Brvnara, obična straćara pored groblja, ne bi čovek u tako nešta kročio da mu plaćaju.. kad malkice zaduva imaš osećaj da će odneti iz glave sve lepo i miomirisno, pametno i glupo.. važno je držati se za čašu istine i isto misliti sa šačicom ljudi. .. ako je došlo do toga idemo sa drvima i životnim escajgom negde gore gde tako ne duva, gde svetalost ne probija oči i ne navodi na nove izazove i ne podseća na večno počivalište. A, znaju leti da zaduvaju ona ravničarska tornada kad se spoji zemlja i nebo, a ti ne možeš kući , a ne ostaje ti se u toj škripućoj drvenariji. I, ne odlaziti se nikuda. Gde bi, kad si nadomak kuće?! Sve je to u redu kad si unutra, među daskama, ali ako se u nevreme zadesiš u bašti skrivenoj trskom, sa strana i odozgo, jeza da te prelomi i izbode na na najneosteljivijim mestima. A, ti se, s' oproštenjem kurčiš iako ti nije do toga.Pomalo razveseli priča ko je gde bio ... šta je radio...koga je ko priveo...ko je video korfnice, ko trešnjice, ko lepe oči...a, ja ni luk sadio, ni luk mirisao...budala matora, gde ti prođe život, ugledaj se na mlade. Njima život ne prolazi , ostaje u duhu.
I , onda se pojavljuju kotlići...sutra ćemo gulaš...malo svinjskog, malo goveđeg, po koji papak ...onda ćemo riblju čorbu, čisto da se organizam, ako ga ima u nama, pročisti...ko ono ima u zamrzivaču srne, zeca, fazana, sve mora da bude legalna roba.......neš' valjda u petak pasulj, pa moji kod kuće kuvaju?!!!!! ...ne dolazi u obzir u nedelju kiseli kupus sa rebarcima, moram na supu i pohovane batake....u ponedeljak ćemo pileća krilca...u utorak butkice u sosu od crnog luka i mirođije.. .sredom svi rade...mogli bi kobasice, slaninice, švargle i da naručimo po koju picu....Mora se to nečim zaliti...prvo, lepom pričom, razgovorom koji ne remeti vreme i prostor i ne dosađuje se u sebi, ne muči se, razgovor, šta si hteo da kažeš ili da li je onaj s' druge strane to razumeo. Onda, ide ono redom, može i uz razgovor...negazirana ili polugazirana osvežavajuća pića.. svakom po volji od sagovornika....i, da li je neko nešto kazao, naravno. Niko ne mora išta reći ukoliko je to posledica utisaka.. pamti se sve.
Duvalo, ne duvalo danima se priviđa miris i ukus, nedodirljivost u drugim okolnostima, ali ipak bliskost je još uvek negde prisutna sa vremenima u kojima je strah bio nepoznanica. Vraćeni u takva vremena u daščaru i trščanu bašticu duh je neprocenjiv, pogotovo po onome što nam daje i mi mu ne vraćamo.Zašto /ne/ vratiti lepo?! Uvek odnekud duva. Da bi to prepoznali: moramo imati bistro oko, nos bez prepreka, čiste uši, slobodne pore...i bez prašine na jeziku, kažu, onda, ništa ne uspeva.