Nikad kraja putovanju od skoro šezdeset godina uz osećaj da to putovanje traje mnogo duže i od mnogo pre nego što su me napravili majka i otac u kući od kamenja između kojih je bura razvejavala dosadu i sunčeva svetlost pripomagala zametanju i odmetanju. Kažu da je sve započelo u Vrlaniji, starom mlinu, u vodi koja je davala hranu i bila hrana, kada su devojčica i dečak izazivali sudbinu, devojčica se okliznula i pala u dubinu , a zahvaljujući dečaku i svojoj bujnoj kovrdžavoj riđoj kosi bistra dubina ju je odbacila na površinu. Ovce nisu bile svesne da su mogle da ostanu bez mlađane čobanice. Smreke su se nasmejale, bajami razigrali, smokve razduševile....
„ Sanjam kako sam je uhvatio za kosu i izvukao iz hladne vode, nije se uplašila, smejala se iako nije znala da pliva... da joj se nije pogoršalo stanje?!“ – ispoveda mi se dečak. „ Ne brini, bistro i hladno daje nadu, prodire, osvežava .. „ tešim ga dok kuvam paradajz za zimu i čorbu od junećih i svinjskih kostiju i iznutrica za višednevnu upotrebu. „ Mama je to ovako radila... jbg-a , ja nemam pojma išta da skuvam. Znam i mogu , još uvek, da zakucam ekser, donesem drva, ispečem prase na ražnju...ali oko šporeta , sem kafe i prženih jaja, ništa ne znam“. „ Ne brini, o tome je trebalo da razmišljaš mnogo ranije“. Možda sam preterao, tom dečaku je sada osam banki, nikad se nismo sukobljavali, imali smo jakih razmirica rešavanih „ ja ću na svoju, ti na svoju stranu „ i život se nastavlja... Bože moj, nismo jedini na ovom svetu, bar ja to tako shvatam, vidim i on.
Ćutanje, uzdasi i pogled nadole govore o proteklom, neiskorišćenom, propuštenom, prejakim rečima... ako je išta od toga istina , istina je da devojčica posle moždanog udara mnogo bolje izgleda, svesna svog stanja znala je šta treba da se uradi u kući, u bašti, ko treba da se uda, oženi...na Urgentnom vodila borbu sa doktorom da ima tri praunuke( sa datumima rođenja) samo su dve Jovane... na Neurologiji „ izbavi me sine odavde, ne daju mi da šetam, sve mi smrdi na mokraću...“...U Starom Slankamenu postala je omiljeni lik, šef sobe „ babac, kad mi ode sin onda ćemo ti i ja pričati“ , pored učenijih saborkinja njoj su u zagrljaj hrlile sestre , trener( fizioterapeut koga na Neurologiji nije imala jer je bio na godišnjem odmoru).... nije mogla ništa da jede osim voća , slanih peciva...
A, Stari Slankamen kao na moru širok Dunav ravan Srem, tu se negde Tisa uliva i pravi još veću morsku širinu. Uvek smo stanovali pored ili u blizini neke vode, u Dalmaciji u šest kilometara do mora je trebalo preći tri-četiri jaruge , na Irmovu nadomak je bio Kanal DTD, u Sirigu Kanalić ispod bašte i malo dalje Jegrička. Inđijske autobuske kružne linije , plava i crvena, zavrtele su mi mozak: Inđija- Novi Karlovci, Novi Slankamen- ( Stari) – Slankamenački Vinogradi- Krčedin- Beška- Maradik- Inđija, i , nikad nisam potrefio bus za Stari Slankamen, pešaka od Novog....Dva kilometra nizbrdnog razmišljanja u onoj zemljanoj klisuri na tridseset i nešto stepeni, još kad Dunav navuče pljuskove i grmljavinu, a nemaš se gde skloniti, jedino rešenje je uvlačenje u sebe: u zemlji sam, sručiće se kuće na mene, ovo je nekakav nagoveštaj, moram stići... serpentine su blažene, valjda zbog stare kule i crkve Svetog Nikole... i putokaza ka vinarijama.
„Mama, moždani udar je trebao mnogo ranije da ti se dogodi.“
„Reci ocu da me u petak kući čeka prasetina! Ne ostajem ni dana više!“
I tako bi. Mora biti.
Nije ovo više za mene, a za koga je, blago se se suprotstavljam sebi, i prisetih se majčinog mleka, ispružene ruke, parčeta hleba sa skorupom, milovanja i pljuski, malog beograda, pite krompirače, kolača sa roščićem, nenadanog „ sine , da li se ti drogiraš“, deset papirnatih dinara, njenih nečitkih potpisa na ukorima i opomenama, crvene okrnjene šerpice za mleko, dve torte u dan... sećam se njene lepote i razboritosti, prirodnosti i jednostavnosti....Takva sada uživa u svoje dve fotelje. Dočepala se Ika sebe. Vrlanija joj nije ravna. Svežija je, bistrija i hladnija u razmišljanju od nje.