AleXandar Lambros
Nije da sam imao nekih iluzija glede pravde. Posebno međunarodne. Koju odrezuju silnici. „Pravda je ljudska a ne božanska kategorija" - savladao sam tu lekciju još u prvom srednje na časovima književnosti kad smo obrađivali antičke drame. Devedesete su mi pružile prilika u izobilju da tu lekciju ponovim. Može se reći da je znam napamet. Nabubao sam. Kad živiš u Srbiji neke stvari ti jednostavno uteraju u glavu. Da nema pravde je jedna od njih. Ima još stvari koje ti život u Srbiji neminovno utuvi u glavu - „ćuti i ne talasaj", „gledaj svoja posla", „tako mu i treba kad se pravi pametan" ... To na književnom srpskom. Na narodnom je „ćuti i ne jedi govna", „šta te boli kurac", „ko ga jebe, ufurao se da je faca" ....Ovo je područje etnologije. Tradicija i običaji. Neko sa strane, neupućen, neće razumeti. Posebno ako nije robovao pod Turcima. Prošao je kroz buržoasku građansku emancipaciju. Ko iz feudalizma nije skočio pravo u komunizam. Rusi bi možda skontali. Reč je o običaju da se ne buniš, da gutaš nepravdu, da je mirno posmatraš kod drugih jer ćeš tako lakše sažvakati svoju, da puštaš da te gaze al da to pravdaš ne svojim kuklavičlukom već nekim višim transcedentnim razlozima, misterioznim božjim putevima na primer.
Kažem, nisam imao iluzija ali sam se jutros zapanjio. Nobelovu za mir dobili su Ahtisari, majka Tereza, Obama ... Ameri su slobodarska baklja sveta. U Srbiji se krše verska prava mormona i to će da se uknjiži u izveštaju Stejt departmenta. O Saudiji gde žene kamenuju zbog veštičarenja, ni slovca. Pussy Riot su u sibirskom gulagu. Svet je zgrožen. Neka je, i treba. Američka profesorka na robiji zbog seksa sa đacima. Dobrovoljnim. Punoletnim. Nikom ništa. Benedikt, patron pedofila, na zlatnom tronu, zbori o propasti morala u sekularnim društvima. I tako ...A ipak sam se zgranuo. Nema granice. Nema dna. Hrvatska bi mogla da organizuje takmičenje za Eurosong podno jasenovačkog cveta. Svaka latica mogla bi biti u drugačijoj boji. Eto ti originalne bine.
A nema šta mi niste rekli kad sam pisao o Jasenovcu. Pas s maslom da ne pojede. Ne bi se ni Kandićka setila. A kad ona kaže „nepravda za žrtve" i to srpske, onda dalji komentar ne postoji. Nazvao sam ih klerofašističkim isprdkom. Vrištali ste da me banuju. Toliki ste evropejci.
Ozlojeđeni smo. Ja to razumem. Ljudi smo. Ponekad, kad se baš pretera. I valjda sad neće niko da se seti da mi drobi da ne poštujem žrtve. Mislim, baš sad sam našao da filozofiram. Pa, moram dok je sveže, nameću se refleksije same.
Koliko govori o pravdi, i to onaj međunarodnoj, haška presuda isto toliko govori i o nama. Ona je ogledalo našeg ugleda u svetu i precizan presek našeg stanja. Mi smo tolika banana i krpa od države da ovo ladno može da nam se uradi. To znači, da se nije našao niko bitan na ovom svetu da kaže - „ne, ne možete to da uradite". Kao što se našao neko ko je rekao - „daj, poništavaj to, treba da uđu u EU".
Ali, naravno, mi smo „nezaobilazni faktor". Mi ako ne izgradimo magistralu pored Morave, oni faktički nemaju gde da prođu. Mislim, ako su krenuli u Aziju. Onaj most da ne sagradismo, ostaše odsečeni od sveta. Proevropski predsednik nam poručivao da glasamo za njega jer je drugi još gori. To su nam opcije.
Ima neka tajna veza. Između ove presude i nas. Možda sam ja zalutao u svojim refleksijama, ali ja od kako pročitah imam osećaj da su ogledala svuda oko mene. Jel ne rekoše psiholozi „ljudi te vide onako kako ti samog sebe vidiš"? Nisu li nas upravo tako videli? Samo pitam.
Jer, šta znači ono ministra Jeremića i naše vlade - „ako vi povučete tužbu, i mi ćemo"? A zašto bi povukli? Mislim, reč je o genocidu. Nije da nam nisu vratili koficu i lopaticu. O genocidu je reč. Kako jedna država, jedan narod, može s genocidom tako da se ponaša? Možda vas tužimo, možda ne, sve zavisi. Videćemo. Kako to nije šamar žrtvama?
Šamar žrtvama. Kojima smo prodavali sendviče i koka-kolu dok su bili u zbegu. Beograd nema dostojan spomenik za izginule u Prvom svetskom. A izginuli smo, nije da nismo. Nama samima sopstvene žrtve ništa ne znače.
Nema dokaza kažu. Nepravda bez presedana. Ja se slažem. Ali, što bi rekli, šta će nama neprijatelji kad smo sami sebi najgori? Šta će nama nepravda međunarodne zajednice kad pravdu ni sami ne priznajemo. Kod nas i među nama. U koliko je slučajeva „nedostatak dokaza" kod nas spasio kriminalce za koji svi znamo da su krivi? Onaj fašista Mladen je na slobodi jer nema dokaza. Nema dokaza za „Kolubaru", nema dokaza za kofere, „Indexe", privatizacije, monopol, ubistva, otimačine, podvale, korupcije, nema dokaza ni za šta. I Taton se sam umlatio. I onaj s roze patikama što krenuo u klub sam se mesarskim čekićem izlupao po glavi. Pevaljke u odborima, inženjeri pred ambasadama. Nepravda je kod nas prirodno stanje. Strazbur ne stiže da obradi sve slučajeve iz Srbije. Međunaroda pravda je jedina nada za mnoge koji u svojoj zemlji pred sopstvenim pravosuđem nisu uspeli da je ostvare. Ni manje zemlje ni više slučajeva.
Mi smo zemlja čiji premijer jedan dan zabrani svojim građanima da prošetaju, da izraze nezadovoljstvo statusom građana trećeg reda. Na korak su od roze trouglova na rukavima. A onda sledeći dan, kad Evropa hoće da uvede vize da bi smanjila dotok obespravljenih i očajnih iz Srbije, on izjavi kako je to kršenje osnovnih ljudskih prava. Kakvo je sloboda kretanja. Koja kod nas ne postoji.
Možda ćete pomisliti da spajam nespojivo. Možda ste u pravu. Zato i kažem ima neka „tajna" veza. Ja to tako vidim. Ja presudu vidim kao potvrdu toga kako nas drugi vide. A mislim da nas vide onako kako sami sebe vidimo.
Šta još kažu psiholozi? Kažu da mnogo odraslog sveta sabotira same sebe u životu, jer se osećaju žrtvama i taj ih osećaj parališe, čini disfukcionalnim. Reaktivnim umesto proaktivnim. „Mentalitet žrtve" se to zove i to je najgore što čoveka može da snađe. (Auto)destruktivan osećaj koji blokira, samog sebe hrani i od samog sebe živi. „Imam četrdeset pet godina i nisam se udala zbog majke."
A nas je snašlo na kolektivnom nivou. Ne kažem da nema dobrih razloga za to. Ali, ova nepravda će, voleo bih da silno grešim, pečatirati srpski mentalitet žrtve i nacionalni osećaj paranoje. Ta odvratna Evropa, odvratan Zapad. Gde bismo svi rado pobegli. Fašisti su u pravu. Samo gledajte. Dveri će vam uskoro izgledati bezazleno ko udruženje filatelista. Premijer koji nam gadi Evropu, u kojoj se, to smo već zaboravili, inače i nalazimo. Jer u mutnoj bari lakše je loviti. A nije uopšte to poenta. Ne moramo nikad da uđemo u EU. Poenta je da imamo njene standarde nas samih radi. Zbog nas. Ne zbog njih.
Poenta je da stanemo. Da ne trzamo. Pogledamo u ogledalo. Podvučemo crtu. Vidimo šta možemo da učinimo za sebe same. Zasučemo rukave. Pomognemo sebi. Krenemo da se dižemo. Pomognemo i onom do nas da se digne. Solidarnost ne može da promaši. Da promenimo sliku, ne onu koju svet ima o nama, već onu koju imamo o sebi.