Počesto znam i volim da kažem „ja sam odrastao s’ magarcima“ pri čemu se prijatelji, vršnjaci, stariji sagovornici malo štrecnu negodujući da oni nisu to i to, a na moje „nisam ni mislio na vas„ se brecnu i okome na mene „kako to nisi mislio na nas“!? Onda shvatim da me oni ne poznaju, moje detinjstvo, moj izvor...su im strani, daleki, nedodirljivi. A, ja sam stvarno odrastao s’ magarcima, tim ćutljivim, strapljivim, inteligentnim, trpeljivim...i plemenitim životinjama koje su shvatale potrebe i zahteve čoveka dok se on malo zanimao za njihovu bit. Zašto je ljudima stalo da budu ono što nisu, što ne osećaju da jesu!?
Baka Šimica je imala jednu staru magaricu Lipu, koščatu i mršavu, velikih ušiju, sa ogromnim drvenim samarom čiji je trag vidljiv na koži; znala je u ćošku dvorišta, izmedju dva kamena zidića, po ceo dan da jede travu i pije vodu i da ne proreve ni jednu. Tek kasnije, kada je na svet donela pule, čuo sam njen glas, a baka bi govorila da se to ona hvali drugim magaricama i magarcima kako je pod stare dane dobila dite i vargove tira. Tri vučije pune vode nisu bila ništa za njena pleća i duge noge koje su plele kršom od izvora do kuće. I, još ja pride za njenim vratom. Možda joj je godila ta kombinacija svežine i nevinosti. Baka mi je rekla da ona lakše nosi teret kada je ja milujem po vratu i branim od muva jer pazi na mene kao na svoje pule. I, zato, što nisam nosio prutić kao ostala dica i one matore budale. Jedino sam ja smeo i mogao da jašem njeno pule, bez samara, a ona bi nas obojicu gledala čežnjivim očima. Magarica Lipa, znala je sama da iz polja kući donese dve vreće pšenice ili kukuruza, suve grane koje greju kad počne da luduje bura, tamo je dočeka neko, skine sa samara i ona se vrati u polje po ostalo. Dolazila je po mene iako nije bilo više tereta, baka bi joj govorila, dok je čekala da se ugnezdim na njenim plećima, ludo jedna tribala si odmarati, nije obraćala pažnju na njene reči. Ona, pule i ja smo morali da imamo šta jesti. U ćošku dva zidića provodio sam bezbrižno vreme zatrpavajući se njenom hranom, a ona bi me tražila glavom sklanjajući plastiće, za nagradu je dobijala parče preške zadovoljno ga muljajući u ustima. I ja sam morao da probam njeno jelo, birajući travke koje mi ne mogu naškoditi, one leče nevidljive rane. Zamislite tri magareće glave u kablu punom vode, koja je to radost bila! Jednom me je slučajno glavom izbacila iz kabla. Nije više pila vodu gledajući me setno. Onaj mali Milorad ode u magarce odzvanjalo je kršom. Smreke, drače, kamen, bajami, smokve...nisu razumeli taj zajedljivi glas dubokomislećih seljana, a, ni ja. Nije nas bilo briga. Gromovit magareći rev uništio je svu njihovu zlobu i sprdačinu, onemogućio da do mene dopre ljudska ograničenost, samobitnost, samopametnost, pokvarenost...Bitan i pametan si onoliko koliko shvatiš i osetiš drugo, poistovetiš se sa time...kao da sam čuo iz Lipinog revanja.
To revanje dugo sam slušao kada su me odveli daleko od Lipe i puleta, od bake Šimice, a čujem ga i danas. Sedeći na jednom kamičku piljio bih u nepreglednu ravnicu očekujući da se uz njen glas pojavi i ona uzdignute glave, gracionzog , sigurnog, koraka...ponekad bih je ugledao, u sumrak, nestajala bi sa suncem. I jednom je nestala Lipa je krepala.
Nije je bilo u ćošku dva kamena zidića. U stvari jeste, pule, odrastao, formiran magarac, snažan i tih, vredan i radan, osećajan, kao njegova majka, radovao mi se za oboje. I gledao bi me na sličan način kao Lipa. Seo bih u ćošak i sećali se. E, ta sećanja nedostaju onima što bi hteli da su odrasli sa mnom, da budu roda magarećeg, a i ne bi, ne uklapa im se u biografiju. A, ja sam jednostavno odrastao sa magarcima.