Ovaj plakat stoji zalepljen na vratima moje sobe otkako se prvi put pojavio na ulicama pa, evo, sve do sada. Društvo mu pravi niže okačeni flajer, iz istog perioda. I neće se odatle pomerati u skorije vreme. Kačeći ga ovde ne želim da kažem kako je bilo krađe na proteklim izborima. Prilično sam siguran da nije, osim u smislu mutnog osećaja ukradenog samopoštovanja. Ono na šta želim ukazati je jedan zanimljiv statistički podatak glede izbornih rezultata. Podsećanja radi, evo kako izgleda lista osvojenih glasova na republičkim izborima 11. Maja, u procentima:
1. Slobodan Milošević - 100%
Tim povodom, imam jedan problem. Nije baš krupan problem ali mi se čini da ga treba spomenuti. Naime, ja nisam glasao za Miloševića. U stanju zbunjenosti zbog ove, čini se, greške u prostor-vreme kontinuumu, ili pak jednostavno odsustvu korelacije između ljudi za koje glasam i ljudi koji dobiju moj glas, krenuo sam da pričam sa prijateljima, poznanicima i potpunim strancima te upoređujem opservacije. Mnogi su rekli da takođe nisu glasali za Miloševića. Tu, dakle, nešto očigledno ne štima. A ja mislim da postoji samo jedno racionalno objašnjenje – ja i moji poznanici smo zaraženi virusom nepolitikantizma!
Simptomi ovog ozbiljnog oboljenja su mnogobrojni i uključuju nemogućnost shvatanja zašto poštovanje zaslužuju neki ljudi koji iznova i iznova demonstriraju društvenu koprofiliju u javnosti, u glavnom preko TV-a i posebno u post-izbornom periodu, odsustvo empatije ka ljudima koji zarađuju pare lažući kroz zube i, možda najalarmantnije, nemogućnost identifikacije sa političarima. Ovo poslednje od obolelog, kako moje iskustvo govori, čini maltene autističnu osobu zbog nemogućnosti shvatanja, čini se osnovne istine modernog društva - kako je to tačno moguće da je neko sve bolji i bolji političar ako sve manje i manje obraća pažnju na principe, ideale, predizborna obećanja i tome slične gluposti?
Pokušao sam da shvatim. Nemojte misliti da nisam, zaista jesam. Čitao sam i slušao šta zdravi ljudi govore i mislim da je moj stepen obolenja ipak došao do stadijuma neizlečivosti. Meni u opšte nije jasno zašto se o političarima, strankama i vladama govori kao da su oni centar našeg društva a mi ostali samo periferija koja ponekad sme da navija. Meni se čini očiglednim da je ceo državni aparat tu zbog nas ostalih i da svaki truli kompromis koji ne predstavlja jedino i isključivo ono na šta je nečiji glas otišao treba da se kažnjava kao zločin kršenja ugovora, omalovažavanja poslodavca i krađu tuđeg posedstva (glasa) koji je bio samo poveren na izvesno vreme.Kao nusprodukt ove bolesti, počelo me je zanimati nešto. Da li su ljudi kojima ne smeta to što su glasali za Miloševića u napred znali da će njihov glas otići tom simpatičnom dekici čija šarmantna žena piše najbolje sastave za potrebe domaćih radova u nižim razrediam osnovne škole, te da su baš zbog toga glasali za nekoga za koga su znali da će glas preusmeriti gde treba? Ili je jedan od nama obolelima nedokučivog kvaliteta modernog čoveka prihvatanje, racionalizacija i konačno podrška svakog čina vršenja nužde (i velike i male) po svojim vrednostima i idealima, dokle god je vršilac tog čina neki političar a naročito onaj za kojeg je glasao?
Iako još uvek mnogo toga ne umem da shvatim, funkcionalni autizam jebiga, prisetio sam se da je jedan od meni najdražih stripskih likova izjavio nešto što bi možda bilo mudro držati na umu:
"You want to know about voting. I’m here to tell you about voting. Imagine you’re locked in a huge underground nightclub filled with sinners, whores, freaks and unnameable things that rape pit bulls for fun. And you ain’t allowed out until you all vote on what you’re going to do tonight. YOU like to put your feet up and watch “republican party reservation.” THEY like to have sex with normal people using knives, guns, and brand-new sexual organs that you did not know existed. So you vote for television, and everyone else, as far as your eye can see, votes to fuck you with switchblades. That’s voting. You’re welcome."
-Spider Jerusalem, Transmetropolitan