Gost autor

(NAIZGLED) NEBITNI DETALJI

Ivana Knežević RSS / 01.03.2015. u 16:23

          Gost autor: horhe akimov   


(NAIZGLED) NEBITNI DETALJI U PROSTRANOJ                   OBIČNOG GUBITNIKA

          Ana je desetak godina mlađa od G. i desetak centimetara viša. Kada su se upoznavali G. nije dizao pogled kako bi se sa njom susreo oči u oči, već je gledao negde ispod njene brade. Naslućivao je kako joj se usne pomeraju dok govori. Napolju je bilo neočekivano toplo za decembar i Ana je bila neobavezno obučena, široka trenerka i široka majica kratkih rukava. G. je primetio natpis na njenoj majici koji se nalazio, pa gotovo, u visini njegovih očiju. Pisalo je velikim slovima RED SOX. Dakle ona je iz Bostona ili okoline, Masačuseca svakako, pomislio je G. Pored toga pomislio je i kako ta široka navijačka majica na njoj odaje utisak          ispod, tamo gde bi trebalo da se pomeraju jedre grudi mlade devojke. Uvela ga je u dvorište, pokazala mu ključ od kapije, zatim i ključ od rešetke na ulaznim vratima. Na kraju je pred njim, najvećim od tri ključa koja je imala otključala i poslednju bravu u ovom zakupljenom prekookeanskom zlatnom kavezu, i pas se pojavio na pragu. G. je trebalo da dolazi dva puta dnevno i izvede Narednika u šetnju (tako se pas zvao), da mu da hranu i malo se sa njim poigra. Ana će otputovati pred kraj meseca kući, u Ameriku, prvi put ove godine, od kako je proletos dobila posao u State Departmentu. G. je pokušavao da se seti šta je on radio sa dvadeset i kojom, i shvatio je da je sigurno još uvek studirao.                                   Celu tu deceniju, pomislio je.

            G. je razmišljao kako se prosečan Amerikanac ili Amerikanka osamostali u tim godinama, već ima posao i gradi karijeru, a on nema ništa. Pored toga živi sa roditeljima, kada ne živi po tuđim kućama, i živeće ko zna koliko dugo još. Karijera ha, samo bi se na glas nasmejao, da sada nije u kući ove, mogao bi slobodno reći, prerano odrasle devojčice. Pogledao je jednu Aninu fotografiju u hodniku i obratio pažnju na sitne upale oči koje mu se istog trenutka nisu svidele. Video je i njenu bledu i zdravu kožu koja je odavala utisak deteta. Dete radi za najmoćniju vladu, hiljadama kilometara od kuće. Živi sama i ima psa. G. je mogao zahvaliti između ostalih i takvim ljudima koji su, po njegovom sudu, neobično hrabri, a koji su dolazili da žive sami i rade tako daleko od kuće. Neminovnu usamljenost, koja ih je strpljivo čekala kada bi ih nine to five mašinerija ispljunula na slobodu, pokušavali su da prevare psom ili mačkom. G. se brinuo o tim njihovim četvoronožnim sapatnicima kada bi odlazili na putovanja, što poslom, što na odmor, za praznike...

            Kuća je bila nesrazmerno velika samo za devojku sa psom. Zato je izgledala      . Ana je provela G. kroz suteren, pokazavši mu gde je glavni prekidač za grejanje. U sobici koja je imala tablu na vratima sa natpisom HEAT, G. je u glavi nevidljivo dopisao MIAMI.  

            Pokazala mu je gde je gostinska sobe, ako nekada bude mogao da ostane, jer ovoga puta se Ana kasno javila za nešto više od obilazaka a G. se obećao drugoj američkoj porodici.           Soba je imala krevet, fotelju, lampu, kredenac i ormar. Fioke kredenca i vrata ormara su bili otvoreni i G. je mogao videti da su       . Pokazala mu je koji deo kuće je ona zauzela, izlaz na mali balkon i veliku terasu. Na njima nije bilo ničega. Ni stolica ni stolova.            Bili su      .

Potkrovlje je      , rekla je Ana, neću te ni voditi gore. G. nije imao pitanja. Znao je šta je njegov posao, radio ga je još od vremena studija. Kako nema šanse da radi ono za šta se školovao, bilo kakav posao je bio bolji nego onaj koji je imala većina njegovih vršnjaka. Nikakav.

            G. se vratio u kuću u kojoj je bio obavezan da boravi, kuću koja je iznajmljivana za porodicu medicinskog atašea američke ambasade. Ogroman prostor stajao je na raspolaganju njemu, Skotu, njoj, Poli, njihovoj ćerci, Izi i jednom psu koji se zove Pukovnik. I ovde je samo jedan sprat bio zaista funkcionalan, suteren je bio prazan a na spratu gde su bile spavaće sobe, on je dobio na korišćenje jednu od gostinjskih soba. Još tri sobe pored njihovih su čamile      .  Pas se malo obradovao kada je ugledao G.- a, pa se vratio u svoju fotelju. Znam neke pse koji žive bolje nego neki ljudi, setio se stiha, sada već ne zna koje pesme.

            G je živeo, makar privremeno, u elitnom delu grada, u kući koju nikada neće imati, bio je pokriven video nadzorom i patrola specijalnog obezbeđenja američkih rezidenata ga je obilazila dva puta dnevno. Mogao je isprobati neke od pogodnosti za koje je do tada znao da postoje samo u tuđim pričama. Đakuzi, saunu, vrhunsku audio i video opremu... Mogao je probati hranu koja se prodaje u Americi a koja je stanarima stizala poštom. Pored svega toga zbog prirode posla (najveći deo dana je bio obavezan da bude sa psom, mada nije ni imao gde da ode) osećao se ponekad kao da je u zatvoru. Ambijentu zlatnog kaveza doprinosile su i obavezne bezbednosne rešetke na svim prozorima i ulaznim vratima.

            Ujutro prvog dana izašao je sa Pukovnikom u šetnju. Otišli su do treće vile gde je G. imao obavezu da obiđe i nahrani dve mačke. Jedna se zvala Mad Cat, rase norveška šumska, a druga Glad Cat, rase persijska, koje su mu takođe poverene na čuvanje. Decembar je počeo sebe da shvata ozbiljno pa se G. pokajao što nije obukao jaknu. Došao je na trem, vezao psa za ogradu i otključao rešetke i vrata. Ušao je u       kuću. U stvari mačke su bile tu ali u jutarnjoj viziti nikada nisu izlazile pred njega. Verovatno su u jednoj od       soba.

            Otišao je u kuhinju, otvorio kredenac i izvadio konzervu sa hranom za mačke. U jednom potezu je otvorio konzervu povlačeći patent poklopca ka sebi. Poklopac je bacio u       kantu. U tri poteza je kašikom izvadio čitavu paštetu na        tanjir za to predviđen. Iskorišćenu         konzervu je bacio u kantu i oprao kašiku. Sudopera je ostala      . Otišao je u mačiju sobu gde se između četiri zida vrata i prozora nalazio posip za mačiju nuždu. Počistio je izmete i zgrudvani urin. Sve je bacio u drugu       kantu koja je stajala u uglu mačije sobe. Izašao je, odvezao psa i vratio se u kuću u kojoj odseda. Kasnije će obići i Narednika.

            Sutradan ujutro G. je krenuo da namiri mačke. U           ulici na putu do odgovarajuće kuće video je pticu koja je sa grane drveta bacila orah na asfalt ne bi li se razbio. Razmišljao je G. da li je moguće da je ptica toliko pametna da orah u stvari baca zato što zna da će tuda proći automobil koji će ga otvoriti umesto nje. G. je skrenuo sa trotoara na kolovoz ne bi li uradio ono to je ptica očekivala da bude urađeno. Kada je zgazio ljusku video je da je srce istrulelo i da je ljuska bila           . Ptica je verovatno videla isto sa grane jer nije sletela da proveri krhotine. Odletela je           stomaka u         nebo.

            Tri dana kanije G. je odlazio po noći da obiđe mačke i nije poveo Pukovnika sa sobom. Hodao je ulicom poznatog ruskog pisca kada mu se sa leđa približio policijski džip, jedan od onih kojima je na tablicama umesto P-024, oznaka policijske uprave grada Beograda, pisalo samo POLICIJA. G. je nosio kapuljaču, bio je obučen u crno i verovatno je delovao sumnjivo, sam u       ulici, u blizini kuće američkog ambasadora. Policajac kome nije jasno video lice tražio je od G. da pokaže ličnu kartu i da skine kapuljaču. Šta radiš ovde? pitao ga je neko drugi iz Land Cruisera. U tom momentu se pored Toyote zaustavlja manji džip koji ima tablice sa 144-A - neki broj, registraciju američke ambasade. To je patrola, pomisli u sebi skoro veselo, G. Neko iz mobilne patrole razgovara sa vozačem policijskog džipa, verovatno potvrđuju da je G. višestruko proveravan i da radi posao od poverenja. Kroz prozor kroz koji je malopre dopiralo pitanje promalja se samo ruka sa zavrnutim rukavom uniforme i pruža natrag identifikacioni dokument.

            Podne pred sam prelaz stare u novu godinu, G. je vraćao Narednika iz šetnje i odlučuje da još jednom obiđe kuću u kojoj živi mlada Ana. Penje se na sprat izlazi na balkon i razgleda. Vide se velike dedinjske kuće i vile,      terase i       prozori. Jedan je samo ukrašen. Na najbližem prozoru koji gleda na balkon pojavi se Miki Manojlović sa šoljom u ruci. Kada je video G. na balkonu preko puta blago je podigao šolju na gore kao da nazdravlja. G. je ostao iznenađen na sekund i hteo je da otpozdravi rukom ali je Predrag već nestao sa prozora.

            Jutro prvog januara bilo je ledeno. G je izašao prvo sa Pukovnikom u šetnju po ivicama ovog njegovog dedinjskog trougla. Krenuli su da G. obiđe mačke. Parking ispred ulaza u bolnicu je bio      . Taksi stanica na kojoj je uvek bilo taksija spremnih za vožnju,       . Prošao je jedan trolejbus ka centru. Delovao je       . Užička ulica takođe. Nigde nikog živog.

            Koliko je početaka danas ozvaničeno u glavama ljudi? razmišljao je G. dok je hladan vetar probijao kroz staru jaknu. Koliko        kalendara,       svezaka,        agendi,       planera? Tek otvorenih. Koliko         razmišljanja, pribeleženih        razmatranja,         ideja koje nikada neće biti ostvarene. Koliko započetih partija, rundi, ratova koji su unapred osuđenih na poraz? Koliko        treba popuniti da bi se dobio osećaj prostora? Čak iako je taj osećaj lažan? Čak iako tu istinu njegov ponosni nosilac uspešno krije od sebe samoga.

            Posle druge šetnje, kada je i Narednika zbrinuo, makar do večeras, G. je seo u udobnu fotelju, onu koja je preostala nakon što je Pukovnik prvi birao, i nastavio da čita knjigu koju čita od letos. Ubrzo je zaspao. Kada je došao sebi mrak je već pao. Pridigao se malo u fotelji i jedino što se naziralo kroz velika staklena vrata koja su vodila u dvorište su bila svetleća slova sa polukružnog natpisa bolnice. Sa njegove pozicije videla su se slova RDIO-VASK pa onda jedno       mesto LAR.



Komentari (15)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

stefan.hauzer stefan.hauzer 18:07 01.03.2015

.

anine grudi si bile te, pomoću kojih bi je g. prvo prepoznao? pretpostavljam.


horheakimov horheakimov 18:37 01.03.2015

Re: .

Ili majica RED SOXa...

(pažljivo si pročitao, nema šta)

KO NIJE GLEDAO FILM MONEYBALL A MOŽDA BI NEKADA NEKA NE OTVARA YT!!!

zoja444 zoja444 19:53 01.03.2015

muvanje

on: ja sam previse inteligentan za tebe.
ona: prepotentan si.
on: da, da, u pravu si, stalno sam napaljen.
ona: ae, pravac google.
horheakimov horheakimov 19:54 01.03.2015

Re: muvanje

ke?
zoja444 zoja444 19:55 01.03.2015

Re: muvanje

crtica iz zivota.
horheakimov horheakimov 19:56 01.03.2015

Re: muvanje

oke.
49 41 49 41 03:32 02.03.2015

Gledano iz drugog ugla

U L.A. zivi 8.000 Veterana beskucnika.
Nisu oni hteli da budu ni jedno ni drugo.
horheakimov horheakimov 10:50 02.03.2015

Re: Gledano iz drugog ugla

Čekaj, zar ovo Veteran nije dobrovoljan izbor? U krajnjem slučaj zar Veteran nije nešto + jer nije MIA ili mrtav, nego je doživeo da bude Veteran?

A koliko je gubitnika beskućnika, to je teže pitanje?
Mada je najteže koliko je gubitnika kojima ništa ne fali/nisu toga svesni?

violina violina 15:22 03.03.2015

Ko čuva čuvara

greška
violina violina 15:27 03.03.2015

Re: Ko čuva čuvara

violina
sa Pukovnikom, … obiđe i nahrani dve mačke,…. Mad Cat,…. Glad Cat,


Čuvaš kera, mačku, američku, a tebe, možda, zvezde noću, sunce danju, valjda.


horheakimov horheakimov 16:40 03.03.2015

Re: Ko čuva čuvara

ne muči me sa muzikom,
valjda

violina violina 17:14 03.03.2015

Re: Ko čuva čuvara

ne muči me sa muzikom,
valjda


Valjda, mi ništa surovije nije palo na pamet osim muzike.
horheakimov horheakimov 17:38 03.03.2015

Re: Ko čuva čuvara

surovije

sirova domaća pevačica, pardon, surova
violina violina 18:20 03.03.2015

Re: Ko čuva čuvara

sirova domaća pevačica, pardon, surova


Izabrana zbog naslova, pesma steže ko španska čizma i boli tako, izvinjenje, bio sam bezobziram.
horheakimov horheakimov 18:41 03.03.2015

Re: Ko čuva čuvara

izvinjenje

uvaženo

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana