Kada se memory dump razreši, ono šta preostaje da se uradi sa kompjuterom je reboot sistema. Ovo je moj reboot.
Leto mi nikad nije išlo od ruke. Nije da nemam problema sa ljudima tokom ostatka godine, ali leti ovo posebno dolazi do izražaja. Pola populacije Beograda će pokušati da nađe način da se peče na suncu jer je ten super privlačna stvar. To nije zaključak do kojeg sam došao samostalno. Cele godine ima fensi fufica na ulici koje se kvarcuju u solarijumu, naravno, al' kad je izazivanje raka kože malo prirodnije onda je valjda prihvatljivo većem broju ljudi.
Stojim na Zelenom Vencu, baš danas, i gledam jedan impozantno potamneli primerak u fensi sandalama, suknji koja uspeva da bude jako kratka i jako vrećasta odjednom i sa kožom koja nesumnjivo jeste videla sunca ali mi je teško zamisliti da se ta nijansa dobija bez solidne solarijumske podloge. Trudim se da ne izgleda bas kao da buljim, mada to verovatno radim, i pokušavam da odgonetnem misteriju koja me dugi niz godina muči - zašto fensi Srbi ne vole Rome a u isto vreme se trude da izgledaju kao oni? Pokušavam da prebrojim na koliko nivoa bi bilo tako pogrešno (ali tako ispravno) prići i pitati je dal' je ikada razmišljala koliko bi para za solarijum uštedela da je rođena kao ciganka. Neka ova fantazija ostane između nas. Znate da se smejete u sebi.Bio sam u Hrvatskoj. Ne volim more i već godinama nisam nigde putovao na letovanje ali ljudi sa kojima volim da provodim vreme su iznenada došli na ideju grupnog letovanja. Hrvatsku sam pre toga video tamo negde pre Sranja(tm), i to pošteno pre. Dovoljno odavno da se ni ne sećam baš konkretno kako izgleda hrvatsko primorje. Ipak, čim smo došli blizu mora, imao sam vrlo jasan osećaj da je to ono kako bi more trebalo da izgleda. Ne more kao gomila slane vode nego more kao celokupan dojam. Ono gde odeš leti. Odmor. Raspust. Miris četinara i slane vode, goli stećci koji mestimično vire iz vegetacije, kaktusi i ljudi koji pričaju raznim nerazimljivim jezicima i dolaze iz nekih dalekih zemalja koje ko zna kako izgledaju, samo da bi bili daleko od kuće. Još uvek ne volim plaže.
Prvi put da mi se tako nešto desilo - bio sam u jednom trenutku ponosan na Srbe, i to u inostranstvu. Nehatom zaspah ispod suncobrana i probudih se kada se senka toliko pomerila da mi je glava bila direkt na suncu minimum sat vremena. Potpuno ošamućen gegam se do najbliže radnjice/kioska u potraz za bilo čime što je hladno i tečno. Uhvatim ručku od vrata Coca Cola frižidera, povučem i - ništa se ne desi. Zastanem trenutak, svestan sam da sam malo ošamućen ali ono šta držim u ruci je definitivno ručka od vrata na frižideru. Lagano ali odlučno, ravnomernim saopštavanjem sile, povučem ručku još jedared ka sebi. Frižider se vrlo definitivno ne otvara. Sada sam već zbunjen. Bzzzz!, čuje se zvuk elektronske brave na frižideru. Ovaj put se vrata otvaraju. Pogled u levo, ka vratima radnjice, pronalazi kasirku sa jednim od onih "zašto neko ne priđe i ne pomogne ovom simpatičnom ali duševno obolelom mladiću" smešaka. Donoseći flašu do kase promrmljam nešto u fazonu, malo me sunce opalilo pa sam pogubljen. Ona gostoljubivo klimne glavom i kaže, ma mi to zaključavamo zbog Italijana. Uzmu sok i dođu posle sa praznom flašom da plate.
Jeste li čuli to? Postoji nešto, tamo negde, što je zaključano. A nije zaključano zbog Srba. Svaka čast Srbi!
Na Hvaru, logično, ima mnogo vinograda i svaka kućica prodaje prošek u domaćoj izradi. Crvenkasto vino, slatko. Kako su mi objasnili, od prosušenog grožđa se pravi. Alkohol između petnest i dvadeset posto. Da vam kažem ja nešto, prošek je zlo jedno izdajničko i sačekaće vas iza ćoška najpodlije.U gradu Hvar, kad se krene uzbrdo uskim uličicama u starom delu centra, ima jedna konoba. Ispostavilo se jako dobra konoba. Prave svoje vino, imaju svoje vinograde, već par genracija je drži ista porodica. Čaša od deci prošeka je deset kuna. Mene inače alkohol baš i ne ide, malo pića mogu da pijem više od par gutljaja. A prošek samo klizi. Gde je bila jedna čaša tu je još jedna, a onda i flaša od litar za poneti. Uz malo kreativne argumentacije uspeo sam da se dokopam većeg dela pomenute flaše za sebe i... pa, kao što rekoh. Prošek je zlo. Recimo samo da sam nekog Italijana ubeđivao da bi bilo bolje da mu na majici piše The Meteors umesto šta god da je pisalo, a počinjalo je sa M. Ne mogu garantovati da je on znao engleski. Glavobolja je prošla tek kasno popodne sutradan a kafetin je moj novi najbolji drug. Dve flaše prošeka su se uredno vratile samnom u Beograd, samo čekaju svoj trenutak.
Nego, spomenuh taj Zeleni Venac. Ortak kojeg čekam još uvek se nije pojavio, Frank the Baptist trešti mi na slušalicama a jedan stereotipicni teen metalac u Slayer majici stoji malo dalje od mene. Pridružuje mu se stereotpična teen gotica u plain black haljini, rukavicama i martinkama. Svet je nazad na svom mestu. Samo ja nisam siguran zašto direktorijum sa Diorama albumima još uvek nisam obrisao. Ili ritualno spalio hard disk.
Najupečatljivija muzička impresija celog leta (zašto mi neko nije rekao za Electric Six ranije?):
Dodjavola, taj poljubac nikako da stane...