Često mu se dogodi da nešto napiše, a onda shvati da je sve to jedno veliko, bezvredno sranje. On misli da zbog toga, za sve ove godine spisateljstkog staža, nije napisao više, a i to što je napisao, neretko je bacao u smeće; on poznaje ljude koji pišu, a koji za godinu dana napišu više nego što je on napisao za sve svoje godine zajedno. Oni imaju mnogo ideja i mnogo reči, a kod njega je sve to mučno i sporo. Kada ga neko pita kada je rođen, on odgovori da je rođen onda kada je naučio da čita, jer kada je naučio da čita, počeo je i da piše. Nažalost, to mu pitanje gotovo niko ne postavlja, zato što je taj podatak uglavnom od interesa pri izradi nekakvog identifikacionog dokumenta ili pri prijavljivanju za neki konkurs, a u tim situacijama, dovoljno je priložiti ličnu kartu, pa šalterska radnica naprosto prepiše te četiri brojke i bez reči mu ličnu kartu gurne natrag ispod stakla koje ih razdvaja, a on ćuti i ne kaže ništa. Zbog toga, rekao mi je, malo ko zna da on uopšte piše, a on se već pomalo oseća veteranom. Naravno, ja mu ništa ne verujem, znam da me laže, malo ko zna da on piše, zato što se on boji da to bilo kome kaže, premda ni sam ne zna otkud taj strah, loših se reakcija ne plaši, dobre reakcije mu ne znače mnogo; tako, naposletku, on kaže, ali to ne mora da znači da je to istina, jer se veoma često dogodi da čovek ni sam ne zna šta misli, a ipak oseća potrebu da nešto kaže, da se opravda i odbrani. Jednom mu se dogodilo da je u gradu sreo drugaricu iz škole sa njenom koleginicom s posla, i kada je koleginica čula njegovo ime, uzviknula je „ti si napisao tu i tu pripovetku, objavljenu u tom i tom zborniku", a on je slagao i rekao da nije, a koleginica njegove drugarice je rekla da je to zaista velika šteta jer je u pitanju odlična pripovetka. Sećam se da je drhtao nakon tog susreta i srećan i prepadnut istovremeno. Pre neki dan mi je rekao da je pročitao da je Biljana Srbljanović izjavila - i u ovom spletu rekla-kazala nužno će se izgubiti tačno značenje njenih reči - da ne podnosi to što je čitaju, ali da bi istovremeno bez toga umrla.
Govorim mu svaki dan, piši više, trebalo bi da pišeš češće i njega to unervozi, jer on voli da kaže, makar jednom dnevno, da više neće pisati, da je književnost za njega prošlost i da će se posvetiti nauci, jer tu postoji više reda, više pravila i jasnije utaban put. Ipak, znam da se mojih reči seti svaki put kada otvori knjigu i počne da čita. On, naime, kada čita, ima potrebu da prepravlja tuđe reči i rečenice i da ih prekraja shodno svom sluhu. Prvi put u životu kada je uzeo da čita knjigu - bio je to neki roman Agate Kristi u zelenim koricama, štampan na hrvatsko-srpsko-pokojnom jeziku - on ga je „lektorisao", menjajući redosled reči, imena junaka, pa čak i njihove sudbine, a kasnije je tu knjigu sakrivao po kući od roditelja; njima se to šaranje po knjigama nikako ne bi dopalo.
Juče sam mu rekao da pošalje svoje priče izdavaču, nekom izdavaču, bilo kom, a što da ne i svim izdavačima, a on mi je rekao da lupetam. Jednom je to pokušao, kazao mi je, i ništa se nije dogodilo, a od tada nije napisao ni jednu novu pripovetku jer više nema reči kojima bi pisao pripovetke. Očekivao je, odgovorio mi je, a da nije sačekao ni da ga pitam šta je očekivao, da mu kažu bilo šta: vaše su priče grozne ili divne, hoćemo da ih objavimo ili nećemo da ih objavimo, a oni su mu rekli samo „dobili smo Vaše priče", i posle nisu ništa rekli. I ćutanje je, rekao sam mu, nekakav komentar, a zatim sam mu prepričao sve što sam čuo o tome koliko se Kiš - a on drugog boga nema - trudio i koliko je moljakao i slao rukopise, da bi mu knjige bile objavljivane i prevođene, a on kaže da je jedno Danilo Kiš i da se sa njim neće porediti, jer bi to bilo ruganje i da on, uostalom, nema dara ni sposobnosti da moljaka i bude uporan. Kažem mu, onda, da je Kišlovski šest puta pokušavao da upiše filmsku režiju i da su mu govorili da je loš i netalentovan. Pokušavam da ga ohrabrim. Meni to nikada niko nije rekao, kazao mi je. (Izmiče mu suština priče: upornost se isplati!) Uostalom, kazao mi je, ja pišem roman. Kakav roman? Neću da ti kažem, odgovara mi. Dokle si stigao? Razradio sam koncept u glavi, odgovara mi. Dobro, ali koliko si toga napisao? Nisam još ništa stavio na papir, kaže, ali sve je tu, ceo koncept je tu i dok to priča pokazuje kažiprstom na slepoočnicu, i onda ću taj roman da šaljem izdavačima kada ga napišem. On me opet laže.
Juče je otišao na piće sa prijateljem koji radi kao psihoterapeut i od toga uspeva sasvim lepo da živi, i posle par koketela, od kojih se jedan zvao (toga se seća) Gin and Sin, prijatelj-psihoterapeut (koji je njemu samo prijatelj, ali ne i terapeut) mu je pričao o tehnici koju je nazvao „samokarakterizacijom" i koju voli da primenjuje u radu sa klijentima. „Napišite svoju autobiografiju", kaže prijatelj-psihoterapeut svojim klijentima, „kao da o vama piše prijatelj koji vas veoma voli i koji vas poznaje onoliko dobro koliko vi poznajete sami sebe, napišite to u trećem licu." Ako bi pisao o pisanju, možda bi ti to pomoglo, kazao sam mu, možda bi lakše sagledao razloge zbog kojih više patiš za pisanjem nego što pišeš, zbog čega potcenjuješ to što pišeš i zbog čega svake druge nedelje od toga odustaješ. Bila bi to neka vrsta paraautobiografije, ako sada nisam izmislio tu reč, a i ako jesam, ona sada postoji, pa je sve u redu. Bio bi sopstveni biograf, makar na tren, napisao bi autobiografiju jednog dela tvog života koji bi u ovom trenutku, ako bi neko pisao tvoju biografiju, bio potpuno skrajnut, izdvojen, ignorisan, jer o njemu znaju samo tvoji bliski prijatelji (a oni su zavetovani na ćutanje), a retko bi se koji biograf dosetio da tvoje ime traži u književnim časopisima i zbornicima kratkih priča. Paraautobiografija, rekao je, kakva glupost. A onda je seo za kompjuter i napisao je, ali mu i dalje ništa nije bilo jasno.