Dobrodošli na I'm Right Awards 2009, festival u kojem protekloj godini dodeljujem nagrade u ekstremno arbitrarnim (verovatno mahom filmskim) kategorijama čija je jedina svrha da ih iskoristim za priču o nečemu desetom. I demonstriram da sam uvek u pravu. Osim kada to nije slučaj. Tada nisam. A inače jesam.
Prva kategorija ove godine će biti superherojski film. Otkako su specijalni efekti dopustili egzibicije na platnu koje decenijama gledamo u stripu, kategorija stripskog filma je probila plafon u Holivudu. A u kategoriji stripskog filma, naravno, najpopularniji su superheroji. Ima mnogo katastrofalno loših ostvarenja, ima dobrih, a ima i sjajnih. Ipak, odabrati pobednički film je bilo jako jednostavno. Štaviše, to je isti naslov kojem godinama unazad neformalno dodeljujem dotično zvanje.
Pobednik u kategoriji najboljeg superherojskog filma 2009. godine je: The Brave One.
Da, film je iz 2007. godine. Pa šta. I film nema superheroje. Pa šta. Gde piše da najbolji superherojski film 2009. godine mora da bude film iz 2009. godine u kojem se pojavljuju superheroji? Smislite svoj godišnji nagradni festival ako vam se moj ne sviđa.
Na malo ozbiljniju stranu, zapravo sam savršeno ozbiljan oko ove nagrade. Dozvolite da pojasnim. Dva ekstremno važna superherojska filma su izašla u zadnje dve godine - Dark Knight u 2008. i Watchmen u 2009. O Watchmen sam već pisao pre nego što je film izašao, tekstu bi možda samo trebalo dodati da je na kraju ispao očekivano razočaravajuć u odnosu na izvorni materijal. No čak i takav je jedan od najboljih. Dark Knight držim za jedan od najboljih filmova ikada, u izvesnom smislu daleko ispred Watchmen. Ipak, oba filma u ovoj kategoriji ne mogu izaći kao pobednici.
Kao što sam već pričao, dekonstrukcija superheroja na platnu je problematična. Watchmen je to maestralno uradio u stripu, ali film nikada nije bio rob žanra u toj meri u kojoj je strip bio. U tom smislu, Watchmen na platnu je postigao potpuno drugačiji efekat od stripa - umesto da bude zadnja reč medijuma i potpuna dekonstrukcija superheroja posle koje nema ništa novo na tu temu da se kaže, on je ispočetka izmislio filmske superheroje. Mark my words, decenijama ćemo gledati Rorschach-wannabe klonove u najrazličitijim pokušajima retuširanja i skidanja serijskih brojeva.
Dark Knight, kao remake remake-a filma snimljenog po remake-u serije snimljenoj po stripu koji je u međuvremenu retcon-ovan nekoliko puta (čik da vas vidim to da ispratite), nije nikako mogao da nađe dovoljno prostora da se izgubi i upadne u istu rupu u koju je Watchmen upao. U pitanju je odličan film po svim standardima, čak i izvan domena superherojskog žanra. Sam po sebi vuče vrlo sličnu notu koju bi Watchmen trebalo da prate i jeste u izvesnoj meri dekonstrukcija superheroja. Batman kao ideja je uvek bio zahvalan za takve stvari jer on nikada nije bio išta više od običnog čoveka koji juri obične ljude. Ludilo je lajtmotiv stripa od samog početka (svaki negativac je klinički lud, uhvaćeni zlikovci se salju u Arkham ludnicu) međutim trebalo je Alan Moore da se dohvati teme u Killing Joke epizodi da bi najbitniji aspekt stripa bio eksplicito obrađen - ideja da je Batman lud koliko i kriminalci koje juri (konkretno Joker). Bitno bi bilo spomenuti da je Killing Joke izašao godinu dana pošto je Moore zavrsio Watchmen, što donekle umanjuje važnost cele stvari. No da se vratim prvobitnoj poenti - sve ovo stavlja lik Batmana u Dark Knight filmu u centar vrlo uverljive priče o ljudima koji su prokleto ludi i stvarnim posledicama koje to izaziva u društvu koje se oslanja na takve ludake.
Problem, međutim, je što ovako moćna tema gubi na važnosti u kategoriji filma. Svaki superherojski film je zapravo samo još jedna priča o osveti, u glavnom već viđena i razvodnjena smešnim kostimima koje maskirani ljudi iz ko zna kog razloga shvataju ozbiljno. Revenge film je sam po sebi problematičan jer se jako, jako retko vidi dobro izvođenje takve teme. Malo je revenge film primera sa muškim protagonistom koji ostaje uverljiv do kraja. OK, tu je Old Boy i... to je sve što mi trenutno pada na pamet. U pitanju su gotovo uvek priče o ovom ili onom baji koji posle lične tragedije odluči da jebe keve negativcima. I tako bude. Kao da ceo svet postoji sa jedinom svrhom da validira dojajnost osvetnika. Ovde već pričamo o superherojskom filmu, ne?
Na svu sreću ostaje nam ženski revenge film. Daleko manje zastupljena kategorija (koja je ipak imala svoju exploitation nišu tokom sedamdesetih ali... nije li sve tada imalo svoju exploitation nišu?) i komercijalno neuspečnija ali ipak je tu. Savremene translacije na domen superheroja su bile tragikomične, kao što to Cat Woman i Electra jako dobro demonstriraju. Female empowerment trip koji muškarci pišu za druge muškarce ne samo što nije zanimljiv nego je jebeno retardiran. Snažna žena je ona žena koja bije sve oko sebe? Nikako drugačije ne možeš da smisliš karakter snažne žene? Molim te, idi umri u vatri.
I tu polako dolazimo do The Brave One. Niste čuli za film, jel tako? Naravno da niste, i to je u redu. Malo ljudi je čulo. Jodie Foster je Erica Bain, žena kojoj ubijaju verenika. Tuga, bol, mržnja i bes je izjedaju. Ka počiniocima, ka sopstvenoj nemoćnosti, ka strahu koji je proganja. Ubrzo saznaje da ulični banditi nisu jedini koji mogu da ubijaju. Osveta je snažan motiv, ali to nije celokupnost filma. Ono šta je važno je šta osvetnica ostavlja iza, koju cenu plaća da bi sprovela svoju osvetu.Ako pogledate Thelma and Louise, možete naći sličnu temu. Put osvete je nepoznat i krenuvši niz njega glavne junakinje svo vreme znaju da će cena za to biti visoka. Ovo nije priča o dojajnosti osvete, u pitanju je priča o ceni koja se za to plaća. Verujem da u glavnom svi znaju jednu od najboljih završnih filmskih scena ikada, te cenu osvete ove dve žene. Ma koliko bih možda želeo, međutim, ne bih ovaj film mogao da stavim u ktegoriju o kojoj je ovde reč. Thelma and Louise je savršen primer revenge filma koji ne gazi po istoj teritoriji po kojoj superheroji trče, i jedini razlog zašto to stoji je upravo kraj.
The Brave One ne pravi taj konačni iskorak. Cena osvetnice je najvećim delom internalizovana, ona ostaje plamteći anđeo osvete, mada donekle zadovoljeni, pošto je poslednji metak ispaljen i poslednje telo poljubilo patos. Gde Thelma i Louise posle svega više ne mogu da budu deo društva, gde okolina mora da poništi izgrednice koje su otišle toliko daleko da više ne mogu da prihvate pravila društva, Erica opstaje. Njena osveta je metaforički plašt koji će do kraja naučiti da svlači i oblači po potrebi. U izvesnom smislu, Erica diktira sopstvene uslove pod kojima će interagovati sa društvom. Njen kompletan sukob od početka je primarno sa samom sobom, do te mere da je konačna osveta maltene hir. Ona je naučila da istupi iz društva oko sebe i sprovede kaznu koju želi da sprovede, pre nego da bude otelotvorenje svoje osvete koje mora nestati kada je osveta gotova.
To možda jeste jedan od razloga zašto The Brave One ostaje kvalitativno iza Thelma and Louise, ali je takođe ono što film gura u kategoriju najboljeg superherojskog filma do sada, te ultimativne dekonstrukcije superheroja na platnu. Ne postoji Batman koji ima nešto novo da kaže.