Na mom uglu seksualne ulice nije nikada bilo dešavanja koja bi mogla da uđu u ozbiljne knjige ili zaslužila zanimljive opise koji bi opet ušli u knjige koje se u knjižarama i bibliotekama drže po strani ili pod ključem. Delimičnu odgovornost za to nosi moj urođeni tzv. vanilla flavour, a drugi deo je taj da isto tako urođenim smislom za jednostavnost volim da zovem stvari pravim imenom i seks mi nikada nije predstavljao nešto ni mračno ni svetlo, ni žuto ni ružičasto, što je, ispostavlja se, ozbiljna prepreka fetišizmu, perverzijama i sličnim zabavnim ljudskim delatnostima, već platno na kome možeš povremeno da zabrljaš ili zablistaš - a piece of life, ovakav ili onakav, ništa više. Ta iskustva u mojoj ulici me nisu inspirisala često što možda znači da se ustežem (videćemo u nastavku, života i moje spisateljke navike). Podučila su me nekim stvarima, što nije malo. Nije ni to sve: osim podučavanja - što u prevodu znači da su mi neke stvari postale jasnije - jedan broj iskustava je ostao misteriozan, i hvala im na tome. S vremenom sve postaje sve manje zanimljivo i dosada je nezaobilazan i čak ne tako nezanimljiv drug, pa je usled toga razmišljanje na izvesne nezatvorene teme povremeni i dobrodošao predah od svakodnevice. Dok moja ulica ostaje nezanimljiva destinacija za turiste.
Ovako nezgrapan uvod vodi ka nečemu, obećavam. Ka nekome, u stvari. U pitanju je bio Venecuelanac koga sam srela jedne burne noći, ili mi se tada činilo da je bila burna, i puno je obećavala. Desilo se jedne noći, je magična formula čija magija obično iskopni do jutra. Što je dovoljan dokaz da Pepeljuga nije bajka za decu već za odrasle, ali odrasli su veća deca od sve dece skupa, što je previše dece na ovom svetu kome treba ozbiljnog menadžmenta.
Kad smo izjutra osvanuli nad činijama sa mlekom i ovsenim pahuljicama, Venecuelanac i ja smo shvatili da ni hemiji ni naukama ne treba verovati, i sedeli smo sa svojim kašikama na suprotnim krajevima stola, slušali muziku i pričali bez žurbe ili većeg interesovanja. Ne sećam se da li je radio bio uključen ili sam ja izabrala CD koji je zavrteo neku obradu bossa nova ritma.
„Muka mi je od ove muzike," komentarisao je Venecuealanac. Ja sam raširila oči dok sam polako žvakala mekane pahuljice. „Podseća me na dosadne barove sa turistima i trgovačkim putnicima," nastavio je. Moguće je da sam na tom mestu blago pocrvenela. Ja sam, naime, mislila da bossa nova ima tako pitome pasaže ritma i melodije i deluje vrlo pozitivno na nepitoma bića kao što su ljudi. „Pa da," pokušala sam da razumem, " i meni bi muzika uz koju sam odrasla - muzika mojih roditelja - u nekom trenutku postala naporna i glupa. Jedino što ipak postoji razlika, i lepa muzika je lepa muzika, a ona koja nije - to vredi baciti." On je samo slegnuo ramenima i ja, budući domaćica, sam ustala i promenila muziku. To je bila greška. Ne od većih, ali svejedno greška. Između Venecuelanca kome je uvrtanje bradavica bilo neophodno da bi uopšte uživao u ljudskom dodiru, i bossa nove koja ne mora da se trudi oko uživanja tj. ide joj prilično glatko i dobro je starija od njega, trebalo je poverovati onima koji znaju. Ali šta smo mi znali tog jutra, nezgrapni jedno kraj drugog, bliski a bez dodira, udaljeni i sa dodirom. Običan par, sve skupa.