Eksperimenti u blogovanju| Gost autor| Literatura| Satira

Kućni red (Bitka za Južnu prestonicu) 2

mlekac RSS / 18.09.2014. u 14:51

Praher-za-tepihe_slika_XL_11382821.jpgŠto se branilaca prestonice tiče, oni su desetkovani i iznureni bili u veoma teškoj situaciji, ali im moral nije ni malo opao. Da li je to bio uobičajeni inat toliko karakterističan za Balkan, ili je ideja o svetu bez trešenja bila toliko zavodljiva, tek niko od njih nije uopšte pomišljao na predaju. Očaj im se pretvarao u bes i krvoločnost.

Brojni primeri nečuvenog herojstva koje se graničilo sa ludilom, uplašili su čak i najokorelije plaćenike koje je vlada kupila i postavila za operativne oficire. Nažalost vlade i podplaćeni novinari, koji su sa njihovih položaja izveštavali o navodno završnim operacijama u prestonici, i pored embarga prenosili su u svet vesti o podvizima ATT-ovaca.
Odred od oko pedeset nindži Hancu škole, koje je naručio lično generalisimus Antoneli, kako bi pomogao svoje specijalne jedinice u noćnim sukobima na ničijoj zemlji, potpuno je uništen u sukobu sa samo dve patrole branilaca i to bez mnogo buke. Očito da nikakva tajanstvena obuka i specijalni trening nisu bili od pomoći u sukobu sa kurjacima ATT-a, koji su svoju veštinu ispekli koljući do zuba naoružane neprijatelje, umesto lutki i dobro zaštićenih markiranata. Njihov tihi nestanak sa lica zemlje protresačka štampa branila je izmišljenom pričom kako su to bile Hamida Buda nidže za jednokratnu upotrebu i da su svi počinili ritualno samoubistvo posle izvršenog zadatka. To je naravno bila potpuno neodrživa laž, jer se dobro zna da njih ima vrlo malo, i da se koriste isključivo za atentatorske zadatke. Sem toga, ni sam generalisimus nije mogao u javnosti priznati kako je iznajmio toliko skupe nindže samo zato da bi sredio neku običnu patrolu protivničke strane, a da ga svi svetski mediji ne proglase za totalnu budalu. Tačku na ove spekulacije je stavila sama Japanska vlada, koja je iznervirana tom pričom, detaljno proverila poslovanje Hamida Buda hrama i utvrdila da u poslednjih par godina nije bilo velikih uplata na njegove račune.
Svetski poznata je postala i danas čuvena bitka na strmoj ulicu koja je od zelene pijace vodila ka uzdignutom platou sa glavnim gradskim trgovima. Pošto je kaskadan park odvojen jedim prastarim blokom zgrada bio teško miniran, komada vladinih snaga je rešila da baš tuda prodre na plato. Pri tom se prilično zainatila, a braniocima nije ni na pamet palo da odstupe. Usledila je trodnevna bitka u kojoj su napadači izgubili sedam hiljada elitnih vojnika, a branioci su izdržali. I ako su docnije Antonelijevi stratezi pričali da su se uz pobunjenike borile i maloletne romske prostitutke koje te srušene zgrade poznale kao svoj džep jer su u njihove budžake nekada vodile svoje pedofiličarske muštrije, ništa nije moglo da umanji njihov poraz. U svet je stigla slika grafita sa jednog od zidova tih ruševina: „Na Termopilu ih je bilo tri stotine... a, ovde samo nas sto četrdeset!"
Zatim je pao čuveni pukovnik Dino Ramadani (on je navodno bio daleki potomak Hitlerovog super specijalca Ota Skorcenija, što nije ničim dokazano, jer sam Oto nije nikada imao nikakva dejstva na teritoriji Albanije), pobednik mnogih svetskih streljačkih takmičenja i najveći autoritet na polju snajperističke taktike i kamuflaže. Mnoge savremene armije još uvek koriste njegove priručnike među kojima je najčuveniji onaj posvećen plaćenim ubicama i teroristima. Ubila ga je četrnaestogodišnja devojčica u gotovo pojedinačnom snajperskom obračunu. Veliki peh za južnoevropsku propagandu... a još veći za njega.
Vladini vojnici, sedme čete, drugog bataljona treće lovačke divizije, uspeli su da prodru u dobro branjenu podzemnu ratnu bolnicu ATT-a, koja je tada imala sto sedamdeset ozbiljnih ranjenika. I dok su hirurg i jedna sestra pali pokušavajući da pruže poslednji otpor neprijatelju, druga je pucala u skladište boca sa kiseonikom i tako spalila ne samo njih nego i ceo blok poluruševina ispod kojih su se nalazili.
Bilo je tu još toliko herojstava, požtvovanih odbrana i samoubilačkih akcija da bi za nabrajanje svih njih trebala čitava knjiga. Ljudi su skakali na tenkove i transportere spaljujući ih zajedno sa sobom, presvlačili se u protivničke uniforme kako bi otkrili protivnička skloništa municije, a zatim bi ih uništavali aktivirajući eksploziv na sebi, majke su radije same ubijale svoju decu nego da dopuste da budu zarobljena. Nije više bilo ratnika i civilnog stanovništva, svi su uzeli oružje u ruke. U stvari, više su voleli da umru u borbi nego na režimskim gubilištima.
Odbrani grada je u ovoj fazi velike teškoće je zadavala protivnička avijacija. Ona im je sada na malom prostoru nanosila mnogo veće gubitke, naročito među ženama i decom. Mada primitivna, pobunjenička protivvazdušna odbrana nanosila im je velike štete, tako da je generalisimus morao od vlade da traži aparate za popunu svojih iskasapljenih eskadrila. Kako je južna Evropa u tom trenutku bila veoma slaba u proizvodnji bombarderskih i jurišnih letilica režim je bio primoran da takve borbene avione zajedno sa obučenim pilotima-plaćenicima traži izvana. U stvari za ovakvu situacija bila je kriva pohlepa kompanija koje su udruženo proizvodile južnoevropske borbene aparate. One su proizvodile sam vrlo popularan lovac, Perun 16, koji je odlično išao na svetskom tržištu, a sve druge proizvodne i razvojne programe ugasile su pre dvadeset i pet godina.
U ovakvim okolnostima, političari su se odmah bacili na posao, ne žaleći novac, neki ugovori su već bili sklopljeni, a onda je proradio uticaj svetskog javnog mnjenja. Narod je demonstrirao na ulicama, neki vodeći političari su bili zbačeni i iskompromitovani aferom YE-gate, mediji su prikazivali zlodela i masakre koje počinilo generalisimusovo vazduhoplovstvo i sve isporuke su bile gotovo trenutno obustavljene.
Prvi put od počeka opsade prestonice režim u Južnoj Evropi se stvarno zabrinuo zbog podrške međunarodne javnosti ATT-u. Pošto je jedina zemlja koja ih je podržavala, Severna Afrika takođe nije imala nikakvu proizvodnju vojnih letelica, bilo kakav uvoz je postao nemoguć. Preorijentacija proizvodnje sopstvene privrede u tom pravcu bila bi dug i skup posao. Stručnjaci su smatrali da je potrebno bar četiri godine da se potpuno ovlada tom komplikovanom tehnologijom i da se izvede prva generacija letelica koje bi bile sposobne da se mere sa najboljim inostranim bombaderima.
Međutim, genralismus Antoneli se nije predavao. Preko uticajnih prijatelja Mehmeda Olafsona on je obezbedio ilegalan uvoz aviona. Ta veza je išla preko Severne Afrike direktno Sredozemnim Morem u južnu Evropu, pa međunarodne snage nisu nikako mogle da je otkriju i parališu. Međutim, pojava najboljih ratnih letelica Severno Evropske proizvodnje na nebu iznad prestonice nije mogla da prođe neprimećeno. Snimci i delovi palih aparata dospeli su za nekoliko dana pre kongres Severne Evrope i smesta je odlučeno da se Severna Afrika stavi pod istu zabranu isporuke letilica kao i njen zaraćeni komšiluk. Tada su na cenu stupili neki južnoamerićki proizvođači, ali je ta veza brzo pukla jer su snage OUN koje su u to vreme predstavljale neku vrstu narodne policije, redovno presretale njihove konvoje na Atlantiku.
Te malverzacije političara Južne Evrope još više izazvaše ogorčenje i negodovanje po celom svetu. Borbeni stanovnici Severoistočne Azije tražili su od svojih vođa oružje da krenu i spreče taj višegodišnji nepravedni genocid.
Poznata porno zvezda Šarlota Lin, poznatija kao ''Princeza analnog sexsa'', inače vrlo jaka političarka Severne Evrope toliko se predano angažovala na pomoći preživelim branicima prestonice da joj je te godine dodeljena u Kopnhagenu međunarodna nagrada ''Ćićolina'' za politički najangažovaniju zvezdu porno biznisa. Nagrada je bila daleko jača od Nobelove, jer se smatralo da je daleko humanija, zato što ''erotizam zbližava ljude za razliku od dinamita kojih ubija'', a i zato što se dodeljivala samo jednom u deset godina. Njenu fondaciju je osnovao još 2027. godine tadašnji presednik Sjedinjenih Država, Ron Džeremi pri kraju svog drugog mandata.
Prilikom uručivanja nagrade u međunarodnom institutu za umetnički Hard Core film, pred masom okupljenih novinara, Šarlota je izjavila da će bezrezervno nastaviti da se bori za živote opkoljenih građana južnoevropske prestonice, makar to zahtevalo i vojnu intervenciju.
Mada su tu njenu izjavu razne pacifističke organizacije po svetu ocenile kao neumerenu i zloslutnu, pokazalo se da ličnost takvog političkog kalibra kao što je Linova, nikada ne daje prazne izjave. Četiri dana docnije, bez ikakve objave rata ili ultimatuma, udružene trupe Severne Evrope, Severozapadne i Severoistočne Azije zajedno su prešle granicu i napale evropski mediteranski basen. To su učinile sa teritorije Srednje Evrope, koja je zbog veoma loših iskustava koje je kroz istoriju doživela u osvajačkim pohodima na teritoriji svog južnog suseda, odlučila da ovog puta ostane neutralna, ali je dozvolila prolaz trupama Severnih Saveznika.
Iscrpljena dugogodišnjim operacijama u prestonici i gerilskim ratom i sabotažama pristalica ATT-a u unutrašnjosti zemlje, vojska nije uspela da se odupre agresoru. Kada je oko devet časova izjutra vlada sazvala hitnu sedmicu neprijateljske snage su bile već više stotina kilometara u njihovoj teritoriji.
U isto vreme usledila je savršeno sinhronizovana ofanziva branilaca prestonice, koji su za taj poduhvat sakupili sve svoje preostale snage. Obruč oko centra je probijen i generalisimusove trupe su se počele povlačiti i pregrupisavati. Na žalost, u tom trenutku udruženi intervencionisti su bili udaljeni oko hiljadu kilometara od prestonice, pa su snage odane režimu izvele novi obuhvat oko branilaca.
Videvši da je đavo odneo šalu, političari bliski tresačkom lobiju razbežali su se po svetu svojim privatnim avionima, tako izbegavši na tradicionalno neutralne rajeve na tropskim ostrvima koji ni kriminalce nisu isporučivali, a kamo li političke disidente. Naravno, oni nisu otišli praznih ruku pa je to potpuno dokusurilo već i onako osiromašenu kasu zemlje. Tako su ostavili vojne komandante i upravni odbor Sintelon-Orijent korporacije da upravlja zemljom i organizuje otpor napadačima.
Ovi su tada, zajedno sa najvećim aktivistima radikalno tresačke stranke, organizovali krizni štab „Otadžbinskog tapiserijskog fronta" i tako postali najveća izvršna vlast u zemlji. Štab se sastojao od veoma čvrstih ljudi: Prekaljenih ratnika sa fronta u prestonici, njihovih kolega koji su se već godinama po planinama unutrašnjosti na život i smrt borili sa gerilom ATT-a, policajca koji su otkrivali i likvidirali njihove jatake i simpatizere po gradovima, zatim su tu bili i iskusni finansijski vukovi kojima je svaki procenat povećanja profita na svetskom tržištu tepiha značio više nego životi celokupnog stanovništva ove bedne Južnoevropske Federacije. Na njihovo čelo stade Mehmed Olafson, beskompromisni tapiserijski pazvaran i proslavljeni ratni komandant u čiju odanost ideji trešenja tepiha nije bilo nikakve sumnje. On reši da odmah upotrebi tajno oružje, koje nije još bilo ni ispitano, niti ikada korišćeno.
Još od početka sukoba vladini geofizičari radili su na radikalno novom oružju. Istraživanja su krenula na bazi radova davno pokojnog sovjetskog naučnika Ijlije Pankratova, pionira teorije usmerene oscilacije molekula. Stari Rus je genijalno primetio da svi molekuli u materiji iste vrste osciljuju u približno jednakom ritmu i došao je na ideju da bi jaka veštački izazvana vibracija mogla uz izuzetno precizan mikro tajming izazove kretanje neviđeno velikih količina materije uz minimalan utrošak energije.
To je dovelo do projektovanja novog geovibracijonog oružja. Bila su urađena super tajna istraživanja i napravljen prototip, koji je kasnije isproban u Jermesko Arzebeđanskom sukobu, ali sa sasvim poražavajućim efektom, jer prostiranje vibracijonalnih talasa kroz litosfere zavisi od njene strukture pa su od njih nastradali i prijatelji i protivnici. Uz to, upotreba tog novog oružja izazvala je seriju neželjenih nuspojava u celom svetu, od zemljotresa u Kini i Kaliforniji do nezapamćenih cunamija u Japanu.
Nekako baš u to vreme došlo je do raspada drugog SSSRa i fondovi za razvoj strateškog naoružanja su bili ukinuti a projekat je pao u zaborav. Krajem dvehiljadedevedestih Ruska mafija je prodala te materijale Arapima. Fanatici Džihada su mnogo nade polagali u to oružje, ali su zbog nedostatka školovanih kadra imali poteškoće sa njegovom izgradnjom i upotrebom. Kada su konaćno stodvadesetih godina trećeg milenijuma uspeli da ga upotrebe pokazalo se da je Saharski pesak jako nepodesan za prostiranje početnog inicijalnog vibracijalnog talasa, pa je tajno oružje zatajilo.
Razočarani tim neuspehom Iranski ajatolasi odustaše od projekta koi im je odneo vise milijardi dolara i baciše težište svojih interesovanja na staro dobro nuklearno oružje, uz čiju su pomoč mislili da sprovedu prorokove zakone na čitavom svetu. Međutim, projekat je preuzelo Sudansko krilo sledbenika Džihada koje je počelo da gradi vibraciono postrojenje na čvrstoj podlozi na planinama Atlasa sarađujući pritom sa čuvenim alržirskim fudementalistima. Na njihovu žalost ta izgradnja nije mogla da prođe nezapaženo od tada sve islomofobičnije Evrope, jer je bila preblizu njenih granica.
Obaveštajne službe Evropskih zemalja naslutile su nešto o tome, mada su im tačni izveštaji njihovih operativaca delovali više kao propagadni trik fundamentalista, nego kao stvarna opasnost. Međutim, njihovi podaci su veoma ozbiljno shvaćeni u zajedničkom komitetu za bezbednost evropskog prostora od stranih terorističkih napada i doneta je odluka da se interveniše.
U zoru, 16. Avgusta 2123. godine u četiri časa i trideset i pet minuta, preko osam stotina teških super eurofajtera je poletelo iz svojih baza u Španiji, Siciliji i na Azurnoj obali. Svaki od njih je pored standardnog naoružanja nosio i po jednu laserski navođenu tešku bombu od tri hiljade i sedamsto kilograma. Oni su zamračili nebo nad Atlasom i zauvek ugasili islamski san o geovibracionom oružju.
Budući da su sudanski fudametalisti bili prilično siromašni od celog projekta se odustalo i on je ko zna kojim kanalima završio u arhivima libijske tajne službe. Tu su planovi za tajno oružje mirovali više od sedamdeset godina sve do trenutka kada je Mehmed Olafson doputovao u Tripoli. Bilo je to baš nekako u vreme pogibije fon Bećkovića, i iskusnom ratniku je odmah bilo jasno na šta će ličiti bitka za Južnu prestonicu. Uz pomoć ogromnog kapitala Sintelon-Orijenta otkupio je tajni projekat od sultana Muhamera šestog i doneo je u Južnu Evropu gde je odmah predat geofizičarima od najvećeg vladinog poverenja. Ideja je, zapravo bila, da se stvori oružje za dejstvo ograničenog dometa, kako bi se njegovom upotrebom pri kraju borbenih operacija zatrpali preživeli pobunjenici u svojim dobro ukopanim skloništima. Nažalost, to se pokazalo kao prilično nerešiv problem, jer se manjim inicijalnim impulsom dobijao samo slabiji zemljotes, a nije se sužavalo polje prostiranja talasa. Vlada Južne Evrope je tako dobila snažno i veoma razorno oružje, koje nije nikako mogla da upotrebi, a da ne izazove sukob sa gomilom susednih zemalja. Ono je zapravo imalo samo psihološki efekat, poput nuklearnog oružja, koje je u svim modernim sukobima služilo isključivo za blefiranje i ucenjivanje... pa čak je i to bilo jako diskutabilno jer je projekat bio čuvan u najstrožoj tajnosti.
Ipak, u novonastalim okolnostima, fanatik, kao što je Mehmed Olafson nije se ni trenutka dvoumio da li da ga upotrebi. Po njegovim dubokim uverenjima nije uopšte bilo važno koliko će žrtava biti, jer smrt je nagrada za nevernike, a što se tiče onih ispravnih poštovalaca tepiha, oni će na svojim skupocenim persijskim tepisima odleteti u dženanet, gde će do kraja večnosti uživati u devicama. On, stoga, naredi da se izvede najjači mogući udar kako bi ceo svet shvatio kakvom moći raspolaže.
Šef tog projekta, Lukijan Karabegović, čovek veoma odan ideji trešenja tepiha, usprotivi se tako nekontrolisanoj upotrebi geovibracionog oružja, jer bi to moglo zaista da raskomada planetu i razbaca je po svemiru. Na to vođa tapiserijskih pazvarana planu i naredi da ga odmah živog na kolac nabiju, ali ostatak ekipe, na jedvite jade, uspe da ga ubedi kako je opasnost sasvim realna, i da poštedi život direktoru projekta. Za uzvrat, Karabegović obeća da će napraviti nešto zbilja potresno.
Udar je bio žestok. Zemljotresi si su brisali gradove širom sveta. Naročito one koji su bili duž raselina između seizmičkih ploča. Skandinavija je postala ostrvo, a dobar deo pribaltičke i severne Evrope je nestao pod morem. Afrička raselina se raspukla, i novo more preplavi Saharu sve do Tunisa. Mnoga ostrva su nestala sa lica zemlje. Među njima Island, Sicilija, Malta, čitav havajski arhipelag, Novi Zeland i Zemlja Franje Josifa. Na zapadu, potonuše Ognjena Zemlja i delovi Argentine i Čilea. Isto je prošao i dobar deo Kalifornije, dok je Meksiko postao ostrvo. San Francisko je potonuo u zemlju, a Stenovite planine su se raspukle i more je potopilo pola srednjeg zapada. Aljaska i Kamčatka su se ponovo spojile, a iz Atlanskog okeana je izronilo novo kopno. To je zapravo bio jedan neprekidni visok planinski lanac, koji je počinjao blizu Grenlanda i završavao se u Južnim hladnim vodama na domak Antartika, koji je takođe pretrpeo znatne promene. To je zauvek onemogućilo čuveni pomorski put između Evrope i Severne Amerike, što je neverovatno poskupelo transport u trgovinskoj razmeni između dva najrazvijenija kontinenta.
Ogromni cunami talasi napravili su pustoš svuda u priobalnim područjima. Oni su ugasili život na mnogim pacifičkim ostrvima, kao i na onima u Indijskom okeanu. Mnogi davno ugašeni vulkani su proradili, a oni aktivni su načisto podivljali izbacujući milione tona pepela u atmosferu, što je dovelo do toga da sunce i u samo podne bude crveno ko na japanskoj zastavi i pojavilo se ozbiljno zahlađenje na celoj planeti. Fudžijama je ponovo proradio, ali je zbog prodora vode u grotlo eksplodirao kao Krakatau, a Vezuv se usred erupcije toliko proširio da je sada ličio na mesečeve kratere, potpuno progutavši Napulj. Mnoga nova vulkanska ostrva pojavila su se u Sredozemnom moru, ili bolje sada reći jezeru, jer se Gibraltar naslonio na Atlas.
Sve ove kataklizme su koštale čovečanstvo tri i po milijarde ljudi a ultimatum Mehmeda Olafsona bio je shvaćen veoma ozbiljno. Interveniconističke armije su se žurno povukle u svoje zemlje, ili bar u ono što je ostalo od njih. Doduše, Ujedinjene Nacije su razmatrale mogućnost termonuklearnih udara na geovibracione instalacije Južne Evrope, ali, zbog ogromnih oblaka prašine i pepela, špijunski sateliti nisu mogli da otkriju njihov položaj. Sem toga UN-ovi vojni stratezi nisu imali pojma šta zapravo traže, i na šta to oružje zapravo liči. Pošto je Mehmed uporno pretio kako će prepoloviti planetu u slučaju bilo kakve akcije protiv Južne Evrope, preovladalo je mišljenje da je najbolje pustiti tog fanatika da završi svoj prljavi mali rat protiv pripadnika ATT-a.
Posle ove lake i brze pobede Olafson se naglo osili. Tražio je slepu poslušnost od članova kriznog štaba koji je tih dana prerastao u vladu nove, polufeudalne države. Nazivao je sebe ratnim komandantom štaba, ali je resorne ministre nazivao svojim vezirima. Sa nekadašnjim moćnim političarima nije hteo ni da razgovara, pa su se oni, uplašeni njegovom strahovladom, vratili u izbeglištvo. Jedino je na njega neki uticaj imao generalni direktor Sintelon-Orijent korporacije koji je u novonastalim okolnostima preuzeo upravljanje celokupnom privredom i finansijama zemlje. Po njegovim savetima i uputstvima Megmed je definisao novu dugoročnu strategiju države. Ta doktrina se zasnivala na ideji koju su docniji istoričari nazivali „CARSTVO OD OKEANA, DO OKEANA". Zatim je uveo nekoliko veoma ludih zakona o dubokom poštovanju tepiha. Pod pretnjom telesne kazne od dvadeset i pet batina, strogo je bilo zabranjeno gaženje obućom po tepihu na javnim mestima. Preko noći su u vladinim zgradama i nadleštvima nikle česme za pranje nogu. Njih su naravno pratili i beskrajni redovi kaseta za cipele, a pojavilo se i potpuno novo zanimanje - garderober obuće.
Tada su i najvatrenije pristalice trešenja tepiha priznale, da je stanje u Južnoj Evropi postalo slično onom od pre sedamdeset godina kada su hrišćanski narodi podigli dva krvava ustanka protiv Tursko-Američke okupacije koja je trajala skoro dvadeset godina. U širokim narodnim masama javio se otpor islamizaciji zemlje. Dosada veoma poslušni vladini službenici drugih veroispovesti, a bogami i oni ateističkog usmerenja su masovno počeli da koriste česme kao pisoare. Uskoro su im se pridružile i neke hrabrije službenice. Postavljanje straže i sigurnosne kamere nisu donele nikakve rezultate, jer kablovi kamera sečeni i njima davljeni stražari koji su zatim bacani na mesto uriniranja. Kasete su se pretvorile u ostave za najrazličitije namene, a zaposleni su cipele držali u fiokama radnih stolova i među službenim fasciklama. Mase ljudi su izašle na ulice, sa kojih su se hitro izgubile muslimanske žene, koje su od početka Olafsonove vladavine na njima svakodnevno ribale ćilime zaustavljajući kako automobilski tako i pešački saobraćaj. Na kraju su se u drugom gradu po veličini u državi, nepregledne reke ljudi slile ispred spomenika borbenom helikopteru „Kamov 1111 - Schisatis Worior" borbenom aparatu koji je odneo pobedu nad intrvenicionističkim korpusom crnih muslimana „Malkom X" i omogućio da ustanak „Crvenih pertli" ne završi ugušen u krvi kao onaj predhodni ustanak „Ružnih frizura".
Na govornici su se smenjivali lideri novoformirane opozicije. Očekivala se intervencija snaga reda lojalnih Diktatoru. Oni pesimističniji su se čak nadali ozbiljnoj vojnoj akciji jednakoj onoj protiv aktivista ATT-a. Ali, ništa se od toga nije desilo. Mehmed je bio dovoljno priseban da ne otvara drugi front. On se odlučio na savim drugačiji pristup ovom problemu.
Atmosfera na skupu polako je počela da malaksava. Narod je već počeo da se razilazi kada se na skupu pojavi lično Mehmed Olafson. Koračao je čvrsto u belom kifanu, bos i gologlav. U ruci je nosio nekakav dugi antikni štap išaran runama, dok mu je duga plava kosa, očito oprana sa mnogo balzama, vijorila oko uzdignuta čela. Iz njega je zračila mirnoća i sigurnost, pa se narod razmicao pred njim. Sa sobom nije vodio nikakvo obezbeđenje. Njegova luda hrabrost uplašila je lidere opozicije pa niko nije pokušao da ga spreči dok se, u potpunoj tišini, peo na govornicu sporo ali nezadrživo, poput svetaca i proroka iz prošlosti.
Govor je počeo, nazvavši prisutne svojom braćom po ljubavi prema umetnosti. Rekao je da njemu nikada nije bilo važno, ko je koje vere, već samo poštovanje prema umetnički izrađenim tepisima. Objasnio je, da je tepih, posle njihove krvave četvorogodišnje borbe, postao sveti nacionalni simbol. Simbol uz koji su praktično porazili čitav svet i proširili slavu južnoevropske nacije do poslednje zabiti na ovoj planeti. „Danas je..." kako je govorio „nemoguće, da bilo ko u svetu, zgazi makar i na običnu ponjavu, a da mu srce ne siđe u pete, pri pomisli na neustrašive južnoevropske ratnike i njihovo užasno oružje!"
Infiltrirani agenti bezbednosti su počeli u tom trenutku da kliču i skandiraju, a začula se i navodno spontano započeta pesma: „Tresimo, tresimo tepihe! U trešenju je spas!" Masa, povedena tim provokatorima pade u euforiju odobravanja Mehmedu. Tim raspoloženjem su bili poneseni čak i lideri opozicije, i skandirali su sa ostalima, potpuno nesvesni da će za koji dan izdahnuti u tamnicama okačeni na čengele. Miting se završi tako što su se razni, „slučajno izabrani" demonstranti penjali na govornicu i na sav glas odobravali i pozdravljali diktatorovu politiku. Konačno, pred svitanje, masa se raziđe pevajući borbene pesme protiv opkoljenih pristalica ATT-a.
Mehmedu je sada, posle ovako brilijatnog političkog poteza, ostalo samo da zasuče rukave i završi genocid nad preživelim sledbenicima ustanika u prestonici, kako bi se učvrstio na mestu doživotnog predsednika Južne Evrope.
Sledećih dana na ratištu su se pojavili novi tenkovi, T-2200 „Jazavac", mašine dotada neviđene u savremenom ratovanju. One su bile građene za kretanje kroz šut ruševina i zgrade tako da su tako znatno umanjivale dejstvo neprijateljskih vođenih ptotivtenkovskih raketa. Uz to je novi tenk posedovao i posebni laserski sistem za uništavanje kako raketnih, tako i klasičnih artiljerijskih projektila sličan onom protivvazdušnom, što mu je omogućavalo maksimalnu zaštitu dok se nalazio na otvorenim terenima. Pored impresivnog naoružanja, bio je opremljen i sa osam garnitura različitih senzora, koji su, kontrolisani centralnim računrom nepogrešivo otkrivali neprijateljska uporišta i bunkere u radijusu od šesto metara i prikazivali njihov položaj na trodimenzionalnom holo-ekranu. Uz sve to kombinovani reaktivni i depresivni sistem u trostrukom oklopu činio je taj novi tenk idealnim oružjem za gradsku borbu. Nebrojeni borci ATT-a pali su od njega pre nego što su uopšte shvatili šta se dešava.
Možda bi to zaista i bio kraj hrabrih pobunjenika, da prethodni udari geovibracionog oružja nisu otvorili široke pukotine u zemljinoj kori, svuda po razorenoj prestonici. Pojedini ponori zjapili su i po hiljadu metara duboko, a u neke su prodrle velike reke i ispunile ih zastrašujućim hukom stešnjene vode. Te prepreke, sa kojih se stalno dizala magla, zaustavile su napredovanje smrtonosnih mašina. Preko njih je vladina inženjerija podizala mostove koji su bili laka meta za teške pobunjeničke projektile. Gubici hrabrih inžinjeraca, za samo nekoliko dana, iznosili su dvadesetostruke trenutne gubitke svih ostalih rodova vojske. Cela ofanziva je zapala u ćorsokak i takvo stanje se zadrža narednih meseci.
Mehmed je grozničavo tragao za novim tajnim oružjem koje će mu pomoći da nastavi ratne operacije i zauvek iskoreni ATT. Svojim naučnicima i obaveštajcima je u tu svrhu dodelio gotovo neograničena sredstva. Uskoro tajnim kanalima do njega dođoše dva projekta, koja su prethodno odobrili stručnjaci vojno-naučnog instituta, u stvari krilo akademije nauka još uvek lojalno zvaničnoj vladi, ma kakva ona bila. Prvi projekat je iznela kompanija bliska Severnoameričkoj vladi, a sastojao se od raketa koje su bez ikakvih napora probijale desetine metara betona i u neprijateljska skloništa izlivala mlaz usijanog uranijuma visoke radioaktivnosti. Time bi se zasigurno neutralisala živa sila neprijatelja i uništili komandni centri ATT-a. Diktator je odmah položio velike nade u novi projektil i smesta je započela proizvodnja po stranim nacrtima. Kako su tela raketa morala biti izrađena od jako čvrstog materijala, a vremena i novca nije bilo na pretek, korišćene su cevi brodskih topova velikog kalibra. Tako je praktično razmontirana čitava sredozemna flota osim razarača, podmornica i torpednih čamaca.
Kada je na red došla i crnomorska flota, pobunio se Generalisimmus Antoneli, zabrinut naglim slabljenjem pomorskih snaga Južne Evrope. Mehmedu je u glavi bio samo slom omraženog ATT-a, pa je svom glavnom vojskovođi poslao gajtan na svilenom jastučetu u najboljoj Otomanskoj tradiciji. Katil ferman je bio izvršen u Varni, gde su Generalisimus i Grose admiral Juri Ramirez, udavljeni uz sve najviše državne počasti.
Drugi projekat je spadao u domen inžinjeriskih mašina i to je zapravo bio samohodni pokretni most koji se za nekoliko sekundi po sistemu teleskopa postavljao preko ponora. Njega je isključivo već gotovog prodavala jedna firma iz Hamburga koji je, nekim čudom, ostao nerazoren tektonskim pomeranjima i cunamijima.
Snabdeven tim novim oružjima, Olafson prikupi sve preostale lojalne snage i najavi zadnju veliku ofanzivu pod sudbonosnim nazivom, „Sad il' nikad!"
Ali, za to vreme ni pobunjenici nisu sedeli skrštenih ruku. Oni su napravili tajno oružje zvano „Teslin električni uragan." Ta naprava je izazivala električno varničenje kako na površini svih metalnih predmeta, tako i na površinama u unutrašnjosti i tako trenutno aktivirala sve eksplozivne naprave i punjena u radijusu od hiljadu i šesto kilometara. Tenkovi i avioni su eksplodirali, isto se dešavalo i sa magacinima municije i raketama na svojim laserima. Ni pešadija nije bila pošteđena tog pogubnog efekta. I ako taj električni udar nije bio smrtonosan za ljude, zbog visoke voltaže i male anperaže, eksplodirala im je municija u okvirima, a što je najstrašnije, i ručne bombe za pojasom. Toga dana reguralna vojska oko prestonice prestala je da postoji.
Da stvar bude gora po vladu, opet sinhronizovano, zato što je Teslin uragan uništio ili, na veću daljinu oštetio i prtivavionske sisteme, okolne zemlje su izvršile atomske udare po Južnoevropskim geovibracionim sistemima. Strašni osvajač Mehmed Olafson je bio potpuno razoružan za tili čas.
On se tada zatekao duboko u bosanskom planinama i izbegao sudbinu svojih trupa. Takođe preživeli Direktor Sintelon-Orijeta, koji mu je sedeo uz koleno, zapita ga:
„Pa šta ćemo sada gospodaru? Stranci će nas loviti ko životinje zbog onoga što smo učinili širom planete? „
„Ma ko?... Oni"... Te kukavice neće nos promoliti ovamo. Plaše se novog otužja ATT- ovaca, jer ono ne razlikuje prijatelje od neprijatelja. A i zort im je od radijacije njihovih sopstvenih bombi. Sada smo mi na potezu. Prvo ćemo da završimo priču sa ATT-om."
Ovaj ga pogleda kao da razgovara sa ludakom i reče:
„Ali ne smemo da koristimo vatreno oružje!"
„Pa šta, ne smeju ni oni... Bićemo se, more, hladnim. Još uvek nas ima više od tih smrdljivih pacova u njihovim jamama."
Još jedan od njegovih doglavnika se javi:
„Imaćemo prednost gospodaru. Imamo vazdušne puške sa otrovnim strelicama za likvidaciju straže. Jedno trista komada...Najbolja nankinška tehnologija."
„Eto, nije sve tako crno kao što na prvi pogled izgleda. Kada nam se jedna vrata zatvore Bog nam druga otvori. A sada nas čeka marš na prestonicu. Nađite mi nekog konja pobogu"
Kroz pet dana u glavni štab pobunjenika uleteo je glasnik:
„Imam važne vesti za centralni komitet ratnog štaba!"
„Reci samo, ja sam sada predsedavajući posle Egonove pogibije" suvo rače naočiti mladić bujne crne kose u visokih jagodica.
„Vladine snage ponovo nadiru preko ponora. Grade mostove od otpada i drveta. Mnogo ih je"
„Olafson baš ne odustaje..." nasmeja se glavnokomadujući „izgleda da ćemo morati baš da se nas dvojca uhvatimo u kosti junačke. Jedva čekam... Nego da li su gotove one karbidne ručne bombe? Da malo njima smanjimo brojnu premoć neprijatelja"
Sat vremena docnije dvojca vođa su se mrko gledala sa obe strane novosklepanog nesigurnog mosta.
„Slava ručno tkanih tepiha nikada neće izbledeti, dok je i jednog civilizovanog čoveka na ovoj nesrećnoj planeti!" viknu Mehmed Olafson i teatralno isuka svoj jatagan.
„Svaka budala zna da je tatami mnogo čistije i praktičnije rešenje od tih prljavih ponjava!" odvrati mu Oiši Karamarković i zvučno izvuče svoj vakazaši...
Četiri godine docnije ogromna ratna letilica sasvim nove lebdeće tehnologije spustila se među puste ruševine Južne Prestonice. Nekako se smestila na ispucali kolovoz glavnog bulevara i iz nje su istrčali vojnici koji su diciplinovano zauzimali odbrambene pozicije u svim pristupačnim zaklonima, ciljajući uplašeno svojim streljačkim oružjem na sve strane. Posle nekoliko minuta starešina desantne grupe se pridiže u svom zaštitnom odelu koje je poput kameleona imitiralo boju podloge. I reče:
„Nepotreban oprez. Ovde izgleda uopšte nema preživelih. Verovatno su se iselili u područja daleko od džepova radijacije."
A, tada se odnekud iz daljine sa padine prema velikoj reci začuo ritmičan dosadni zvuk prahera u kontaktu sa nekakvim ćilimom ili krparom.
Žuto, ali plavokoso lice se ozari. Ispod šlema sa oznakom jedinica za nuklearnu dekotaminaciju ujedinjenih nacija, pojavi se osmeh. On polako podiže vizir na kacigi i javi se bazi:
„Ovde kapetan Iširo Osvald iz sto pedesete udarne istraživačko padobranske. Izgleda da ipak ima preživelih. Tražim podršku pre nego što pokušam da uspostavim kontakt sa njima." Zatim obrisa znoj sa čela i oštrim pokretom ruke naredi svojim ljudima da se vrate u letelicu. Oni to munjevito učiniše znojeći se obilno od straha i uzbuđenja. Svi sem jednog.
Mladi Ajala Wong se izdvoji i neprimećen zađe u ruševine. Na njegovom oštrom profilu koji je nasledio od svojih indijanskih predaka, ocrtavala se ledena odlučnost. On sa zlobnim osmehom na usnama, ubaci metak u cev svog oružja i nastavi u pravcu odakle su dopirali tupi udarci prahera...



Komentari (13)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

emsiemsi emsiemsi 16:39 18.09.2014

Може ли сажвакано !?

Ко ће ово све да прочита - па још пута 2.
Дај сиже па да дискутујемо.
mlekac mlekac 18:20 18.09.2014

Re: Може ли сажвакано !?

emsiemsi
Ко ће ово све да прочита - па још пута 2.
Дај сиже па да дискутујемо.


A što misliš da sam kačila pred vikend? Da imate vremena za čitanje.
anonimni_autor anonimni_autor 18:26 18.09.2014

Re: Може ли сажвакано !?

emsiemsi
Ко ће ово све да прочита - па још пута 2.
Дај сиже па да дискутујемо.

Na žalost SF priče iz "Alternativne istorije" se ne mogu sažeti. One su u stvari kratki romani reke sa fatastičnim elementima. Tu nema šta da se ukratko prepriča. Ova priča je, doduše, više satira, ali to treba čitalac sam da otkrije. Nadam se da ćete naći vremena da je celu pročitate. Nadam se da vas nisam obeshrabrio
emsiemsi emsiemsi 20:29 18.09.2014

Re: Може ли сажвакано !?

anonimni_autor
emsiemsi
Ко ће ово све да прочита - па још пута 2.
Дај сиже па да дискутујемо.

Na žalost SF priče iz "Alternativne istorije" se ne mogu sažeti. One su u stvari kratki romani reke sa fatastičnim elementima. Tu nema šta da se ukratko prepriča. Ova priča je, doduše, više satira, ali to treba čitalac sam da otkrije. Nadam se da ćete naći vremena da je celu pročitate. Nadam se da vas nisam obeshrabrio

Хвала на подршци !
Нема говора о обесхрабривању !
Свеједно, не би било лоше неки извод суштине, на у вр' главе 2 странице - ако је суштина дужа од тога, онда ништа.
anonimni_autor anonimni_autor 21:51 18.09.2014

Re: Може ли сажвакано !?

emsiemsi
anonimni_autor
emsiemsi
Ко ће ово све да прочита - па још пута 2.
Дај сиже па да дискутујемо.

Na žalost SF priče iz "Alternativne istorije" se ne mogu sažeti. One su u stvari kratki romani reke sa fatastičnim elementima. Tu nema šta da se ukratko prepriča. Ova priča je, doduše, više satira, ali to treba čitalac sam da otkrije. Nadam se da ćete naći vremena da je celu pročitate. Nadam se da vas nisam obeshrabrio

Хвала на подршци !
Нема говора о обесхрабривању !
Свеједно, не би било лоше неки извод суштине, на у вр' главе 2 странице - ако је суштина дужа од тога, онда ништа.

Pa ovako, kada si baš navalio. Priča obrađuje naizgled naivni, ali krvavi sukob stanara oko poštovanja njihovih prava na odmor, u koji se osim senzacionalističkih media, mešaju velike kompanije i politika... Sukob naravno narasta do neslućenih granica... Za više, moraćete ipak da čitate.
emsiemsi emsiemsi 05:21 19.09.2014

Re: Може ли сажвакано !?

anonimni_autor
emsiemsi
anonimni_autor
emsiemsi
Ко ће ово све да прочита - па још пута 2.
Дај сиже па да дискутујемо.

Na žalost SF priče iz "Alternativne istorije" se ne mogu sažeti. One su u stvari kratki romani reke sa fatastičnim elementima. Tu nema šta da se ukratko prepriča. Ova priča je, doduše, više satira, ali to treba čitalac sam da otkrije. Nadam se da ćete naći vremena da je celu pročitate. Nadam se da vas nisam obeshrabrio

Хвала на подршци !
Нема говора о обесхрабривању !
Свеједно, не би било лоше неки извод суштине, на у вр' главе 2 странице - ако је суштина дужа од тога, онда ништа.

Pa ovako, kada si baš navalio. Priča obrađuje naizgled naivni, ali krvavi sukob stanara oko poštovanja njihovih prava na odmor, u koji se osim senzacionalističkih media, mešaju velike kompanije i politika... Sukob naravno narasta do neslućenih granica... Za više, moraćete ipak da čitate.

Онда ништа !
(Мислим, класична прича о будалетинама које нађу било какав разлог за свађу и ратовање. Нема потребе да читам, пошто такву причу живимо).
anonimni_autor anonimni_autor 07:13 19.09.2014

Re: Може ли сажвакано !?

emsiemsi
anonimni_autor
emsiemsi
anonimni_autor
emsiemsi
Ко ће ово све да прочита - па још пута 2.
Дај сиже па да дискутујемо.

Na žalost SF priče iz "Alternativne istorije" se ne mogu sažeti. One su u stvari kratki romani reke sa fatastičnim elementima. Tu nema šta da se ukratko prepriča. Ova priča je, doduše, više satira, ali to treba čitalac sam da otkrije. Nadam se da ćete naći vremena da je celu pročitate. Nadam se da vas nisam obeshrabrio

Хвала на подршци !
Нема говора о обесхрабривању !
Свеједно, не би било лоше неки извод суштине, на у вр' главе 2 странице - ако је суштина дужа од тога, онда ништа.

Pa ovako, kada si baš navalio. Priča obrađuje naizgled naivni, ali krvavi sukob stanara oko poštovanja njihovih prava na odmor, u koji se osim senzacionalističkih media, mešaju velike kompanije i politika... Sukob naravno narasta do neslućenih granica... Za više, moraćete ipak da čitate.

Онда ништа !
(Мислим, класична прича о будалетинама које нађу било какав разлог за свађу и ратовање. Нема потребе да читам, пошто такву причу живимо).

Mislim da nisi ni u predgovoru pročito kada je priča napisana... A, ni moje objašnjenje da je u pitanju satira... I pošto bi tebi čitanje priče predstavljalo veliki napor, ne želim da te nagovaram da čitaš gluposti... Onda ništa. Mnogo pozdrava
emsiemsi emsiemsi 07:31 19.09.2014

Re: Може ли сажвакано !?

anonimni_autor
emsiemsi
anonimni_autor
emsiemsi
anonimni_autor
emsiemsi
Ко ће ово све да прочита - па још пута 2.
Дај сиже па да дискутујемо.

Na žalost SF priče iz "Alternativne istorije" se ne mogu sažeti. One su u stvari kratki romani reke sa fatastičnim elementima. Tu nema šta da se ukratko prepriča. Ova priča je, doduše, više satira, ali to treba čitalac sam da otkrije. Nadam se da ćete naći vremena da je celu pročitate. Nadam se da vas nisam obeshrabrio

Хвала на подршци !
Нема говора о обесхрабривању !
Свеједно, не би било лоше неки извод суштине, на у вр' главе 2 странице - ако је суштина дужа од тога, онда ништа.

Pa ovako, kada si baš navalio. Priča obrađuje naizgled naivni, ali krvavi sukob stanara oko poštovanja njihovih prava na odmor, u koji se osim senzacionalističkih media, mešaju velike kompanije i politika... Sukob naravno narasta do neslućenih granica... Za više, moraćete ipak da čitate.

Онда ништа !
(Мислим, класична прича о будалетинама које нађу било какав разлог за свађу и ратовање. Нема потребе да читам, пошто такву причу живимо).

Mislim da nisi ni u predgovoru pročito kada je priča napisana... A, ni moje objašnjenje da je u pitanju satira... I pošto bi tebi čitanje priče predstavljalo veliki napor, ne želim da te nagovaram da čitaš gluposti... Onda ništa. Mnogo pozdrava

Нигде нисам рекао да - нећу да читам глупости, нити да је то што је написано глупост.

anonimni_autor anonimni_autor 08:04 19.09.2014

Re: Може ли сажвакано !?

emsiemsi
anonimni_autor
emsiemsi
anonimni_autor
emsiemsi
anonimni_autor
emsiemsi
Ко ће ово све да прочита - па још пута 2.
Дај сиже па да дискутујемо.

Na žalost SF priče iz "Alternativne istorije" se ne mogu sažeti. One su u stvari kratki romani reke sa fatastičnim elementima. Tu nema šta da se ukratko prepriča. Ova priča je, doduše, više satira, ali to treba čitalac sam da otkrije. Nadam se da ćete naći vremena da je celu pročitate. Nadam se da vas nisam obeshrabrio

Хвала на подршци !
Нема говора о обесхрабривању !
Свеједно, не би било лоше неки извод суштине, на у вр' главе 2 странице - ако је суштина дужа од тога, онда ништа.

Pa ovako, kada si baš navalio. Priča obrađuje naizgled naivni, ali krvavi sukob stanara oko poštovanja njihovih prava na odmor, u koji se osim senzacionalističkih media, mešaju velike kompanije i politika... Sukob naravno narasta do neslućenih granica... Za više, moraćete ipak da čitate.

Онда ништа !
(Мислим, класична прича о будалетинама које нађу било какав разлог за свађу и ратовање. Нема потребе да читам, пошто такву причу живимо).

Mislim da nisi ni u predgovoru pročito kada je priča napisana... A, ni moje objašnjenje da je u pitanju satira... I pošto bi tebi čitanje priče predstavljalo veliki napor, ne želim da te nagovaram da čitaš gluposti... Onda ništa. Mnogo pozdrava

Нигде нисам рекао да - нећу да читам глупости, нити да је то што је написано глупост.


Oprosti, ali u mom, možda nedovoljno preciznom, sistemu izražavanja budalaština i glupost imalu isto značenje. Izvini, nisam želeo nikoga da uvredim.
hajkula1 hajkula1 11:00 19.09.2014

*bat, `ebi ga



Šta ću, kad sam za kućni red, ne toliko zbog buke nego više zbog prašine (alergija).

Zato vlast nesposobnu da se seti da zabrani proizvodnju i uvoz tepiha, treba smeniti.


Vidiš kako su se ovi lepo setili da zabrane prodaju uglja stanovništvu.

anonimni_autor anonimni_autor 11:36 19.09.2014

Re: *bat, `ebi ga

hajkula1


Šta ću, kad sam za kućni red, ne toliko zbog buke nego više zbog prašine (alergija).

Zato vlast nesposobnu da se seti da zabrani proizvodnju i uvoz tepiha, treba smeniti.


Vidiš kako su se ovi lepo setili da zabrane prodaju uglja stanovništvu.


Pozdravljam staru blogo-drugaricu i njen izbor. Sviđa mi se što si razumela satiru ove trideset godina stare priče, koja je tako lepo legla u ovom trenutku.
fantomatsicna fantomatsicna 06:02 20.09.2014

Nema problema

Ovde imamo takozvani noise control kad ljudi zaborave da bi neko i da spava ili odmara.22 sata sve mora biti mirno.Ako nije pozoveš ,dodju opomenu dotične.Ako se buka, naročito muzičkih aparata ne smanji pa opet zoveš, sledi oduzimanje istih i kazna.

Lično nemam problema jer su mi prve komšije roditelji a pritom i 2 km od mene.Izmedju polja...jedino ovi petlovi...sabajle..
p.s ovo se nadovezah na prethodno, a tekst jesam pročitala samo što malo znam o toj materiji
anonimni_autor anonimni_autor 17:39 20.09.2014

Re: Nema problema

fantomatsicna
Ovde imamo takozvani noise control kad ljudi zaborave da bi neko i da spava ili odmara.22 sata sve mora biti mirno.Ako nije pozoveš ,dodju opomenu dotične.Ako se buka, naročito muzičkih aparata ne smanji pa opet zoveš, sledi oduzimanje istih i kazna.

Lično nemam problema jer su mi prve komšije roditelji a pritom i 2 km od mene.Izmedju polja...jedino ovi petlovi...sabajle..
p.s ovo se nadovezah na prethodno, a tekst jesam pročitala samo što malo znam o toj materiji

Ja sam zadnja osoba koja je spremna da pokaže netrpeljivost prema košiluku. Lično meni buka ne smeta. Nisam se bunio čak kada je komšija sa susednog ulaza jedno dve godine držao stolarsku radionicu u stanu. Problem je bio u tome što delimo zid od moje spavaće sobe, a on je svoj nadahnuti rad počinjao u četiri sata poslepodne i to sve sa upotrebom bušilica cirkulara i neznam čega još... ali od tada sam postao fan popodnevnih serija na FOX-SU pa ma kako one glupe bile.
Moja priča o fanatizmu ATT-a nema nikave veze sa tim. Nju su inspirisali stvarni događaji u mom novobeogradskopm bloku negde 84-te prošlog veka. kada još niko u regionu nije zveckao oružjem.
Sve je počelo, proširenjem ulice Bulevar AVNOJ-a sadašni Bulevar Zorana Đinđića. Komšija Milivoje podplatio je vozača buldožera, da pregazi vratilo za trešenje tepiha koje mu se nalazilo pod prozorom. Međutim ono nekoliko fanova tradicionalnog tretmana praherom, koji su na svakih dva dana tresli svoje "ljubimce" nisu se obeshrabrili. Podigli su iskrivljenu gvozdenu konstrukciju i ponovo je zabetonirali i to tako da ni petotonski kamion nije mogao da je isčupa. To znam jer sam video kako su popucale sajle pri tom pokušaju. To je bila velika pobeda "tresača", ali je moj ćale lucidan, kako ga je bog dao, došao na ideju sa kolomasšću. Pošto je jedan o navećih fanova praherisanja uništio svoj lepi okrugli tepih, koga je egzebicijonistički tresao skoro svaki dan, situacija je postala zategnuta. Oštećeni, inače lovac na krupnu divljač, muflone, bizone i te sisteme, paradirao je oko vratila sa svojim snajperom velikog kalibra, kunući se kako će ko psa ubiti svakog ko se sa četkom bude priližio vratilu. "Ja dežuram po celu noć" hvalio se ovaj ne znajući u kakvu opasnost srlja. Na to je Milivoje odnekud izvadio svoj trofejni puškomitraljez iz Drugog svetskog rata i 5OO metaka, koji su bili konzervirani u ulju. Zauzeo je busiju u svom opel karavanu i nanišanio komšijine prozore. Sledeći dana penzionisani oficiri iz kraja, a to je tada bio isključivo vojni blok, izvukli su gomilu trofejnog oružja i niko nije izlazio u dvorište bar bez pištolja u džepu. Sistematični kakvi jesu odmah su pravili planove za dejstvo. Nadobudni snajperista je, naravno, bio prvi na tapetu. Dok je najstariji po činu Milivoje iznosio svoj plan ja sam sve to slušao sa nevericom: "Dok ga ja budem držao peikovanog mojom vatrom, Korać i Trkulja će da mu razvale vrata, ubace dve ručne bombe i šmajserom pobiju preživele. Moj ćale prvi, po činu do glavnokomadujućeg, ne bi bio onaj koji je, da nije podgrevao situaciju iz čistog zafrkavanja: "Ma ručne bombne nisu sigurne... Vidi Amerikance, oni su i u Japanu i u Vijetnamu koristili plamenobacač za "čišćenje" neprijateljskih bunkera. To niko ne preživljava." "Mogao bi ja da sklepam jedan iz mojoj radionici na placu" javi se komšija Vlajko, paleći cigaretu. Onda dodade "Poznajem glavnu sestru na VMA. Može da mi nabavi bocu od jedno pet litara čistog kiseonika... U to dodam samo malo običnog butangasa, pa da vidiš. Doduše neće da baca 15 metara kao pravi, jer ne mogu da postignem odgovarajući pritisak, ali sedam osam metara hoće. Za stan više nam i ne treba." "Ali to je naša zgrada, samo drugi ulaz. Svi ćemo izgoreti"pokušah ja da se umešam kao glas razuma. "Može da se preko keova pobegne na duge ulaze i spusti niz njihove stepenice. A, ko nije osigurao stan... šta mu mogu. Taj i onako nije mislio na budućnost" autoritativno će Milivoje. "Gledaj ovu omladinu, nisu spremni ništa da žrtvuju zbog opšeg dobra. Ne može se rat dobiti bez gubitaka. Jadna nam majka, ako samo oni ostanu da brane zemlju" prekoravao me je komšija Rade tako da sam se postideo i napustio sastanak privremenog ratnog štaba u našoj dnevnoj sobi.
EPILOG: Na svu sreću niko nije ispalio prvi metak i tako je izbegnut građanaski rat u srcu Novog Beograda. Međutim meni je to dalo ideju da napišem ovu nadm se zanimljivu SF priču...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana