AleXandar Lambros
Sam koncept blasfemije je savršena ilustracija kukavičke nezrelosti religijskog uma i ispraznosti same religije. Da religija sadrži bilo kakvu istinu mogla bi biti vređana, ismejavana čak i oskrnavljena bez da bude umanjena na bilo koji način. Njena istina uspela bi da isijava kroz sve ovo - neizbledela, neoštećena, postiđujući one koji je zloupotrebljavaju. Ali, to nije slučaj. Religija je bodljikava. Netolerantna. Ultradefanzivna upravo zbog toga što je lomljiva i krhka. Čvrsta je koliko i pena od belanaca. Imala je hiljade godina na raspolaganju da odbrani svoju stvar a sve što je uspela jeste da istupi sa sofizmom, nasiljem i moralom kog bi se postidela i zvečarka. I ne postoji količina klerikalne trtljavine i koještarija koje i dalje mogu da zamaskiraju jednostavnu ogoljenu činjenicu da u religiji nema ničega.
Blasfemija, ili srpski rečeno, bogohulenje, u najkraćem se definiše kao vređanje ili barem kao nedostatak poštovanja prema religiji u najširem smislu, božanstvu ili božanstvima, takozvanim svetim spisima, ličnostima i predmetima.
Pitanje je kako jedna intelektualno poštena, razumna i obrazovana osoba drugačije i može da se odnosi prema veri i neznanju i sujeverju koje širi ako ne nepoštovanjem i ismevanjem?
Bogohulan se može biti na mnogo načina. Može se biti pasivno bogohulan ili, da se poslužim omiljenom klerofašističkom formulacijom - bogohulan u četiri zida. Pasivno bogohulna osoba je savršeno svesna ne samo gluposti koju religije propovedaju i impresivnom propagandnom mašinerijom uporno šire i zastupaju po svetu, već i opasnosti koju religijske besmislice predstavljaju po čovečanstvo u celini. Ipak, zadovoljava se saznanjem o prirodi religija i intimnim podsmehom kao reakcijom i ne čini ništa da religiju izloži tretmanu koji jedino i zaslužuje - otvorenom nepoštovanju. Uzroci su različiti, od konformizma i nespremnosti suočavanja sa zastrašujućim razmerama gluposti, a u pojedinim delovima sveta i ubilačke agresivnosti verujućih, pa do prećutne kulturološke konvencije da je iz nekog razloga nepristojno ismevati nečija verska ubeđenja, ne poštovati ih ili ih čak uopšte i dovoditi u pitanje.Dobijam dosta poruka od ove vrste ljudi koje imaju ovaj najmanji zajednički sadržalac - „Samo da ti kažem da se slažem s onim što pišeš i podržavam te, šaljem ti mejl jer nemam živaca za preganjanja s budalama koje komentarišu po netu".
Evo, ohrabrujem. Uzgred, ideja o blasfemiji između četiri zida je savršeno prihvatljiva u slučaju verskih uverenja opasanih zidovima. I bodljikavom žicom. Kroz koju je puštena struja. Na žalost, to nije slučaj.
Na drugoj strani skale su, sa svim nijansama i prelazima između, da se sada poslužim izrazom politički korektne kvazi levice, militantni blasfemičari. Satanisti, pervertidi, nakaze, sluge novog svetskog poretka il već tako nešto sa bogomoljačkog spiska. Ti neće da ćute pa to ti je. I ne samo što neće da ćute već su, po pravilu, sve glasniji što ih više ućutkujete.
Taj sam.
Ima nas raznih. Naučnika prometejskog strpljenja (uzgred, velike naučne istine nekad su bile blasfemija kažnjive lomačom; ipak se okreće, setite se!) kakvi su Richard Dowkins i Sam Harris čije knjige od srca preporučujem. Mislioci sa statusom zvezde kakav je imao nedavno preminuli Cristopher Hitchens ili Michel Onfray koji nema odjek koji njegovo delo zaslužuje ali čijem će se imenu i delu u budućnosti, zamišljam, ukazivati poštovanje koje danas ukazujemo velikanima prosvetiteljstva. Glumci i komičari - Stephen Fray; fenomenalni, na žalost sada pokojni, George Carlin, koga ne prestajemo ni da citiramo ni da gledamo; Bill Maher koji je živi dokaz da su humor i inteligencija (a s inteligencijom i ateizam) u uzročno-posledičnoj vezi; bivši komičar sada društevi aktivista, anti teista, čovek koji s nekoliko rečenica urušava teološke tomove i krhke kulise političke korektnosti iza koje se na sitno prostituišu dežurni medijski intelektualci - Pat Condell ... čija otvorenost, direktnost, hrabrost i britkost ne samo da najviše gode mom senzibilitetu već i ne prestaju da me nadahnjuju. Uporno mi skreću pažnju da taj stil, nazovimo ga srpski -nejebavajući - „mnogo škodi stvari za koju se borim".Pa, zlatni ste, i da sam malo manje promućuran ovo dušebrižništvo bi me možda i zamislilo. Ovako, savršeno mi je jasno da samo želite da me ućutite. Kako to da religiju ne okrnjuje nijedna od govnarija kojom truje čovečanstvo? Recimo, holokaust indukovan hrišćanskim antisemitizmom koji je imao i prećutni vatikanski blagoslov. Šta može da naruši ugled crkve na čijem je čelu bivši Hitlerov omladinac čija se čitava karijera sastoji od skrivanja pedofila? Očigledno ništa. Ali će moji članci naneti trajnu štetu ideji sekularizma.
Da ne zaboravim umetnike, među kojima su i imena čija nas ostvarenja teraju da po velikim muzejima od umora padamo s nogu. Mikelanđela su prekrečavali bedni umovi i osrednji talenti, Leonarda su držali na oku dok ih je on ismejavao svojim genijem i licem i osmehom ljubavnika Đan Đakoma Kaprotija, zvanog Salai (đavo) u liku Jovana Krstitelja. Veroneze koji pred Inkvizicijom odgovara na pitanje ko je dvorska budala s papagajom na ruci na njegovoj „Tajnoj večeri". Karavađo, uvek pod sumnjom, čiji sveti Matej crkvenim vlastima deluje suviše nepismeno. Bernini koji sa svojom skulpturom „Zanos svete Tereze" anticipira Frojda vekovima unapred ... do Monti Pajtona i „Žitija Brajanovog" ...Ne jednom su mi ukazali na to da imam sreće što sam rođen u Evropi, jer bi me u nekoj muslimanskoj zemlji do sad već kamenovali. Znam. I u pravu ste. Imam sreće. I bez zadrške u njoj i uživam. Ali ne prestaje da me čudi da je vi tako malo vrednujete i da ste tako lako spremni da je se odreknete. Jer, ni u Evropi nismo baš bezbedni. Setite se Tea van Goga. Zbog čega tetošite islamofašizam umesto da mu se suprostavite snagom i prkosom slobodnog čoveka?
Međunarodni dan bogohulenja, crveno slovo za nas ponosne i autovane bezbožnike, počeo je da se obeležava od 2009. godine na inicijativu američkog Centra za iztraživanje a kao datum odabran je 30. septembar kada je danski list Jyllands-Posten objavio karikature proroka Muhameda koje su izazvale šizofrene reakcije muslimana širom sveta a koje su nam demonstrirale dimenzije miroljubivosti „religije mira" u šta smo bili u prilici da se uverimo i ovih dana.
Krajem 2010. godine, 57 zemalja članica Organizacije islamske konferencije, podnelo je u UN na usvajanje rezoluciju o zabrani blasfemije. Čitavu deceniju ova organizacija islamskih zemalja pokušava da progura rezoluciju ovog tipa u UN. U nacrtu rezolucije stoji da - „blasfemija ozbiljno narušava ljudsko dostojanstvo, vodi ka nezakonitim ograničavanjima verskih sloboda sledbenika određene religije i podstiče versku mržnju i nasilje".Teško je poverovati, ali stoji upravo tako. Vredi pročitati ponovo - blasfemija narušava ljudsko dostojanstvo, ograničava verske slobode i podstiče nasilje!
U nacrtu se, između ostalog kaže, da rezolucija za cilj ima da „umanji opasne posledice narastujuće islamofobije koje ova ostavlja na globalni mir i bezbednost". Nacrt dolazi od zemalja u kojima žene nemaju pravo glasa, zakonom se primoravaju na nošenje garderobe koja im pokriva telo (u raznim varijantama od kojih je burka, koja ženama ostavlja samo mrežicu na očima da kroz nju vire u svet, najdrastičnija), takozvana ubistva iz časti zakonski se ne sankcionišu (ili sramno blago), otac ima pravo da uda šestogodišnju ćerku (godine Ajšine starosti kada su je udali za Muhameda), žene se kamenuju, javno bičuju, čak se i žrtve silovanja ubijaju „iz časti", homoseksualnost je kažnjiva smrću, ateizam je kažnjiv smrću, prelazak u drugu religiju takođe je kažnjiv smrću, a kršenja verskih prava pripadnika ostalih verskih zajednica pravilo.
UN su, srećom, odbacile rezoluciju o nepoštovanju religije za koju su muslimanske zemlje vodile kampanju punih 12 godina. Ali, ne treba gubiti iz vida koliko energije, vremena i novca je više od četvrtine država na svetu, trošila na pokušaj da se sloboda misli ukine na planetarnom nivou. Ovo je tek jedna bitka u ratu koji uveliko traje.
Zakoni protiv bogohulenja postoje i tamo gde ih ne biste očekivali - Austriji, Danskoj, Finskoj, Grčkoj, Italiji, Lihtenštajnu, Islandu, Holandiji i pojedinim američkim saveznim državama. U Irskoj vas ismevanje religije može koštati i do 25.000 evra, što je jeftino u odnosu na glavu kojom biste platili u mnogim muslimanskim zemljama, ali opet ...
U Grčkoj je pre neki dan uhapšen dvadesetsedmogodišnjak koji je na FB stranici ismevao poznatog grčkog monaha i „proroka" starca Pasticiosa. Ruska Duma razmatra donošenje zakona protiv uvrede verskih osećanja.
Islam je opasniji od ostalih religijskih sujeverja koja su na tržištu, poput judaizma i hrišćanstva, ali, kao što se da videti, u uslovima popustljivog sekularizma hrišćanstvo je spremno da pokaže svoje odvratno srednjevekovno lice i da novi zamah svom prljavom biznisu. „Cena slobode je neprestana budnost" reče Tomas Džeferson.Bogohulenje je legitimno i moćno sredstvo borbe protiv neznanja religije i sujeverja. Religijske budalštine moraju se izneti na svetlo dana ako ćemo da se ratosiljamo otrova koji preti da nas sve potruje. Svetlo je najbolje sredstvo za mrak i ako je iznošenje neznanja i sujeverja na svetlo dana bogohuljenje, onda je ono i građanska dužnost i moralna obaveza.
Meni je još i zadovoljstvo.
Za kraj, kao i za početak, Kondel:
„Možda su ljudi u pravu. Ne može da škodi da pokažem malo više poštovanja, na kraju krajeva, niko ne voli da mu se bez uvijanja kaže da mu je religija najobičnija nebuloza koja generiše zlo u svetu. Da je ono što oni zovu verom samo strah zaodenut u vrlinu i da su njihova detinjasta verovanja ludačka košulja čovečanstva. To je stvarno udarac. Dakle, da, možda bih mogao da pokažem malo više poštovanja. Problem je jedino u tome što ja zapravo ne osećam nikakvo poštovanje. Pokušao sam, nije da nisam, ali jednostavno - nema ga. Pretpostavljam da bih mogao da lažem samoga sebe i pretvaram se zarad ljudi i njihovih osećanja jer svi dobro znamo koliko preosetljivi mogu biti ovih dana. Ali, surova istina je da me zapravo uopšte nije briga za njihova osećanja. I, naravno, shvatam da je to teret za moju savest ali, srećom, moja savest zna kada je zlostavljana i manipulisana, tako da ni nju nije briga.
Moja savest zna da ne postoji nikakav razlog za bilo koga na ovoj planeti da na bilo koji način poštuje religiju. Zapravo, sama religija u neverovatnom obilju pruža razloge da joj se aktivno ukazuje nepoštovanje do tačke neuvijenog psovanja. I, iskreno, činjenicu da se religiji ukazuje tako malo nepoštovanja u odnosu na to koliko ga zaslužuje, mogu da pripišem samo neverovatnoj toleranciji, uzdržanosti i lepom vaspitanju ateista i sekularista širom sveta.Tako da ako ste vernik i razmišljate o tome da zahtevate još više poštovanja za svoja verovanja molim vas da imate na umu da vi i vaša religija već dobijate daleko više poštovanja nego što zaslužujete. Vaša vera je najobičnija sprdnja. Vaš bog je sprdnja. Tako da poštovanje, bojim se, ne dolazi u obzir. Sve čemu možete da se nadate je duhovita skepsa i to onda kad sam dobre volje."