Već više od dve nedelje pokušavam da napišem jedan tekst o RPG hobiju za blog i ne ide mi. Svaki put previše stvari želim da kažem od jednom i sat vremena kasnije kantiram celu papazjaniju jer ne liči ni na šta. Ne pomaže ni to što se više ne sećam kako izgleda neradni vikend. Malo frustriran takvim stanjem stvari, nižući reči za neki potpuno deseti tekst za koji već polako počinjem da se brinem da će ortak jednom samo da me sačeka iza ćoška sa satarom jer obećah da ću ga završiti takođe pre dve nedelje... U sred svega toga naleteh na kratak prolog za jedan strip. Sigurno ima dve godine kako sam ga napisao, sećam se da sam samo ideju u par minuta izbacio na papir (odnosno, tekst fajl) da ne bih posle izgubio nit. U tom trenutku je preči bio jedan drugi strip, koji na kraju nikad nije ni urađen ali se jeste pretvorio u nešto deseto (sa čime je povezan već pomenuti tekst koji kasni... da, stvari postaju kao španska serija sa komadima kucanog papira u glavnim ulogama). Da skratim priču, prisetio sam se te stare ideje za priču i zaključio da ću taj prolog okačiti na blog kao podsticaj samom sebi da završim započeto.
Stvari koje treba znati da bi prolog imao bilo kakvog smisla je da je u pitanju dream sequence. Proživljava ga junakinja koja se zove Toys. Snovi nisu nešto normalno u svetu u kojem živi Toys. Propratne slike su vrlo, vrlo preliminarne skice glavne junakinje urađene tokom jedne brainstorming sesije i njihov autor je Bojan Spasojević. Jesu šture, ali mi se čini da dobro prenose feel nedovršenog nečega koji imam povodom celog ovog update-a bloga.
--
Once in a Blue Moon
Sometimes I see things. I close my eyes to rest and there they are. Strange things. Blurry streets. They are not like normal visions, the ones drugs can give you. These are much more fragile. Like a curtain caught in the wind, one moment they will be right in front of me and the next they will float away, carried by some strange force I can not perceive. They are never there when I open my eyes.
Sometimes they will remind me of things I saw before. Familiar reflections on shop windows.
Sometimes the sky will talk to me. I can never understand what it says and I wonder… I wonder if the sky thinks I speak its language. Perhaps I did, a long time ago. Perhaps I had forgotten it.
Sometimes tears will come to my eyes. My legs will give out and my chest will shake with sobs, inspired by some profound sadness I do not comprehend. I might ask myself why this sadness strikes me so, but there is never an answer. And every time I look up, the clouds would part.
They would part and I would be looked down upon. I can discern neither eyes nor expression, but the gaze bears heavy on me nonetheless. I can choke on tears and I can ask for rhyme and reason, but it always remains silent.
Silent, distant and cold. The blue moon.