Promena je stigla i izbacila klinku iz kuće. Odnosno, prvo je klinka ušla u automobil (sličan pomalo betmobilu) pun do vrha stvarima koje joj uglavnom neće trebati, i posle vožnje od par sati pristigla na destinaciju svog novog početka, što nije bilo ni romantično ni sinematično, najviše je bolelo svakoga ko je bio blizu, i svi učesnici su se razišli posle nekoliko sati i dalje puni suza, osetljivi na sve, najviše na promene. Kad se posle takvog dana vratite kući, videti Promenu koja se uselila bez ičije pomoći i odomaćila bi srozalo i puno otpornije tipove. Flojd joj ne veruje i mjauče često kao opsednut, ja uočavam da nemam sluha tj. ne čujem ništa jasno, vidik je prilično zamagljen i jedino što se jasno vidi je da koračam istim stazama već godinama, ne moram ni da gledam kuda idem, i sada kad nastavim istim putevima jer niti gledam niti vidim, oni odjednom više nisu isti.
Svetlost, i ona se odselila.
Razumem da je ovo jedna od onih tačaka koje izgledaju puno drugačije kad se do nje stigne, iako je iz daleka obećavala. Ne pamtim šta je obećavala, sada kad je gledam izbliza tj. stojim na njoj. No standing, kažu ovde znaci upozorenja za automobile, majke i ostale neodlučne. Da zaista, kome još treba da se zaustavi, sabere 18 godina života. I ne jednog. To bi bilo, znači, bar 36. Čega? Godina? Ko uopšte zna šta je godina. Ili dete. Život.
Puno je lakše kad ne poseduješ trajniju misao od mikrosekunde, ostavlja mi poruke svakog dana moja druga Ja. Vidi kako izleću iz glave, nisu im izrasla krila sasvim ali bacaju se u svet, spremne za sve, najviše propast. Zamisli da su ti u glavi? značajno naglašava ona, moja druga Ja, koja ovuda operiše isključivo kad njoj odgovara. Priča i dalje ali ja retko šta čujem, znam njenu priču, a i mnoge druge. Eho praznine je zaglušan, konačno razumem. Ne znam zašto se neko ovako beznačajan kao ja ne ostavi na miru, preskoči, zaobiđe... jedino što stvarno znam je da sam kompletno gluva. Praznina je detonacija neslućenih razmera. Nije klinka često bila kod kuće, niti Flojd puno galami, čak se i grad ućuti. Ali ovo nisam očekivala.
A šta jesam.
Razumeš, ja volim prirodan ritam ovoga, osećaj da sam deo nečeg većeg od sebe i svakoga koga znam (hvala Gospi), i naročito mi se dopada sopstvena beznačajnost, anonimnost, nemoguće je uhvatiti vodu rukama... Razumeš, ja volim da sam deo ovoga, pokušavam da učestvujem u konverzaciji. Poslednjih godina je svest sopstvene beznačajnosti ojačala. Nije to strašno, ne za mene, ali to je zato što sam progutala pun magični lonac kometa i drugih prolaznosti dok sam još bila klinka pa sada ne moram da zamaram vazduh lelecima i žalopojkama. Ja sam podigla dete, ja sam podigla dete. Ovim rukama, ovim srcem... i eno je sada, u svetu, izgleda da uglavnom nema pojma, ali obećava da će se potruditi. Meni za ljubav. (Hvala Gospi za ucene). Sada ćeš se potrudti oko sebe, govore drugi glasovi (moja druga Ja se ne meša). Svakako, slažem i bez gledanja ko to priča. Neću se više truditi ni oko čega, govorim mom najboljem sagovorniku ispod glasa. Klima glavom. Neću. Završila sam sa trudom. I sa ambicijama, karijerama... Gotovo! Slobodna da budem ništa.
Nije mi uvek lako padalo da sam ništa.
(Iza zavese krene recitovanje. Hvala Gospi da niko ne očekuje od mene da recitujem, ipak sam ja podigla jedno dete!)
Ništa
Kaži mi
kad da skinem sve
Kad me galaktički prsti dovedu do
vriska
ili kad padnem i mrzim kamenje
i boju ulice
To neće biti lepa slika
Umirem za pravom publikom
kao i svaki l'artiste
Imam nešto stida
sakrivenog iza svakodnevnog kuvanja
tvrde vode i ispiranja keramičkih šoljica
i navika
Ali mnogo više
daleko više želim da me neko vidi
bez odbrane
Kao ložač vanvremenske mašine
iz prvih dana industrijalizacije
sakupljam reči oznojena i sa verom hranim
plamen
Neće se ugasiti
ali manuelni rad se brzo automatizuje
Tako smo došli do savremenog doba
Danas svi traže više
I šta ako moja nagost
ne bude dovoljna
Da li se zato toliko čuvamo
jer se bojimo da nismo
vredni ljubavi
Čije ljubavi
Ko nas može voleti toliko
da zaboravimo da smo sami
Još od vremena
kad su nam rekli da nismo više deca
i da će seks preobraziti sve
Do tada su nam davali
Sada mi tražimo
Samoinicijativa
Samopouzdanje
Samo
Ništa
Ja ipak želim da skinem sve
Nazovi to
Eksperiment u samoći
Ništa
(Uzdah). Ništa je proizvod beznačajnosti, malog postojanja, ne ništavilo, mrmlja poznati glas. I ja se nasmešim. Znam.
Nevažna istorija
Odrasla sam u sporednoj ulici
nevažnog grada
na periferiji sveta
Trazeći znamenita mesta
po atlasu
pritiskala sam ih prstom
da sačekaju dok porastem
i nigde ne odu
Kad je došlo vreme
umotala sam se u snove
i ostavila gomilu stvari
uz obećanje da ću poslati po njih
Po mom odlasku
one su polako gubile nadu
i vremenom postale mrtvi predmeti
Petroglifi od mojih otisaka i plesni
svedoče da sam jednom bila tu
Nevažna istorija
Kad sam se rodila
to je bilo u sporednoj ulici
drugog nevažnog grada
Ležeći među ružnim bebama
slušala sam kako plaču
pridružila se povremeno
ista a različita
sa formiranim potrebama
dok su se po svetu palile lampice
moje generacije
još jedne u nizu
Očekivali su se pesnici i filozofi
državnici i lepe devojke
vredni poreski građani
i budućnost
Niko nije hteo da prizna
ili nas upozori
da je to bio još jedan
nevažni početak
I niko nam nije rekao
da smo samo jeftine promene
u infinitivu
koji se uvek vraća sebi
i svojoj
Biti
Uvek sam mislila da je ova stvar ostala nedovršena, mrmljam.
A šta jeste, odgovara.