Ne bih ja, majke mi, al’ obveze majčinstva i potomak predtinejdžerskog uzrasta, kombinovani sa onih par dana što mi je avijacija budila uspomene na 1999. zujeći mi nad zgradom, i eto...
Otišla sam da gledam Ušče 2011.
Jer je Biberče zahtevao da OBAVEZNO pođe i mama.
E, sad, ako očekujete opise naoružanja i tako to – džaba ste čitali.
Mislim bilo je tu svega i svačega – i nekih pušaka, i minobacača i, kako je pisalo na tabli, „standardno artiljerijsko oružje“ u narodu poznatije kao TOP, i svašta nešto oklopno i isto tako svašta nešto sa raketama. Pa razni kamioni, pa avioni, na zemlji, a naravno i u vazduhu, pa helikopteri, pa padobranci, pa K9 jedinica, sa nemačkim ovčrima, naravno, pa ronioici, pa planinari, pa oprema za jedne i druge i treće i...
Biberče se neviđeno zabavljao.
Prvo aero mitingom, a posle muzejem na otvorenom.
I ne samo on.
Svi su se klinci fenomenalno zabavljali.
I tate takođe (kako i ne bi, toliko igračaka na jednom mestu!)
A i novobeogradske dede, većinski vojni penzioneri, pokupili su danas gomilu pozitivnih brojanja kod unuka i lepo su se zabavili evocirajući uspomene.
I dežurni prodavci semenki i ostalog sporta za zube sjajno su se zabavljali – videla sam, u povratku, kako praznih korpi i sa širokim osmehom na licu zadovoljno broje pazar.
I vojnici su se baš lepo zabavljali – kad nisu glumili vaspitačice radoznalim klnicima koji su, eto, morali da se popnu u svako izloženo vozilo i da pipnu svako izloženo oružje – ali, bilo je tu i mnogo nekog lepog mladog ženskog sveta koje je, odjednom, pokazivalo izuzetno interesovanje za performanse određenih oružja, il’ se bar pravilo da ga pokazuje.
Zabavljale su se, čini mi se, i one malobrojne pripadnice VS koje su, sudeći po gužvi koja se stvarala oko svake, bile najslikaniji eksponati. Skoro svaki tata naoružan mobilnim iskoristio je priliku da potomka slika pored pripadnice VS.
Zabavili su se i kučići, što vojni, što ovi kućevni, domaći, pošto su imali jednu divnu i duuuguuu šetnju po Ušću...
Rekoh, svi su se zabavili - osim mama.
Na stranu što većina nije imala nikakvog interesovanja, a ni vremena da se posveti eksponatima pošto je, naravno, bila zadužena za koordiniranje i držanje na oku bolje polovine i razdraganih potomaka.
Stajale smo tako, strateški raspoređene, poput stećaka, pokušavajući nemoguće – da bez okretanja glave obuhvatimo svih 360▫ vidnog polja i istovremeno držimo na oku i muževe i potomke – usput cvokoćući i premišljajući kako se najlakše uklanja blato.
Koje je, ako mene pitate, ono po čemu će većina mama pamtiti ovu današnju vežbu.
Dakle, tolika količina blata nije skoro viđena na beogradskim ulicama.
Što je bilo i za očekivati uzevši u obzir vremenske prilike i doba godine.
Ali je, ipak, silno iznenadilo pojedine roditelje a još više (što me je posebno zabavljalo) njihove potomke.
Ono, jes’ da sam i ja dete sa asfalta, al’ nas, hvala na pitanju, nisu držali ko pod staklenim zvonom. Znali smo i da se uprašnjavimo i da se ublatnjavimo. I nikom ništa.
Ovo danas bilo je na ivici tragi-komedije.
„Maaamaa, šta mi se ovo zalepilo??? Maamaa, skidaj to, skidaj, vidi kako je odvratnoo... Maaamaaa!“
Pojedina deca bila su iskreno užasnuta zbog lepljive žitke mase koja se, zbog gužve, našla ne samo na đonovima njihovih cipelica i patikica, nego i na njihovim pantalonama, jaknama, rukavicama, pa, bome i na nekoliko kapa!
Da ne pominjem na šta su ličili točkovi kolica koja su neoprezni i neiskusni roditelji uterali u masu.
U stvari, ceo štos je u tome što je jutros, kad su stizali na aero-miting, zbog niske temperature još neugažena zemlja delovala sasvim solidno.
Ali, u međuvremenu se temperatura malo podigla, a stopala hiljada radoznalih sugrađana pretvorila su travnjak između staze pored Dunava i bivše zgrade SIV-a u ogromno blatište.
Što je, definitivno, ono po čemu ću pamtiti današnji izlet.
A sad me izvinite – odoh da tuširam Biberčetove gumenjake i da uključim veš-mašinu.