Putovanja| Život

Perigord

Ivana Knežević RSS / 16.05.2015. u 15:43

 

Nešto posle 1, jutro je prešlo neosetno u rano pariško popodne i ja sam prešla ulicu i vratila se na Austerlic stanicu u dogovoreno vreme za susret sa grupom. Već sam znala da ću biti jedina iz 'engleske Kanade'. Ženeviv, Filip... predstavljanje je išlo u krug. Jedini poznati likovi su bili Geri i Kašif, iz distributerskog tima. Tako će ostati do kraja zajedničkog putovanja. Voz je imao starinski sistem kupea, i ja sam se našla sa grupom iz Kvebeka. Geri, koji je isto iz Kvebeka, odnosno dete Jermena koji su se selili poluizbegličkim stazama preko Evrope, rastao je malo u Parizu i zatim u Montrealu i obećanoj zemlji na severu, i tako postao bilingvalan, je sedeo do mene. Možda je to bilo odlučeno u poslednjem trenutku, jer on je verovatno bolje znao šta me čeka. Nisam odmah ni uočila, ali dva-tri sata kasnije, još uvek stotinak kilometara od naše destinacije, shvatila sam da me kompletno ignorišu. Možda su uvređeni što ne govorim francuski, pitala se.  Razumljivo je donekle. U Kanadi koncept dva zvanična jezika ne treba izjednačavati sa bilingvalnošću; to svi saznaju ubrzo po dolasku.  Za poslove na izvesnom nivou u državnoj administraciji i za političku karijeru oba jezika su neophodna, ali postati bilingvalan u Kanadi zahteva puno ličnog zalaganja i ambicije, i odnos prema francuskom je samo jedan od simptoma duboko ukorenjene  hipokrizije. Specijalni status Kvebeka, koji ozbiljno iritira sve ostale provincije, naročito one dalje ka zapadu, je stvorio i netrpeljivost prema francuskom jeziku, i tako školski sistem koji je uvek veran portret društva i duboko umrežen u političke manipulacije, tretira francuski na dva načina: kao beskorisni rep, ili kuriozitet koji je dostupan ako su roditelji ambiciozni. Uopšte je ovde odnos prema drugim jezicima vrlo opušten - pošto je dobar broj roditelja došao odnekud van ovog kontinenta, oni će učiti svoju decu. U školama postoje odseci za jezike (malo korišćeni), pa i francuski imerzioni program, ali vrlo je verovatno da veći procenat dece van Kvebeka govori kineski, na primer, nego francuski. I Kvebečani imaju svoje metode za tretman engleskog na njihovoj teritoriji, i tako su sva semena budućih sukoba uvek u dobrom stanju i čekaju dobru sezonu.  Ja sam uprkos par kurseva francuskog uvek ostala početnik, ali vežbala sam bila pred polazak, i obećala  Selin da ću pričati to malo što znam ma kako loše zvučalo . Ali kod takvog prijema - jedan jedini put nisu pogledali u mom pravcu, što je ne mali uspeh u prostoru od šest kvadratnih metara i gusto upakovanih šestoro ljudi - odlučila sam da to nije bila prilika za moj početnički francuski. Možda oni loše pričaju engleski, pitala se par puta. I odgurala i te misli. Kvebečki francuski je leteo oko i iznad mene, ponešto sam razumela, ostatak je bio samo nenaporna buka. Mi smo svi bili gosti francuske firme kojoj smo putovali u posetu, i kako posluju sa celim svetom verovatno su svašta viđali. Iako će ovako nešto biti teško naći i po zaostalim krajevima. Imam samo sopstveni šarm na koji mogu da se oslonim, podsetila sebe. I Gerija. On je već pokazivao sve znake prijemčivosti i trudio se preko svake mere da mi udovolji. Oh, ništa strašno, Geri. Ça va.

U razgovoru sa Gerijem saznala sam da je poziv bio upućen širokoj grupi klijenata, i niko drugi se nije odazvao. Ne znam da li to ide na sličan način i u drugim industrijama i regionima, ali poziv je uključivao plaćen let gostima i dolazak vozom, troškove smeštaja, kratku turu po regionu, posetu firmi i prezentaciju u ponedeljak, i povratak vozom u Pariz. Ja sam došla zato što niko drugi nije hteo, čak je izgledalo bilo da bi se moja šefica naljutila da nisam pristala (u klaustrofobičnom krugu mog poslovnog sveta važim za svetskog putnika sa uvek otvorenim pasošem). Tih dana sam razmišljala o jednoj konkretnoj mogućnosti promene posla i odbila sam bila u prvom mahu. U međurevemenu je put bio pomeren za kasniji datum, a ja sam odustala od novog posla koji je bio primamljiv najviše zato što bi bio izlaz iz tesne sobe u kojoj udaram u zidove i tavanicu poslednjih godina,  ne nužno i bolji. Nikada neću znati da li sam odluku donela pod uticajem želje da dođem u Francusku na nekoliko dana, ali i veće odluke su propale kod takvih iskušenja, ne sumnjam.  Radovala sam se bila putovanju kao malom i recimo bezazlenom nepoštenju koje će neko sigurno otkriti, ali nakon što je stigla avionska karta pa za njom i vozna, zaključila sam da je ovo jedna od onih besplatnih vožnji na koju treba krenuti bez ikakvog razumevanja ili poverenje u logiku sveta. Uostalom, oslanjati se na logiku je poslednja odbrana poraženih; ona nema širu primenu u poslovanju ili ljudskim odnosima. Iako nisam znala sve detalje (bila sam praktično u kompletnom mraku sve do polaska), bilo je lako pretpostaviti da su pozivi bili za visoke igrače a ja to nisam. Ali sve je bilo odlučeno bez mene, i ja sam praktično učinila uslugu mojoj šefici. A ako su moji saputnici bili važni faktori u svojim kompanijama ili u bilo čemu, onda je uzorak Kanade mojim prisustvom mogao samo da dobije na kvalitetu.

Brive-la-Gaillarde je omanji grad na jugozapadu Francuske. Pripada regiji Limousin, na korak-dva od oblasti Dordogne, koja se preklapa sa nekadašnjom provincijom Périgord, još uvek prisutnom u svesti njenih građana. Kad sam pitala Katrin sledećeg dana kako se ovaj kraj zove, ona je rekla Périgord, pa tako i prenosim. Objasnila je da postoji zelena, crna, bela i purpurna Périgord. Ja sam pristigla kompletno nespremna, ne samo zbog šturih detalja već i zato što sam radila histeričnim ritmom do sat-dva pred polazak na aerodrom, i sve je bilo novo. Ali ništa nije moglo da pripremi za susret sa ovim delom Francuske.

Sâm Brive sam jedva videla. Stigli smo sa poslednjim minutima sunca, vodoravni zraci žute svetlosti upereni direktno u prozore i neizbrisiv utisak dobroćudne igre koja se odvija u to doba svakog dana. Vožnja do hotela je pružila prijatan pogled na uređenu provinciju. Hotel 'Crni Tartuf' okružuje lepa bašta još uvek zelena u kasnom oktobru. I spolja i iznutra, tradicija je dobro očuvana, puno modernija od mnogih modernizama, što je jedan zanimljiv anahronizam našeg doba. Tradicije polako pokazuju svoje pravo lice, lice avangarde. Ko će bolje pozirati od destilata neprolaznih vrednosti u svetu koji je zatrpan hiperinflacijom ideja, vrednosti, koncepcija... sve već zastarele i pre nego što se osuše.

Sat-dva do večere, nisam spavala oko 40 sati, ali imam dobar ritam: ne bih mogla brzo, ali ovako mi leži. Istuširala se, raspakovala nešto od stvari, odlučivala šta da obučem i u tome uživala, i sišla u foaje malo pre vremena. Svi su već bili tamo. Katrin se pridružila Odri, obe prirodno šarmantne i nasmešene. Upoznala sam Nika, Vijetnamca iz Kvebeka, koji putuje sa majkom. Plus Kašif i Geri... bio je to početak lepe večeri. Šetnja do restorana, prijatno veče u gradu van turističkih staza. Ništa preterano, ni premalo, bez žurbe, ili inertnosti, a tako drugačije od onoga što poznajem. Nepuna dva dana unazad, moj običan dan u metropoli nije lepa uspomena, najviše izgleda neprirodno. Ova nestvarnost je čudna, ali prijatna. Ona iz koje sam izašla i u koju ću se vratiti i sa daljine i izbliza ima defekte kojima još uvek pokušavam da nađem ime. Možda je samo pitanje senzibiliteta. Uglavnom jeste kod dugih nepomirljivih sukoba.

Perigord je jedna od gastronomskih destinacija u Francuskoj. Ja sam mislila da su to svi njeni regioni, ali ovaj kraj je poznat po mnogo čemu, uključujući tartufe, foie gras, confit de canard, gâteau aux noix... kao veliki sladokusac ali i neznalica u gastronomiji,  ja sam tek početnik i u ovome. Ništa od toga ne umanjuje uživanje, naprotiv. Ukusi su ponekad kompleksni, treba se na njih navići, edukovati sopstvenu paletu, ali mora se probati. Moja dugogodišnja apstinencija u konzumaciji mesa je bila suspendovana za ovu priliku. Nije to bila velika avantura, iz predostrožnosti i obzira prema nesviklom stomaku, ali mora se probati. Slala sam redovne izveštaje klinki, koja je navijala iz daleka, i ujedno bila tužna da sve to propušta.

Susreti kultura za gostinskim stolom su dobre prilike za posmatranje ljudi, njihovih naravi i kultura iz kojih dolaze. Sa Kvebečanima je ubrzo postalo jasno da su oni došli na ovaj besplatan prekookeanski izlet iz gastronomskih razloga. Puno bliži francuskoj tradiciji, oni su sada iz prve ruke potvrđivali da legenda živi i dalje. I računali su sebe u poznavaoce, istovremeno superiorne u odnosu na nas ostale, ali i svedene na pravu veličinu u otvorenom obožavanju; neočekivana lekcija u skromnosti. Kašif, indijskog porekla i muslimanske religije, nije probao ništa van salate i morskih plodova jer meso nije bilo po halal tradiciji. On se držao vrlo ponosno, iako nenametljivo, ipak je to odricanje bilo iz religizonih principa. I ujedno delovao najjadnije. Nije bila samo religija; izgledalo je da je ta nedelja u Francuskoj (on i Geri su pre našeg dolaska bili na intenzivnoj edukativnoj sesiji, skupa sa distributerima iz ostatka sveta), naročito za francuskim stolom, bila lekcija u tome koliko malo zna o svetu. Nik, sa manjim problemom gojaznosti ali vrlo pričljiv gej muškarac koji često putuje u Evropu, je glasno izražavao svoje oduševljenje i brige oko efekta na obim stomaka. Ja sam verovatno bila najsličnija Niku, minus zabrinutost. Uostalom, ne verujem da je iko za tim stolom, i svakim drugim za kojim smo sedeli tog vikenda, bio zabrinut oko sopstvenog imidža ili efekta na posmatrače. Svako je na svoj način bio kao dete u gostima kod dalje familije koju ne poznaje dobro, željno da ostavi dobar utisak, ali malo važnih lekcija ostane u glavi kod susreta sa čudesnim. Za mene je taj susret tek predstojao.

U nedelju smo kretali u 9. Očekivao se lep dan. Jutro je bilo sveže, utonulo u maglu. Katrin i Odri su došle par minuta pre vozača i autobusa, iznajmljenim za taj dan. Tihe nedeljne ulice su vodile na put van grada, i tek je koji detalj pejsaža virio ispod maglenog pokrivača. Sedela sam napred, Odri je bila blizu na drugoj strani, Kvebečani pozadi su pričali. Iz ravnice je posle pola sata put krenuo uzbrdo. Vodio nas je ka pećini Lasko. Izašli smo na padini brda, u pitomoj šumi, kompleks koliba razbacanih okolo, drugi posetioci u porodičnim grupama već tu. Katrin je otišla da potvrdi karte i turu, mi smo se razmileli okolo, glasovi tihi u magli. Ja sam znala da turisti obilaze samo rekonstrukciju pećine, što mi je izgledalo kao odlično rešenje. Kraj jedne od koliba raste smokvino drvo. Kašif ne zna ni reč francuskog, i uglavnom se drži blizu mene. Pričljiv je i simpatičan. Pokušavam da objasnim u par reči susret sa smokvinim drvetom, ili bar svoj osmeh koji verovatno izgleda preteran za brdo u magli i blagu šumu kroz koju lutamo, ali ubrzo odustanem. I on ima svoje susrete, svako ih ima. Ovde nisam nikad bila, ali kao da jesam, oduvek.

Turu ekspertno vodi Fransoa. Rekonstrukcija je jako dobro urađena, i on objašnjava u zanimljivim detaljima otkriće pećine 1940. od strane nekoliko tinejdžera slučajnim padom kroz meko tlo. Dečaci su tek posle par ekspedicija  otkrili crteže, i svesni da su pronašli nešto nesvakidašnje, rešili su bili da pećina ostane njihova tajna zauvek. Zavet nisu prekršili, ali ih je u školi čuo bio nastavnik kako pričaju među sobom, i tako je svet nahrupio u tiho trajanje praistorije posle sedamnaest hiljada godina. Posle rata su sledili turisti, kojih je bilo i po hiljadu na dan. Samo deceniju kasnije šteta na slikama je postala vidljiva i početkom '60-ih pećina je zatvorena za javnost. Uprkos smanjenom broju posetilaca, propadanje se nastavilo. I kraj velike brige i zalaganja, neizvesno je da li će prezervacija biti uspešna jer su s promenom vlage i temperature u pećinu sa ljudima ušli i lišaji i fungi, i oštećenja se šire. Fransoa nije govori o tome puno, već objašnjava ukratko ono što se zna o tehnici slikanja, i o ljudima koji su slike stvorili. Teorije da su ljudi živeli u ovim pećinama su odbačene, živeli su kraj reka. Ovo su bile njihove katedrale, govori Fransoa, i njegov monoton glas koji istu priču ponavlja mnogo puta na dan odaje veliku dozu ponosa i fascinacije koja nije izgubila ništa na intenzitetu. To se ne može potvrditi, jer nema praktično nikakvih ostataka koji mogu da daju bližu ideju o životu tih ljudi, ali ideja je lepa i on očito u nju veruje. Kao i da to nisu bili primitivni pra-ljudi. Slikarske tehnike pokazuju umetnike koji su slikali sa velikim trudom, zalaganjem i talentom. Jasan je stil, simetrija i proporcije, boje su sve mineralne uključujući crnu jer su umetnici verovatno dosta brzo otkrili da duže traju od pigmenata organskog porekla. Taj nivo sofistikacije i inteligencije ukazuje da su to bili ljudi jednaki nama, samo na početku istorije. Poruka koju prenosi je jako lepa, i u toj replici pradavnog sveta ništa manje moćna po efektu. Na drugi kraj smo izašli nakon 45 minuta, u blistavo oktobarsko jutro i poslednji tragovi magle istopljeni kao šećerna vuna. Sa brda se pružao jasan pogled na dolinu, sa njenim parcelama, putevima i bojama jeseni. U autobusu je tiho dok silazimo nizbrdo, svako sa svojim utiscima.

Put vodi dalje, ne znam kuda, ali pogled kroz prozor postaje sve lepši, iako se činilo da to nije moguće. Ja sam putovala ovakvim krajem, tamo na dalekom jugu mog detinjstva, i možda se zbog toga ovakav pejsaž urezao kao primalna impresija prirodne lepote. Ili je veza puno dublja, jer u ovakvim dolinama su prvi ljudi zastali, prekinuli nomadsku egzistenciju, i time promenili svet svih sledećih generacija; učili i živeli od zemlje i na zemlji, izgradili civilzacije, i rušili ih, kamen po kamen, ali prvo se gradilo, uvek se prvo gradilo, to je merilo ljudskog duha, ne destrukcija (to može svako, od zemljotresa do običnog kućnog mačka). Ushićenje kao topla radost, ničim zaslužena, i zahvalnost za lep sunčan dan, Katrin i Odri i njihovu nedelju, priliku bez ikakve logike koja me je dovela ovde da ovo doživim. Prolazili smo kraj usamljenih kuća i njihovih bašti, praznih njiva na kraju sezone, jablana, puteva oivičenih drvoredima kojima su prolazile kočije koji vek unazad, danas automobili, možda neko biciklom... Kakva prekrasna zemlja.

Ubrzo smo stigli u jedan grad. Kad smo zastali i otvorila se vrata, i ja se našla kraj Katrin, pitala sam 'Koji je ovo grad?'.
'Sarlat,'
odgovorila je (nečujno 't').
Prepoznala sam bila već kod ulaza, ali sada kad smo bili napolju, i prešli ulicu pa krenuli malo dalje, znala sam gde sam. 'Ovo je Raj!' rekla sam glasno, ali ne znam da li je čula. Svako zna šta voli, i ja volim stare gradove, i lepe pitome krajolike, i more, i divlje krajolike, i njie to ništa novo ili neobično, ni za mene ni za ljude, ali naći se na mestu gde se ta ljubav podigne iz rezervoara čamotinje i tihih osećanja, ta transformacija bivstva u trenutak kada živiš ono što voliš - to je jedina spiritualnost dostupna mom mentalnom sklopu, i zovem je 'spiritualnost' zato što moje dimenzije u tom stanju prerastu moje materijalne granice i osećam se kao mekani džin nabubreo na svim mestima i baš debeo od sreće, eterični klobuk i tanko drvo, i kad slučajni prolaz kraj izloga pokaže da sam još uvek ovo, uvek izmami jedno začuđeno - oh? Ali to prosto nije važno, ništa drugo nije važno, jer sve je na svom mestu, baš kako treba. Da ću to doživeti u kratkoj poseti Perigord provinciji nisam očekivala.

Taj vikend je bio početak raspusta za francuske đake i neki praznik uz to, i kod tako lepog vremena, bilo je dosta turista u gradu, ali nesumnjivo njih ima uvek u tom kraju. Ručak u staroj gostionici, dalja šetnja ulicama vodi ka mestu susreta sa našim vozačem. Čeka nas još jedan deo puta. Château de Beynac. Put do zamka je jednako lep kao i sve prethodne deonice kojima smo prošli tog dana, ali svetlost se menja jer jesenji dan je kratak i sunce je na zapadu i polako silazi ka horizontu. Videti zamak iz ravnice je neverovatno impresivno; stoji kao gigantski vitez na ivici grebena, urastao u teren tokom vekova. U podnožju je selo sa kućama pripijenim uz strane litice i strmim ulicama. Zamak je iz 12. veka i protok vremena nije omekšao njegove grube crte, niti je modernizam ovde kročio, osim kao konzervacija istorije. Vidik na dolinu i reku iz zamka je direktan poziv na avanturu. Oh, kako je to biti ptica!
'Koja je ovo reka?' pitala sam Katrin.
'Dordogne', odgovorila je.  Ali ja sam znala i pre toga. Setila sam se bila dela na početku 'Kolosa sa Marusija' Henrija Milera kada pred put u Grčku i marsejsku luku odakle kreće, on odlazi da poseti regiju Dordonje. To je kratak deo, ali njegovi utisci vanvremenske tihe lepote su ostali u meni, i kao ko zna koji po redu posetilac ovog kraja stojim na mestu i gledam u neopisivu lepotu za koju se nadam da će trajati uvek, sve dok je definicije 'uvek'.

Put nazad je kao prepolovljena voćka nara iz koje su se prosula zrna na sve strane. Prolazimo kroz sela i male gradove, kraj drugih zamkova, preko reka, i  pokušavam da uhvatim bar neki od tih vidika jer bih htela da podelim sa klinkom, i prosto zato što je nemoguće ne pokušati, sve dok baterije opstaju u elektronskim uređajima i svetlost traje. (Svi pokušaji su ispali mutni).  Kad su i jedni i drugi istekli, smirila se na sedištu i zaspala.

U hotelu smo imali sat vremena do večere. Uz Odri i Katrin, dolazili su i direktori prodaje i marketinga. Večera je bila u hotelu,  servirana i ukusna kao u vrhunskom restoranu. Razgovori lako teku, ali svi smo umorni nakon utisaka tog dana i tiši nego prethodne večeri. Sledećeg jutra odlazimo u posetu firmi. Zgrade su moderne i svetle. Prezentacije su praćene turom, i zatim opet dolazi ručak. Serviran u improvizovanom prostoru u foajeu, sa stolovima prekrivenim belim stolnjacima, i timom majka-i-sin koji su obezbedili ručak, fino serviran, kreativno prezentiran, ukusan i raznovrstan, i koji ne žuri.

Mnogo je utisaka sakupljeno tog vikenda. Lepota kraja je iskustvo koje ću čuvati sa sobom kao pozivnicu do sledećeg puta, jer vratiću se sa klinkom, da i ona doživi i upozna Perigord. Jako je bilo zanimljivo posmatrati Francuze. Katrin i Odri su radile praktično celog vikenda, od ranog jutra do kasne večeri. Ni u jednom trenutku nisu bile ništa manje od vrlo šarmantnog društva, strpljive kad bi se raštrkali na sve strane, i uspevale da se ipak drže programa i rasporeda. Na izjave zahvalnosti za njihovo vreme i društvo, rekle su da su i one uživale, jer u svakodnevici ne stignu često da obiđu sva lepa mesta u regionu. Dvojica direktora koji su nam se pridružili u nedelju uveče i bili naši domaćini i vodiči u ponedeljak, su kroz običan tok konverzacije tokom ručka pomenuli njihove radne dane, koji su od ranog jutra do kasnih večeri, što sigurno ruši stereotipe o Francuzima, kojih bar ovde ima više nego puno. Kasnije te nedelje imali su nove goste, iz Japana. Pre toga će biti na Kongresu u Parizu, koji počinje sledećeg jutra. Konkurencija i globalno tržište imaju puno sličnosti sa gladijatorskim nadmetanjima; Francuzi ne odaju utisak teškog napora, ali jasno je koliko ulaganja ide u ovakve posete i pokušaje da se stvore trajni odnosi sa klijentima, u istraživanje i razvoj, u korake daljeg rasta... Firma je osnovana pre tri decenije, i rastu planirano, gutaju rizike i poraze, guraju dalje, drže se samostalnosti u industriji u kojoj velike korporacije gutaju manje igrače,ali nije samo to: osnivač je organizator fonda za mlade preduzetnike u polju biotehnologije; žele da ih privuku u taj kraj, pospeše dalji razvoj i procvat... Puno utisaka, i neizbežna poređenja sa svetom koji znam. Ali on je još uvek udaljen nekoliko hiljada kilometara i bilo je lepo otvoriti se dobrim idejama u tim okolnostima. Te ideje nisu nove, samo ih je lepo videti da i dalje vode ljude koji mogu i trude se da urade dobru stvar. Ako se nisam osećala postiđenom na početku, sada jesam. Ne znam da ću uspeti da ostvarim neki veći promet za njihove proizvode kroz moj posao, ali probaću. Ne samo iz zahvalnosti za gostoprimstvo i velikodušnost, već zato što jako cenim principe koje su predstavili. I njih nije lako održati, ili sačuvati, kao što ništa nije lako, ali voditi se njima je vredno truda.

U vozu nazad ka Parizu opet sedim sa Kvebečanima, plus Geri. On više nije zabrinut za mene; ja sam i pre susreta sa njima dobro uvežbala isključivanje okoline kao ambijetalne buke. Negde na pola puta raspakovali su zalihe koje su poneli sa obilnog ručka. Francuske kobasice i hleb. Imaju čak i nož. Seku kriške, dele među sobom (meni ne nude). Prisećam se da sam kao klinka gledala balkanske putnike u balkanskim vozovima koji su jeli kobasice i hleb, mislila kako je to primitivno. Ovi ljudi su nevaspitani, i primitivni. Običan balkanski seljak, ili bilo koji, nije ni jedno ni drugo, iako ima i takvih. Takvih ima svuda. Lepo je odlaziti i lepo je stići. Izlazak na peron stanice Austerlic, pozdravljanje sa Kašifom i Gerijem, Nikom i njegovom mamom, koji se svi vraćaju za Kanadu sledećeg dana. 'Nice to meet you,' kaže jedna Kvebečanka iznenada, za njom druga, pa onda Kvebečanin, za njim još jedan... Da nisam bila tako zatečena verovatno bih se nasmejala. Klimnula glavom i krenula ka taksi stanici. U taksiju gledala kroz prozore u svetlosti Pariza i noć - kakvo prisno i blisko prisustvo, tok magičnog i strašnog, spleteno gusto tkivo postojanja, kakva sreća biti u ovom trenutku i ovde, ili negde drugo jednako dobro, živeti.

img_4286.jpg?w=300&h=225

img_4288.jpg?w=300&h=225

img_4293.jpg?w=300&h=225

img_4297-1.jpg?w=300&h=225

img_4335-1.jpg?w=300&h=225

img_4349-1.jpg?w=300&h=225

img_4356-1.jpg?w=300&h=225

img_4361-1.jpg?w=300&h=225

img_4363-1.jpg?w=300&h=225

img_4366-1.jpg?w=300&h=225

img_4370-1.jpg?w=300&h=225

img_4374-1.jpg?w=300&h=225

img_4380-1.jpg?w=225&h=300

img_4386-1.jpg?w=300&h=225

img_4389-1.jpg?w=225&h=300

img_4409-1.jpg?w=300&h=225

mobile-phone-imports-november-2014-632-1.jpg?w=300&h=225

mobile-phone-imports-november-2014-645-1.jpg?w=300&h=225

mobile-phone-imports-november-2014-649-1.jpg?w=300&h=225

mobile-phone-imports-november-2014-650-1.jpg?w=300&h=225

mobile-phone-imports-november-2014-659-1.jpg?w=225&h=300

mobile-phone-imports-november-2014-660-1.jpg?w=300&h=225

mobile-phone-imports-november-2014-663-1.jpg?w=300&h=225

mobile-phone-imports-november-2014-664-1.jpg?w=225&h=300

mobile-phone-imports-november-2014-680-1.jpg?w=225&h=300



Komentari (8)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

angie01 angie01 16:05 16.05.2015

tvoja senzibilnost

je krajnje posebna, Ivana, a fotografije misticne:).
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:17 16.05.2015

Re: tvoja senzibilnost

Hvala, angie.

Ako su fotografije uspele da prenesu nesto od toga sto sam videla tog dana, onda si ih ti najbolje opisala
hajkula1 hajkula1 11:06 18.05.2015

Re: tvoja senzibilnost

angie01
je krajnje posebna, Ivana, a fotografije misticne:).



Da, fotografije :) Ali ne mogu da prećutim Ivanine opise, žive slike rečima, verne kao fotografije ispod.

Ivana Knežević Ivana Knežević 15:40 18.05.2015

Re: tvoja senzibilnost

hajkula1

Da, fotografije :) Ali ne mogu da prećutim Ivanine opise, žive slike rečima, verne kao fotografije ispod.


Drago mi je da se iskustva tako prenesu u tekst, i dalje u dozivljaj citanja.
Meni su ovakvi momenti u vrhu zivljenja, i vredi ih pribeleziti.

Hvala za lepe reci
mikele9 mikele9 22:02 16.05.2015

Draga

Ivana, vrlo, veoma, veliko ti hvala na ovom tekstu i fotkama. Pročitao sam ga u dahu! Kao da sam bio sa tobom, tako se osećam!
P.S. negde na početku si napisala: oslanjati se na logiku je poslednja odbrana poraženih, to me podsetilo na reči Pjer Mabija: Logika odana sluškinja, često nudi lažna rešenja:
Pozdravljam te i javljaj se češće
Ivana Knežević Ivana Knežević 00:24 17.05.2015

Re: Draga

mikele9
Ivana,
Kao da sam bio sa tobom, tako se osećam!


Onda je misija ostvarena

Da, sa logikom je dobro doci do te tacke razumevanja.

Hocu, dragi mikele.

Lep pozdrav,
myredneckself myredneckself 00:55 17.05.2015

Re: Draga

Ovde nisam nikad bila, ali kao da jesam, oduvek.

Jednom godišnje, idite na neko mesto gde ranije nikada niste bili. Ovo je iz onih osamnaest pravila življenja od Dalaj Lame, i bogami, valjalo bi primeniti.

Ivana, ovo je meni sve odlično, tvoje putovanje, putopis, a posebno me razgalilo to što ćeš se vratiti još jednom, s klinkom.
Ivana Knežević Ivana Knežević 03:31 17.05.2015

Re: Draga

myredneckself
Jednom godišnje, idite na neko mesto gde ranije nikada niste bili.


Draga moja, sto vise mesta vidim, lista onih koja treba posetiti postaje sve duza. Istovremeno i ona sa mestima gde bih volela da se vratim.
Lepe muke

myredneckself
...ovo je meni sve odlično, tvoje putovanje, putopis, a posebno me razgalilo to što ćeš se vratiti još jednom, s klinkom.


Najlepse je podeliti

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana