Re: Nesigurnost

Naravno da nije, ali ja još uvek mislim da je bolje pobeđivati nedostatak samopouzadanja od nesvesnosti (koja to redovno prati u stopu) da imaš previše samopouzdanja.
mirelarado mirelarado 18:56 02.05.2010

Re: :)

antonacci
"ova knjiga je jako dobra, ali ću se ubiti dok je ne pročitam do kraja".


Поздрав твојој другарици, а (уместо бодрења) можеш јој поручити: кад се преводиоци нису убили...
antonacci antonacci 22:53 02.05.2010

Re: :)

mirelarado
antonacci
"ova knjiga je jako dobra, ali ću se ubiti dok je ne pročitam do kraja".


Поздрав твојој другарици, а (уместо бодрења) можеш јој поручити: кад се преводиоци нису убили...




Verujem da nije bilo lako.

A njoj sam i kupio tu knjigu jer znam da tera čoveka do ivice. Toliko mi je draga.
bocvena bocvena 18:20 02.05.2010

Znam da znaš, ali...

Saveti mladom piscu
Danilo Kiš
11.07.1984.

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
Drži se podalje od prinčeva.
Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije.
Ne uskači, dakle, u "vozove istorije", jer je to samo glupava metafora.
Imaj uvek na umu misao: "Ko pogodi cilj, sve promaši."
Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši uopšte reportaže, ti nisi
novinar.
Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.
Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.
Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.
Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset.
Ne piši po narudžbini dana.
Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
Čuvaj se "užasavajuće doslednosti".
Čuvaj se lažnih analogija.
Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
"Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih". (Otkrivenje Jov., 3,16)
Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
Nemoj misliti da je tvoje pisanje "društveno koristan posao".
Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
Imaj o svemu svoje mišljenje.
Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
Tebe reči najmanje koštaju.
Tvoje su reči najdragocenije.
Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!
Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.
Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
Ne budi pisac manjina.
Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
Ne piši za "prosečnog čitaoca": svi su čitaoci prosečni.
Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.
Ne budi dvorska luda.
Ne misli da su pisci "savest čovečanstva": video si već toliko gadova.
Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje pesnika.
Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
Ne piši za praznike i jubileje.
Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
Čuvaj se poluistina.
Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
Ne budi tolerantan iz učtivosti.
Ne isteruj pravdu na konac: "s budalom se ne prepiri".
Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi
raspravljati.
"Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu." (Poper)
"Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo." (Idem)
Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
Nemoj da imaš misiju.
Čuvaj se onih koji imaju misiju.
Ne veruj u "naučno mišljenje".
Ne veruj u intuiciju.
Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem.
Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.
Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu.
Ne veruj u automatsko pisanje i "svesnu nejasnost" - ti težiš za jasnošću.
Odbacuj književne škole koje ti nameću.
Na pomen "socijalističkog realizma" napuštaš svaki dalji razgovor.
Na temu "angažovana književnost" ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta.
Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.
Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak kao gore.
Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)
(1984)

Život, literatura, 1990. (intervjui i eseji)
Jelica Greganović Jelica Greganović 18:52 02.05.2010

Re: Znam da znaš, ali...

nemoj da propustiš ni Čehovljeva "Uputstva za pisce početnike". Sad ih čitam drugim očima i tretiram k'o bukvar.

Edit:

stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.


Majstorski!
antonacci antonacci 22:09 02.05.2010

Re: Znam da znaš, ali...

Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.


Lako je njemu bilo da se ne udružuje i da bude sam... sa prijateljima poput Kovača, Pekića ili Davida.
docsumann docsumann 22:33 02.05.2010

I JOŠ PAR SITNICA


SAVJET ISKUSNIM NOBELOVCIMA


najkorisnije je pisati onako
kao što se i češeš

kratko i energično

s jasnom potrebom

( nogom iza uva )

Unfuckable Unfuckable 11:42 03.05.2010

Re: aj' ti hodaj...

Lako je njemu bilo da se ne udružuje i da bude sam... sa prijateljima poput Kovača, Pekića ili Davida.


antonacci antonacci 07:13 04.05.2010

Re: I JOŠ PAR SITNICA

najkorisnije je pisati

Izvini što čupam reči iz konteksta, ali uopšte nije korisno.
Oduzima vreme, donosi mnogo muke (makar meni), neretko zahteva pripreme, učenje, vežbanje i istraživanje, ali kada završiš pripovetku - tih desetak strana čije pisanje ponekad može da traje i mesecima - osećaj je neopisiv.
miloradkakmar miloradkakmar 19:26 02.05.2010

Treba

pisati i kad nedostaje reči , i kad izdavač nema sluha, i kad je loše napisano to nešto znači, samo pisac ili bolji znalci od njega moraju da imaju trenutak. Taj trenutak sve preokreće.
antonacci antonacci 22:00 02.05.2010

Re: Treba

miloradkakmar
pisati i kad nedostaje reči , i kad izdavač nema sluha, i kad je loše napisano to nešto znači, samo pisac ili bolji znalci od njega moraju da imaju trenutak. Taj trenutak sve preokreće.


Filip Rot ima sličan stav. Setio sam se da je u jednom intervjuu - jednom od retkih koji je dao u poslednjih par godina - rekao da on obavezno piše par sati svaki dan, makar to bilo skroz bezveze i makar to posle bacio, ali ipak piše, jer je pisanje stvar ostajanja u formi.
vishnja92 vishnja92 22:09 02.05.2010

Re: Treba

"nijedan dan bez linije"

a ima i ono Van Gogovo, iz jednog od pisama bratu:

"Sta donosi dan poput ovoga? Nista osim mnostva krokija. Pa ipak, donosi nesto drugo: spokojnu zelju za radom"

zvuci vanredno umirujuce :)
antonacci antonacci 22:18 02.05.2010

Re: Treba

"Sta donosi dan poput ovoga? Nista osim mnostva krokija. Pa ipak, donosi nesto drugo: spokojnu zelju za radom"


Zvuči skoro kao haiku.
Unfuckable Unfuckable 11:50 03.05.2010

Re: Treba

i ovo je neka vrsta haikua (ili bar sasvim dobro odrađene kate) koji nam je podario Pesnik:
"ne primajte nikoga u svoja kola
komunicirajte telefonom
ugradite duple brave u stan
konzumirajte diskretno sarm
...

i cuvajte se ajkula
motrite na ljude..."

Ali, nešta drugo sam hteo da podvučem, ima malo veze s temom a malo više s blogom, koji bi mogao biti podtema:
od svih tih dilema i trilema; samo i preispitivanja tipa "hoću li hteti, smeti, znati i umeti" i kada se sve to skocka i udesi, i kada se dogodi taj čuveni klik na "objavi" - mislim da je najgore i sasvim nekonstruktivno taj svoj rad (jer rad je ipak u pitanju, zar ne?) - obrisati.
To su situacije pred kojima ostajem apsolutno obezrečen i za koje nemam dovoljno bogat rečnik.
antonacci antonacci 07:01 04.05.2010

Re: Treba

od svih tih dilema i trilema; samo i preispitivanja tipa "hoću li hteti, smeti, znati i umeti" i kada se sve to skocka i udesi, i kada se dogodi taj čuveni klik na "objavi" - mislim da je najgore i sasvim nekonstruktivno taj svoj rad (jer rad je ipak u pitanju, zar ne?) - obrisati.



Jedina stvar koja je spasila Lolitu od plamena bila je Vera Nabokov koja je svojim rukama vadila papire iz plamena, jer je njen muž u trenutku nezadovoljstva (i, sasvim sigurno, nesigurnosti) založio vatru i bacio rukopis.

Da, to ume da bude vrlo nekonstruktivno.
gordanac gordanac 21:45 02.05.2010

silence, exile and cunning

U tišini, na osami, varljivih misli (silence, exile and cunning) je jedan od čuvenih i neobičnih citata jednog još čuvenijeg, neobičnijeg i možda najuticajnijeg pisca XX veka - Džejmsa Džojsa iz njegove knjige "Portret umetnika u mladosti".

“You have asked me what I would do and what I would not do.

I will tell you what I will do and what I will not do.

I will not serve that in which I no longer believe, whether it call itself my home, my fatherland or my church: and I will try to express myself in some mode of life or art as freely as I can, and as wholly as I can, using for my defence the only arms I allow myself to use . . . silence, exile, and cunning.”


~ James Joyce, A Portrait of the Artist as a Young Man

U tišini, na osami, varljivih misli, slobodnim izborom ili prirodnim sledom stvari, mnogi od nas provedu neko vreme, sasvim slično načinu koji James Joyce bira za sebe (ili svog junaka jedne knjige, što ume da izađe na isto).

U tišini, na osami, varljivih misli može se biti u bilo kom trenutku, na bilo kom mestu, bez obzira na moguće prisustvo drugih ljudi, bez obzira na bilo šta drugo što u tom momentu radimo.

"Prokleta sloboda izbora!" - dodao bi možda neko nestrpljiv da bivanje u tišini, na osami, varljivih misli donese bilo kakav rezultat, bilo kakvu promenu, bilo kakvo osećanje drugačije i lepše od svega onog što više ne želimo, čega se odričemo i zbog čega dobrovoljno odlazimo u tišinu, na osamu, loveći lukavo sve varljive misli.

Kad dovoljno često i dovoljno dugo sopstvenom odlukom boravimo u tišini, na osami, igrajući se lukavo sa svim svojim varljivim mislima, mogu nam postati moguće i verovatne sasvim nezamislive stvari, ljudi i događaji. Ako pri svemu tome uvidimo da nas i nečije drugo, tuđe lice i glas prati i ne napušta tokom osame - tim bolje. Koliko god i to neobično zvučalo.

A ondaK se sve to može i - zapisati, tako ja mislim.
antonacci antonacci 22:43 02.05.2010

Re: silence, exile and cunning

Kad dovoljno često i dovoljno dugo sopstvenom odlukom boravimo u tišini, na osami, igrajući se lukavo sa svim svojim varljivim mislima, mogu nam postati moguće i verovatne sasvim nezamislive stvari, ljudi i događaji. Ako pri svemu tome uvidimo da nas i nečije drugo, tuđe lice i glas prati i ne napušta tokom osame - tim bolje. Koliko god i to neobično zvučalo.


Slobodne asocijacije... setio sam se pesme Zavet Nebojše Vasovića. Zapravo, setio sam se zaveta ćutanja, jedva sam prizvao u sećanje ime pesme i pesnika.

Vrativši se iz Njujorka
u San Francisko 1963,
američki pesnik Bob Kaufman
je uzeo budistički zavet
ćutanja za narednih deset
godina. I stvarno, Bob je
ćutao. Sve do februara 1973,
nije progovorio ni jednu
jedinu reč, nije napisao
ni jednu jedinu reč.
Ja mogu samo da žalim
što nikad necu saznati
šta bih sve mogao da kažem
kada bih imao snage da ćutim
deset godina. Možda bi to
imalo nekakve veze sa suncem,
sa maslinama...
ranoranilica ranoranilica 22:19 02.05.2010

Pomoc drugu na drumu


Moj savet budućem piscu - pisati knjigu kakvu bi sam želeo da pročita, ali se još niko nije setio da je napiše.

Najvažniji elementi dobre knjige, po meni, su:
-tema koja je "prevodiva" i na druge kulture i društvene senzibilitete, sagledana iz novog, originalnog ugla,
-neupitna koherentnost ideje i jasnoća izraza u njenoj elaboraciji,
-zanatski siguran, osoben i dopadljiv stil, uz što manje "praznog hoda". Poželjno - s kratkim i efektnim rečenicama,asocijativnim kalamburima, duhovitim provokacijama čitaoca, uz hrabro korišćenje i sopstvenih slikovitih jezičkih kovanica.
-pustiti junake da preko međusobnih dijaloge "otkrivaju" svoje karaktere,umesto njihovog psihološkog skiciranja preko "gustog" teksta
-biti pre početka pisanja načisto kojoj se ciljnoj čitalačkoj grupi obraćate, pa tome prilagoditi i nivo intelektualizma u izrazu.
antonacci antonacci 22:50 02.05.2010

Re: Pomoc drugu na drumu

tema koja je "prevodiva" i na druge kulture i društvene senzibilitete, sagledana iz novog, originalnog ugla,


Meni ne pada na pamet trenutno ni jedna tema koja nije prevodiva, tj. koja ne može biti prevodiva, ako se obradi na adekvatan način.

Poželjno - s kratkim i efektnim rečenicama,


Evo pretresam u glavi moj književni panteon, izuzev Kundere, mislim da ni jedan drugi nije umeo da napiše kratku rečenicu. Neki od njih jedva i koriste tačke (Saramago, na primer). A ni meni to, da se videti, nije jača strana.


jasnaz jasnaz 22:45 02.05.2010

-- Dragi moj gospodine Kapuse,


I vaša sumnja može da postane dobra osobina ako je budete vaspitali.



RMRilke : Pisma mladom pesniku


Dr M Dr M 00:42 03.05.2010

Prijatelji

Drago mi je sto je Tvoj prijatelj poslusao savet svog prijatelja...
nikola_kovac nikola_kovac 00:45 03.05.2010

Из искуства

Стварање почиње када све створено више није довољно.

ПС: Ствараоци се рађају два пута. Други пут када коначно пристану на свој свет.
liricar liricar 01:19 03.05.2010

NAROD SPAVACA I MI SAMO STO NISMO ZASPALI

Sustina je u tome da covek, kreativan covek, ima moc da sopstvenim mislima stvori u sebi osecaj samouverenosti. Tada je ne sumljivo put ka napretku i uspehu ne samo otvoren vec i nezaustavljiv. Nekom logikom, nakon ove spoznaje, ide se ka svesti ili moze da se ide ka svesti o tome da je covek po pitanju samouverenosti prepusten sam sebi, po onom narodnom da ni bog ne pomaze onome ko ne pomaze sam sebi! Razmisljajuci tako, ovu stvar vidim kao jedno stanje svesti, koje je tako cudno. Covek se ponekad odupire svemu, vreme provodi u nekom vakumu, zivot provodi u nekom vakumu, a istovremeno ga talenat pritiska i muci, tera, da svoju energiju, svoju ljubav, da covecanstvu, na uman, lep i plemenit nacin. Mozda je lepota tog stanja da sve zavisi od takvog coveka, da sve uopste i zavisi samo od coveka. Ocigledno nas splet zivotnih okolnosti ponekad dovede u situaciju da nista ne mozemo da razumemo sto se nas tice, kao da smo jednim delom izgubili vezu sa realnoscu, trpimo "pomoc" danasnje industrijalizovane "plemenitosti" i samo se ponekad probudimo iz sna u kome nam je toliko jasno da mozemo toliko toga da damo drustvu, drustvu koje spava.
Kod svega, a najvise u kreativnosti, bitan je taj proces emotivnog sazrevanja. Sve treba da bude umereno, pa i emotivna zrelost, ali nje, emotivne zrelosti, za bilo sta da covek radi, mora biti makar u dovoljnoj meri. Ako je nema u dovoljnoj meri, onda smo na dimenziji bolesti, ali i bolest moze biti dobra, moze nas motivisati na velike stvari, za mnoge ljude ne zamislive i neostvarive. Ivo Andric je rekao da je vreme nase rane mladosti bilo tesko jer nismo imali sa kime da podelimo svoju radost i svoju tugu. Iduci nekom analogijom ove Andriceve misli, vidim da je u sustini problem u komunikaciji. Kreativnom coveku je potrebna komunikacija, Kada tu komunikaciju, na primer umetnik, uspostavi sa publikom, tada oseti da nesto deli, da svoja osecanja deli, oslobadja, da ista pocinju polako da proticu kroz njega i tako se menja svest, tako se jaca licnost, tako se izlazi iz patnje rane mladosti.
A samouverenost, samouverenost da napravimo samo jedan korak koji nas od toga deli? To je vec polje neke misterioznosti! Mozda, valjda, sudbine. Kada bi nas nesto nateralo na taj korak... To nesto je jedino u nasoj masti, ta iskra je jedino u nasoj masti!
Mozda je resenje u bliskim osobama. U osobama koje su nama bliske. Osobama u odnosu na koje mozemo da se oslonimo. Sa njima treba da razgovaramo, od njih treba da trazimo pomoc. Cini mi se da se takva pomoc moze naci jedino u porodici, mada je i to sigurno relativno.
Cudno je da nam tok zivota zavisi od tako malo potrebne volje, a tu "malu" volju paralise toliki strah!
Jelica Greganović Jelica Greganović 14:36 03.05.2010

Mali korak

Taj mali korak je u stvari strašno veliki u stvaralačkom svetu, predstaviti javnosti ono što si uradio. Tada se ispred njega pojavljuje rupa straha koju treba preskočiti. Dobrim delom sam, dobrim uz pomoć onih koji te vole. Ponekad mislim o onima koji taj korak nikada nisu napravili i koji svetu nikada nisu predstavili nešto što bi bilo delić njegove lepše strane.
Bulgakov je pet puta spaljivao rukopis Majstora i Margarite, da bi ga konačno objavio i u njemu zapisao da rukopisi ne mogu da gore. Ovaj svet bi bio mnogo siromašniji da Bulgakov nije bio u pravu.
mariopan mariopan 23:17 03.05.2010

Re: Mali korak

Evo vidiš, ja nekoliko puta odustajem od komentara u kome bih rekla da slikam jer sebe ne smatram slikarkom kako me drugi uveravaju, daleko sam ja od toga a ni komentar gde bih to rekla ne mogu da ostavim iz cuga.... nedostatak samopouzdanja na delu. Bar što se tiče mog rada, tu sam najstroži sudja i nijednom slikom još nisam zadovoljna , a kada ću biti to ne znam, nadam se da ću to doživeti ako još dugo poživim i nastavim da radim.
Pozdrav
docsumann docsumann 00:10 04.05.2010

Re: Mali korak

nedostatak samopouzdanja na delu. Bar što se tiče mog rada, tu sam najstroži sudja i nijednom slikom još nisam zadovoljna ,


Nedostatak samopouzdanja ne mora ništa da govori o stvorenom dijelu.
Takođe sa velikim samopouzdanjem neko može da prezentuje totalno sranje od svog kreativnog rada.
Vrlo je teško i malo ljudi ima tu osobinu, da sa neobjašnjivom sigurnošću, dubinski objektivno, procjenjuju svoj rad, kao da imaju uvid u neke dublje istine, nivoe stvarnosti, u kojima se stvari pokazuju upravo onake kakve jesu i koliko vrijede.
mirelarado mirelarado 00:42 04.05.2010

Re: Mali korak

docsumann
Vrlo je teško i malo ljudi ima tu osobinu, da sa neobjašnjivom sigurnošću, dubinski objektivno, procjenjuju svoj rad, kao da imaju uvid u neke dublje istine, nivoe stvarnosti, u kojima se stvari pokazuju upravo onake kakve jesu i koliko vrijede.


С тим у вези... :)
antonacci antonacci 06:46 04.05.2010

Re: Mali korak

Evo vidiš, ja nekoliko puta odustajem od komentara u kome bih rekla da slikam


Prekasno, već si to na nekom blogu napisala.

Ja sam našao rešenje za taj problem; često kažem "ja pišem". Pisam je nekako suviše velika reč.
antonacci antonacci 06:56 04.05.2010

Re: Mali korak

mirelarado
docsumann
Vrlo je teško i malo ljudi ima tu osobinu, da sa neobjašnjivom sigurnošću, dubinski objektivno, procjenjuju svoj rad, kao da imaju uvid u neke dublje istine, nivoe stvarnosti, u kojima se stvari pokazuju upravo onake kakve jesu i koliko vrijede.


С тим у вези... :)


S tim u vezi :)
Mislim da nema istinski objektivne procene ni svog ni tuđeg rada. Prosto, ne znam šta bi to značilo.

Ali da, retko se dogodi da se neka vrsta megalomanije poklopi sa jednako "mega" talentom. I ta kombinacija je podnošljiva.
docsumann docsumann 11:38 04.05.2010

Re: Mali korak

Mislim da nema istinski objektivne procene ni svog ni tuđeg rada. Prosto, ne znam šta bi to značilo.


Svaki umjetnički čin je sam po sebi racionalno nedokučiv (za razliku od naučnih radova, tehničkih rješenja, kompijuterskih programa i sl.). Međutim nesumnjivo da on komunicira sa svojom publikom na nekom posebnom emotivno-energetskom nivou (nevidljivom, suptilnom, spiritualnom).
E ako smo se dodavde složili, hajde još malo da promislimo o ljudima koji su u stanju da dublje proniknu u to polje dejstva. Intutivno, nekim šestim čulom , njima su te "nevidljive" stvari uočljivije nego drugima .
Ne kažem da je za to što oni "vide" moguć racionalni opis ili objašnjenje, time bi se stekla mogućnost sagledavanja i stvaranja umjetničkog dijela kroz egzaktne algoritme, provjerene obrasce, ali je njihov sud utemeljeniji, dublji od suda prosječnog uživaoca, bilo da se radi o sopstvenom dijelu ili tuđem. Njihova čula su u tom smislu izrazito istančana.
Odličan primjer čovjeka koji je itekako imao uvid u dublje slojeve stvarnosti je samouki indijski matematičar Srinavasa Ramanujan . On je često govorio o tome kako su mu neke od najsloženijih teorema (koje se mnoge i dan danas ispituju) dolazile u snu, kroz neki vid tajanstvene konekcije sa apsolutnim.
Ovo jeste malo radikalan primjer, ali zar nisu i mnogi veliki umjetnički geniji imali neke svoje slične uvide u ono šta rade.
Sjetite se samo Harmsa, koji je čitav život znao za sebe da je genije, iako ništa nije uspijevao za života da objavi. Umro je od gladi u zatvorskoj bolnici u Lenjingradu za vrijeme nacističke opsade, a 30-tak godina kasnije počinje lagano da se širi njegova legenda, dok na kraju nije dobio zasluženo mjesto u istoriji književnosti kao jedan od najvećih i najuticajnijih majstora kratke priče XX vijeka.
mariopan mariopan 19:03 04.05.2010

Re: Mali korak

antonacci
Evo vidiš, ja nekoliko puta odustajem od komentara u kome bih rekla da slikam


Prekasno, već si to na nekom blogu napisala.

Ja sam našao rešenje za taj problem; često kažem "ja pišem". Pisam je nekako suviše velika reč.

Jesam samo sam se nadala da je to malo ko primetio
selica_nena selica_nena 23:26 03.05.2010

...

Taj mali korak je u stvari strašno veliki u stvaralačkom svetu, predstaviti javnosti ono što si uradio. Tada se ispred njega pojavljuje rupa straha koju treba preskočiti.


Samo da dodam, svaki put kad okačim blog, isključim komp i odem negde. Nekako mi je neprijatno to iščekivanje čitaoca, komentara, bilo kakve reakcije, a ničemu se tako ne obradujem. I ne umem da primim pohvalu. Smotam se, sama sebi zvučim snishodljivo i nezahvalno.
I da, kad neko od poznanika kaže: "Ej, nabasao sam na neke tvoje priče, k'o bi rekao da ti tako pišeš?" dešavalo mi se da kažem: "Ko? Ja? Ma jok, to si me pomešao s nekim."

docsumann docsumann 00:57 04.05.2010

...


ZA KOMANDANTA


bijeli papiri gore isto kao i ispisani

a ispisani gore jednako bez obzira
šta na njima piše
i koliko je benzina preostalo

zato bih volio da pišem
kratke knjige za spaljivanje

antonacci antonacci 07:07 04.05.2010

Re: ...

I ne umem da primim pohvalu. Smotam se, sama sebi zvučim snishodljivo i nezahvalno.


I hear you sister. Ali to nema veze (samo) sa blogom, ja sam tip osobe koji i inače lakše prima kritiku nego kompliment. A uopšte nisam skroman, niti se pretvaram da sam skroman, niti sebe vidim kao nekakvu smernu osobu. Prosto, razvio sam tu groznu tendenciju ka samoobezvređivanju.

Baš mi je u vezi sa tim jedna prijateljica skoro rekla da je ta osobina znak duboke poremećenosti.
myredneckself myredneckself 10:43 05.05.2010

Pišite,

pišite, pišite, slikajte...!
Mislim da sve vas koji ste na ovom postu, moram ovako okuražiti, jer to radite dobro
nesigurni su bili mnogi, na pr.
"A bad word from a colleague can darken a whole day," Orson Welles once told Peter Bogdanovich. "We need encouragement a lot more than we admit, even to ourselves."
zatim Beni Gudman, Djuk Elington, Bendžamin Britn, itd.
a o velikom Keatsu da ne govorim


"I have left no immortal work behind me—nothing to make my friends proud of my memory," and requested that the sentence "Here lies one whose name was writ in water" be engraved on his tombstone.

aleksanadar aleksanadar 10:48 05.05.2010

* * *

Мој једини недостатак
Било је моје
Осећање
Надмоћности

То сам превазишао

Сада сам савршен

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana