Nenaspavanog i prilično nesrećnog zbog povratka u tmurni Beograd, vest koja me je najviše zainteresovala je, bez sumnje, pismo koje je Sreten Ugričić uputio svom izdavaču i glavnom uredniku NIN-a. Ovo me pismo nije iznenadilo zato što sam osobito navijao da Ugričić dobije NIN-ovu nagradu. O NIN-ovoj nagradi, moram priznati, odista nisam razmišljao prethodnih nedelja, pomalo i zato što sam za to bio suviše zauzet, a ponajviše jer me ono što sam pročitao od ovogodišnje domaće književne produkcije, računajući tu i Ugričićev roman, ostavlja potpuno ravnodušnim. Ugričićevo pismo me je iznenadilo, s jedne strane zato što je trebalo da bude poslato mnogo ranije (i pre Ugričića, mora ga je poslati neko drugi), imajući u vidu da se o ideološkoj pozadini NIN-ove nagrade govori sasvim sigurno otkako ja pratim književnost, i sa druge strane, iznenadilo me je to što je uopšte poslato, budući da se malo ko od laureata bunio što ju je dobio, čak i kada mi se činilo da je očigledno da bi oni morali imati jak otklon prema "sociosimboličkom poretku" (S. U.) koji ta nagrada pokušava da uspostavi i održi, i tu pre svega mislim na pisce poput Albaharija i Svetislava Basare, ali i Tasića i Pištala, pa i Arsenijevića, a koji su mogli, da su tako hteli, da se prema nagradi kritički postave, ako ne i da je sa potpunim gađenjem odbiju. Koliko je meni poznato, ne postoji određena zatvorska ili novčana kazna za (ideološku/ političku) doslednost.
Ukratko, moj je utisak bio da se NIN-ove nagrade mnogi možda gade (samo na rečima?), da se ova nagrada veoma često kritikuje, ali da se para i reklame malo ko gadi, kakva god da mu je ideološka pozicija, a u zemlji gde je tiražna ona knjiga koja se proda u mizernih hiljadu primeraka, ova je nagrada takoreći garant dobre vidljivosti, dobrog tiraža, čak i kad se radi o knjigama bez ikakve književne ili bilo kakve druge vrednosti; naročito onda? A koliko shvatam, ima se šta i u buđelar staviti, pa tako imamo dvostruku korist - em što širimo novčanik (iako nas je zbog toga malo sramota, jer smo ipak umetnici pre svega), nego širimo i dobru književnost, "našu stvar", zbog čega smo eto jako ponosni, pa možemo da i dalje da pogledamo prijatelje u oči. Na taj način, pisac može da se ugradi u diskurs čiji je instrument NIN-ova nagrada, a da istovremeno sebe uspešno laže kako menja stvari "kroz sistem".
I da Sreten Ugričić nije uputio ovo pismo uredniku NIN-a i svom uredniku u Laguni, čini mi se da ne bi morao da strahuje da će dobiti nagradu, ne zato što je njegov roman lošiji od drugih koji su u izboru (jer to zaista nije), već zato što je njegova ideološka pozicija u romanu i suviše jasno određena da bi mogla biti zloupotrebljena na način na koji je to do sada uspešno rađeno. Verujem da je ovoga i on bio svestan kada je odlučio da sastavi i objavi ovo pismo, te da je hteo da nam poruči nešto još važnije - NIN-ova nagrada je instrument kojim se validira jedan veoma moćan i destruktivan diskurs, za Ugričićevo delilovsko shvatanje književnosti, diskurs koji je suprotan mogućnosti književnog stvaranja, zato što "književnost ne sme da služi takvom poretku - naprotiv. Ni glavna književna nagrada ne sme da služi takvom poretku. Relevantna književnost i umetnost oduvek iznose na videlo pretpostavke i posledice takvih poredaka. Umetnost predočava šta takav poredak znači i šta čini čoveku, neposredno i čulno obistinjeno ukazuje da mogućnost drugačijeg, slobodnijeg i ljudskijeg života, zavisi samo od nas."
U veoma zanimljivom intervjuu objavljenom u jednom Tešinovom Plastelinu, Ugričić je rekao nešto što je, čini mi se, veoma važno i što možda objašnjava njegov motiv za pisanje ovog pisma, a bez ulaženja u užase banalnosti: "mi smo samo ono za šta smo odgovorni, ni manje ni više od toga. To je jedini realni smisao kategorije identiteta, sve ostalo su mistifikacije i instrumentalizacije." Pitanje je, dakle, identiteta, ako hoćete i dostojanstva, odrediti se prema zlu, čak i ako to zlo ne možemo poraziti. Možda baš ako ga ne možemo poraziti. Jer ako je borba protiv vetrenjača jedino što možemo, onda je to ono što moramo činiti. Ćutanje je znak odobravanja. Itd. Itd. Itd. Poredak protiv koga Ugričić istupa je toliko sveprisutan da je umalo predstavljen kao jedini moguć, kao realnost (spopade me jeza od ove reči). I ako pisac Sreten Ugričić ne može samostalno da porazi ovakakv poredak, ako ne može ni da ga uzdrma, onda može - i mora! - da istupi protiv njega, jer je u suprotnom njegov deo. Pitanje je identiteta reći glasno i jasno - ne! Sramota je što to do sada niko nije uradio na ovako elokventan i glasan način, ali je veoma važno da je to urađeno. Jer, ako niko ne istupi, onda poredak nema alternativu.
Ugričić se na kraju pridružuje nekakvim "njima", nekakvim ljudima na kulturnoj i političkoj sceni koji ne pristaju, a kojih, kako on kaže, ima sve više, pridružuje se nekim ljudima za koje je nepristajanje pitanje lične odgovornosti, pitanje identiteta. On kaže da takvih ljudi poslednjih godina ima sve više i, premda priznajem da ih ja slabo vidim (možda ne znam gde da tražim, možda ni na njih ne pristajem?), ja biram da mu verujem da oni postoje, jer to znači da se postepeno stvara nekakva alternativa. Zato što mi trenutno odgovara malo optimizma, biram da mu budem zahvalan. Moglo bi više ljudi da ne pristaje glasno, vođeno njegovim primerom. Ne moramo da se slažemo u svemu, ali lakše je kad zajedno ne pristajemo.