MOLAT

matityahu RSS / 25.02.2009. u 10:41

PRVI DEO: IDILA

Ovako kaže brošura o ovom idiličnom ostrvu:

„MOLAT - otok u Zadarskom arhipelagu, jugoistočno od otoka Ista, od kojeg ga dijeli tjesnac Zapuntel; 22,7 km2. U reljefu se ističu dva uzdužna vapnenačka bila (najviši vrh Knižak 142 m), odvojena Zapuntelsko-brguljskom udolinom (Zapuntelsko polje); Brguljski zaljev je u stvari njen jugoistočni potopljeni dio. Manja poprečna udolina (Molatsko polje) pruža se jugoistočnim dijelom otoka. Otok je pretežno pod mladom šumom i grmljem. Njegova uglavnom niska sjeveroistočna obala razve­dena je brojnim uvalama (najveća Jazi); slabije je razvedena strma, prema pučini otvorena jugozapadna uvala. Pored mediteranske zemljoradnje, u privredi otoka veće značenje ima stočarstvo (ovce) i ribarstvo. Naselja Molat, Zapuntel i Brgulje smještena su u unutrašnjosti otoka; uz njihove pristane razvili su se obalni zaseoci.

Sredinom XI st. otok dolazi u posjed zadarskog benediktinskog samostana sv. Krševana, od 1409 je pod vlašću Venecije, koja ga daje u zakup pojedinim zadarskim porodicama.

Izleti: Silba (morem 13 Nm). Olib (morem 13 Nm). Bošava (v.; morem 4,3 Nm). Veli Rat (v.: morem 4.5 Nm)."

DRUGI DEO: KUTIJA 51 I 52

U Državnom Arhivu Hrvatske u delu koji se odnosi na Zemaljsku Komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nalaze se dve kutije.

Kutije 51 i 52  sadrže neizrecive patnje nekih 20-tak hiljada ljudi. Na skučenom prostoru kutije, koja je od posebnog kartona, po svim zakonima arhivistike, nalaze se suvoparne liste stradalnika, izjave svedoka, optužbe protiv počinioca, naredbe i odredbe italijanskih okupacionih vlasti u Dalmaciji. Tu su i podaci o ubijenima, umrlima od gladi ili žeđi, spaljenim kućama, batinanjima. Te ljude koji sus ve ovo doživljavali tokom okupacije zadesila je strašna nesreća samo zato što su bili Hrvati ili bili vezani za antifašističku borbu ili jednostavno su bili taoci samo zato što su bili Sloveni, gli Slavi. Ove zatvorene kutije su se pretvorile u otvoreno ćutanje kako jugoslovenske tako i hrvatske javnosti. Preživelih zatočenika je bilo i ima, preživelih počinioca je bilo i ima još uvek. Preživele nije imao ko da čuje ili sluša, a počinioci nisu, iz razumljivih razloga skretali pažnju na sebe. Ali, slično kao u nekom filmu, ćutanje je prekinuto 1998. godine jednim člankom u Vjesniku. Nešto se preokrenulo. Počelo se pisati i govoriti o paklu Molata.

Komanda Kraljevskih karabinjera za Dalmaciju u aktu od 23. jula 1942. upućenom Vladi za Dalmaciju u Zadru, izveštava da je toga dana u 9 sati parobrodom Viotti u koncentracioni logor na Molatu prevezeno 98 članova familija partizana, od kojih 12 muškaraca, 44 žene, 15 dece od jedne do deset godina i 27 dečaka od 11 do 18 godina. Aktom od 30. jula 1942. Komanda izveštava da je 29. jula u 14 sati istim parobrodom na Molat otpremljeno 236 osoba: 35 muškaraca, 88 žena, 55 dece od jedne do deset godina i 58 dečaka od 11 do 18 godina.

To je bio početak.

„U listiću Dalmatinka u borbi (god. I. br. 1), što ga je 15. travnja 1943. izdao Odbor AFŽ-a za Dalmaciju, strši tekst Molat - otok suza, stradanja i smrti, u kojem je Milenka Sekulić napisala: Molat - lijepi i krševiti otok na Jadranskom moru! Nekad gordi čuvar plavog mora, danas je strašno ime za stotine i tisuće naših očeva, majki, djece, sestara i braće, boraca za slobodu Dalmacije... 'Campo concetramento'. Mislili su krvavi fašisti da će pokolebati borbeni moral naših boraca odvođenjem njihovih porodica na taj strašni otok... Na Molatu zatvorenici žive pod šatorima, na goloj zemlji, gladni, žedni, goli i bosi. Čak 5000 zatvorenika logora svrstava se svako jutro u redove i jedan po jedan prima pola litre vode dovezene na otok brodom-cisternom. To pola litre vode služi im za pranje i piće. A obrok tople vode s nekoliko zrna graha u njoj dovoljan je samo za najokrutniju smrt na koju su fašisti osudili naše roditelje i braću: za tiho umiranje.
Na Molatu se umiralo od gladi, žeđe i studeni, od suza, poniženja i bezakonja, od batina i životinjskih postupaka crnokošuljaša. Na Molatu, toj živoj grobnici ljudi, žena i djece, danomice haraju najstrašnije bolesti, koje crpe i posljednju snagu iznemoglih robijaša koje nije dotukao bijedni život i okrutna čizma tamničara..."

Evo čega se seća jedan od preživelih,Ivo Stamaća:

Mene su u logor odveli 28. siječnja 1943., točno na rođendan, noću, s majkom i sestrom. Već prvog dana nije se moglo spavati od stjenica, ušiju i žohara. Ujutro bi nas, čim zatrubi truba, šibama istjerali vani. Stjerali bi nas vani da u redu čekamo dnevnu porciju vode - kutlaču tople kišnice. Dali bi nam i dvije slane srdele, slane kao more, a pokvarene... U podne je bio ručak: jedna kutlača vode u kojoj je plivala jedna jedina žlica riže. Uz to bi nam dali i šest dekagrama kruha. zamisli, šest dekagrama. Nije to bilo sve od 'spize'. Nekakav fanatik iz kuhinje dosjetio se da dnevnu porciju boba podijeli na pola. Stvar i ne bi bila toliko tragična da se dnevna porcija nije sastojala od jednog jedinog boba! Pa sad ti preživi s jednom žlicom riže i polovicom boba...


Kaže da su im zubi počeli ispadati od gladi, da su se svakom logorašu mogla izbrojiti rebra."

Niko od preživelih logoraša nije dobio nikakvo obeštećenje. Danas se za to bori Udruženje logoraša antifašista Molat iz Zadra.

Ako nekoga interesuje više o Molatu, postoji sada više informacija  na netu. Zato, google u ruke!

TREĆI DEO: SAZNATI JOŠ VIŠE I IZBORITI SE ZA OBEŠTEĆENJE OD ITALIJANSKE VLADE



Komentari (48)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Drago Kovacevic Drago Kovacevic 11:35 25.02.2009

Lep tekstić

Lep i prilično uverljivo napisan tekst..
Znam porodice nekih ljudi koji su bili u logoru na Molatu...Međutim, teško da ima još mnogo živih logoraša...
matityahu matityahu 11:42 25.02.2009

Re: Lep tekstić

Međutim, teško da ima još mnogo živih logoraša...

Smatra se da ima oko 500 stotina preživelih danas. Pre svega su to deca koja su se tamo rodila ili su bili sasvim mali kada su odvedeni tamo.
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 11:46 25.02.2009

Re: Lep tekstić

matityahu
Međutim, teško da ima još mnogo živih logoraša...

Smatra se da ima oko 500 stotina preživelih danas. Pre svega su to deca koja su se tamo rodila ili su bili sasvim mali kada su odvedeni tamo.

A, da..
Tamo je bila i strina moje majke, Manda Kalat, koja je umrla pre više od 30 godina..
Odveli su je zbog ćeri Zorke koja je bila u partizanima...a poginula 1943. n Barama..
matityahu matityahu 11:52 25.02.2009

Re: Lep tekstić



Knjiga o Molatu dr. Josipa Grbelje pod naslovom Talijanski genocid u Dalmaciji - koncentracijski logor Molat. 2005


blog Povjest NOB-e: http://www.nob-a.bloger.hr/post/molat--konclogor-da-se-ne-zaboravi-/1035071.aspx

Zadarska brodarica
http://www.brodaricazadarmastrovic.net/index.php?option=com_content&task=view&id=230&ac=0&Itemid=14

Tekst Josipa Grbelje Zivot u dvije orice: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20020113/feljton.htm

Ima i knjiga Roka Ivande: Logor Molat. Prešućeni simbol stradanja hrvatskog naroda: http://www.tomislavjonjic.iz.hr/V_4_zrtve.html
matityahu matityahu 11:56 25.02.2009

Re: Lep tekstić

Dr. Zvonko Švrljuga, predsjednik Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u Predgovoru već knjige Dokumenti o zločinima talijanskog okupatora (Šibenik, travanj 1945.), rekosmo, napisao je da se u poraću "zločinci neće imati gdje sakriti". (malo se prevario)

"U prvom dijelu te knjižice, pod naslovom Plan o istjerivanju i potpunom istrebljenju hrvatskog i srpskog naroda iz okupiranih krajeva, objavljen je i izvještaj karabinijerskog potpukovnika Gualtiera Sestillija, zapovjednika XVI. mobiliziranoga karabinijerskog bataljuna u Šibeniku Vladi za Dalmaciju u Zadru (od 2. lipnja 1941.), u kojem se ističe: Policijsko-političke vlasti u Šibeniku mlitavo postupaju prema stanovništvu, bez dovoljne energije, iako stanovništvo mahom gaji antitalijanske osjećaje, pa bi trebalo upotrijebiti čvrstu batinu i ricinusovo ulje... (...qui fareble molto beni un po di manganello ed olio di ricino..., str. 5.). Taj potpukovnik predložio je - otkup zemlje od Hrvata i Srba, jer da bi svakog mjeseca mogla biti skuplja za Italiju, te da se dekretom protjera Hrvate i naseli odabranim i radnim Talijanima... (str. 5-8.)."
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 11:58 25.02.2009

Re: Lep tekstić

Hvala na linkovima..
Nego gde ti se izgubi onaj tekst o Murteru...
matityahu matityahu 12:00 25.02.2009

Re: Lep tekstić

Radio uporedo nešto o Murteru pa pogrešno zalepio tekst ovde
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 12:06 25.02.2009

Re: Lep tekstić

matityahu
Radio uporedo nešto o Murteru pa pogrešno zalepio tekst ovde

Video sam..i pomislio da je tekst povodom sajma turizma...
matityahu matityahu 12:10 25.02.2009

Re: Lep tekstić

Nisam nikada bio tamo, ali voleo bih
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 12:20 25.02.2009

Re: Lep tekstić

matityahu
Nisam nikada bio tamo, ali voleo bih

Lepo mesto...Najlepše od svega je što ima sveže ribe u svako vreme...
matityahu matityahu 12:36 25.02.2009

Re: Lep tekstić

A ja bih da čujem zrikavce i cvrčke (koje do pre nekoliko godina nisam razlikovao - ni izgled ni zvuk - sada sam ekspert)
matityahu matityahu 13:06 25.02.2009

Re: Lep tekstić

Misliš li na Zorku Šime Kalata? Iz Kninskog Polja? Ja znam da je Zorka Šime K. poginula kod Miljevine, 13. jula 1943.
Inače ima dosta Kalata u Kninskom Polju.
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 14:53 25.02.2009

Re: Lep tekstić

matityahu
Misliš li na Zorku Šime Kalata? Iz Kninskog Polja? Ja znam da je Zorka Šime K. poginula kod Miljevine, 13. jula 1943.
Inače ima dosta Kalata u Kninskom Polju.

Da, mislim na Zorku Sime Kalat (otac joj se zvao Simo, ne Šime).
Osim nje u partizanima je poginulo još četvoro Kalata...Marko njegova sestra Olga, Milan i Mićo...
U Kninskom Polju je pre izbeglišta 1995. godine bilo 30 porodica Kalata. Sada ih ima desetak...
gorran2 gorran2 18:29 25.02.2009

Re: Lep tekstić

Međutim, teško da ima još mnogo živih logoraša...
Ima, moj ujak...
Tada je imao 15 godina.
On mi je pričao da su ih utrpali u teretnjak i iskrcali na goli kamen, bez ikakvog zaklona. Zgradu su s vremenom sagradili svojim radom.
Milutin Milošević Milutin Milošević 23:33 27.02.2009

Re: Lep tekstić

Radio uporedo nešto o Murteru pa pogrešno zalepio tekst ovde

Da, meni je pominjanje Murtera upalo u oko, ali posle vidim da nestade
matityahu matityahu 23:40 27.02.2009

Re: Lep tekstić

evo opet M
poz

"MURTER, otok u sjeverozapadnom dijelu šibenskog arhipelaga; 18,6 km2. Od kopnene obale dijeli ga uski Murterski kanal. Na sjeverozapadu ima plodnih kvartarnih naslaga (prapor). Najviši vrh je Raduč (125 m). Vapnenački dio otoka pokriven je oskudnom vegetacijom. Pretežno strma jugozapadna obala razvedena je manjim uvalama; za vrijeme bure služi kao sidrište za male brodove uvala Koširina. U uvali Slanica, koja je asfaltiranom cestom povezana s Murterom, plaža, restaurant i kamp. Na sjeveroistočnoj obali ima dobrih sidrišta i za veće brodove (uvala Jezera i luka Tijesno). Na sjeverozapadu otoka, oko prapornog polja s brojnim bunarima, razvila su se naselja Murter (s Hraminom) i Betina. Tijesno leži na najužem dijelu Murterskog kanala; tu je preko tjesnaca prebačen pokretni most, dug 37,5 m. Stanovnici se pretežno bave zemljoradnjom (masline, voće i povrće) i stočarstvom (ispaša ovaca na Kornatima i na kopnu). Najviše ribara ima u naseljima Murter i Jezera. Kroz Murter, Betinu i Tijesno prolazi asfaltirana cesta koja se 4 km jugoistočno od Pirovca sastaje s Magistralom.

Najstariji poznati stanovnici otoka bili su Iliri (ostaci ilirsko-rimskog naselja Colentum kraj Betine).

U XIII st. na otoku su dva naselja, Veliko selo (danas nji Murter) i Jezera; Betina i Tijesno nastali su vjerojatno u doba turskih provala.


MURTER, selo na sjeverozapadnom dijelu istoimenog otoka, udaljeno od mora oko 700 m; 2130 stan. Leži podno Raduča (125 m), na rubu plodnog polja. U novije doba širi se duž puta prema uvali Hramina na sjeveru. Cestom preko Betine i Tijesna (pokretni most) povezan je s kopnom. Zapadno od naselja, u uvali Slanica, plaža i kamp.

Naselje se najprije zvalo Veliko selo (od XIII st.) i Srimač (Srimac), a od 1715 upotrebljava se sadašnje ime. — Srednjovjekovna crkva sv. Mihovila obnovljena je 1770 i proširena 1847 (skulpture baroknog glavnog oltara izradili su 1779 Pio i Vicko dell'Acqua; na pobočnom oltaru gotička Madona). — Iznad sela, na brežuljku Vršina, crkvica sv. Roka iz 1760.

Izleti: Betina (cestom 2 km), Tijesno (cestom 9 km pokretni most), do raskršća na Magistrali (15 km). Dalje Magistralom prema sjeveru do Pirovca (19 km) i Vranskog jezera (32 km)t prema jugu do Vodica (23 km) i Šibenika (33 km). Biograd (morem 10,8 Nm). Kornati (morem 15 Nm).
Milutin Milošević Milutin Milošević 00:06 28.02.2009

Re: Lep tekstić

Eh, hvala - nekoliko leta (a i par zima) sam proveo u Tijesnom i Vodicama, gde su mi i danas prijatelji
gorran2 gorran2 16:50 01.03.2009

most u Tisnom

između Murtera i kopna

matityahu matityahu 11:59 25.02.2009

KURIOZITET MOLATA

Iako je kmetstvo u Hrvatskoj ukinuto g. 1848, na Molatu se to dogodilo tek 17. novembra 1937 (!).
dunjica dunjica 12:05 25.02.2009

Re: KURIOZITET MOLATA

na Molatu se to dogodilo tek 17. novembra 1937

što se dogodilo?
matityahu matityahu 12:30 25.02.2009

Re: KURIOZITET MOLATA

Piše na zvoniku župne crkve.
Inače, u Dalmaciji su ostali kmetski i kolonatski odnosi i posle proglasa Bana Jelačića kojim se ukida "tlaka gospodska i svaka daća urbarialska", 25.aprila1848. U Saboru su sedeli oni kojima je to bilo u interesu (posednici zemlje). Još 1901 i 1912, i nadalje u Dalmatinskom Saboru je pokretano pitanje ukidanja kmetstva u Dalmaciji, molbe Caru, itd. Bezuspešno.
taube taube 13:50 25.02.2009

,

odličan tekst, nisam znala za logor na Molatu, užasno, kao i svi logori!
matityahu matityahu 14:21 25.02.2009

Re: ,

Hvala!
Ima toliko toga ...
Šta smo sve sposobni i spremni jedni drugima da uradimo i to ZBOG, U IME, RADI, IZ RAZLOGA ... čega?
taube taube 19:39 25.02.2009

Re: ,

upravo tako, ZBOG, U IME, RADI, IZ RAZLOGA...čega? pravo pitanje
gorran2 gorran2 18:41 25.02.2009

ironija sudbine

TREĆI DEO: SAZNATI JOŠ VIŠE I IZBORITI SE ZA OBEŠTEĆENJE OD ITALIJANSKE VLADE
Italijanska vojska zapalila je sve četiri kuće sva moja četiri pradeda - dakle, 4 od 4, i to na četiri međusobno udaljena mesta - prethodno ih temeljno opljačkavši.
Streljali su moju prababu, u grupi od 8 starica i tri devojčice, 7. XII 1941... Mog dedu, 4. V 1942... Dvojicu ujaka internirali su na Molat.
Sada, moj sin uči iz zvaničnog udžbenika kako su italijani bili naši veliki prijatelji )
(O tome sam malo pisao ovde )
A ja moram da ih moljakam za vizu...
matityahu matityahu 22:43 25.02.2009

Re: ironija sudbine

ima jos ironija:

"odgovor generalnog konzula Republike Italije u Rijeci Gianfranca de Luigija, što ga je riječki odvjetnik Oskar Skerbec, stalni sudski tumač za talijaski jezik, preveo, te poslao Udruzi logoraša antifašista Molat u Zadru. Odgovor glasi: Ministarstvo inozemnih poslova Italije obavijestilo nas je kao što slijedi: Pozitivne talijanske norme ne predviđaju koncesiju penzionih beneficija u korist stranih državljana koji su bili internirani u talijanskim koncentracionim logorima. Ujedno, dogovorom između Italije i Jugoslavije od 18. prosinca 1954. regulirana su sva međusobna potraživanja ekonomskog i financijskog karaktera koji proizlaze iz Ugovora o miru, uključivši i ratne naknade štete putem isplata jednog paušalnog iznosa. Srdačni pozdravi!"

Idem sada ponovo na tvoje OVDE da procitam. Roati ce, kako stvari izgledaju, podici spomenik, mozda ispred Banjickog logora pored buduceg spomenika Vujkovicu, Acimovicu, Jovanovicu i ostaloj vampirskoj bratiji.
dunjica dunjica 22:52 25.02.2009

Re: ironija sudbine

O tome sam malo pisao ovde


sjajan tekst, Gorrane!
topcat topcat 07:52 27.02.2009

Re: ironija sudbine

Talijanska vlast se dobro pobrinula da nakon '43. iz svijesti vlastitog naroda izbaci sve sto bi ih vezalo uz fasizam. Prosjecan Talijan zapravo i ne zna cime su mu se prethodnici bavili.
Bivsa Juga se pobrinula da za Molat nikad ne saznamo.
Sramotno malo preporuka na ovom blogu govori tome u prilog.

Molat...sto je to?
Neka glupa "kroatisticka" reklama za turizam?

Dalmatinci su se pak, ponosni kakvi vec jesu, pobrinuli da se nikad ne obrate Italiji za "novcanu naknadu" ili nesto slicno. Jednostavno nisu htjeli kroz sve to ponovo prolaziti, a kamo li da im je palo na pamet da od svoje tragedije rade biznis.

Preporuka.
matityahu matityahu 08:10 27.02.2009

Re: ironija sudbine

Talijanska vlast se dobro pobrinula da nakon '43. iz svijesti vlastitog naroda izbaci sve sto bi ih vezalo uz fasizam.


Ne samo to vec se u zadnjih desetak godina pocelo i sa velicanjem i glorifikacijom uloge Musolinijeve Italije i fasista.

A Molat nije bio jedini. Tu su i logori:
1. Rijeka
2. Bakar
3. Kraljevica
4. Rab
5. Vodice
6. Osljak
7. Zlarin
8. Divulje
9. Uljan
10. Bar
11. Prevlaka
12. Mamula
13. Perzagno
14. Zabjelo
matityahu matityahu 08:28 27.02.2009

Re: ironija sudbine

ZLARIN

Osnovan 25. marta 1943. Nema vode. 80 x 80 m, kamen, bodljikava zica, vojni satori, svaki za 18-20 osoba. Na tako malom prostoru 30. aprila se vec nalazi 1645 zatvorenika.

U pocetku komandant logora je karabinjer Cino di Rosa iz 173:e sekcije karabinjera divizije Eugenije Svaojski. Posle njega na "duznost" dolazi Umberto Ransayi divizije Bergamo.
120 vojnika "cuva" logorkao i dvadesetak karabinjera.
Istog dana, 30. aprila, 104 zatvorenika biva deportovano u logore u Italiji.
dunjica dunjica 08:40 27.02.2009

Re: ironija sudbine

Eugenije Svaojski

mala corr: Eugen Savojski, bi bio naš prijevod

Vidim, spominje se i logor na Mamuli. Je li to misliš na otočić u Boki, između Prevlake i Luštice? Kada sam prije 5 god. zadnji put bila tamo, rekoše mi da traju pregovori da se otok sa zatvorom koji postoji još od XIX st. (niz godina više nije u upotrebi) privatizira i pretvori u casino!



Zanimljivo je da ni jedna Wiki na našem jeziku ne pominje ovo što nalazim u engleskoj i njem. verziji:
During the World War II, the fort was used as a prison by Italians, from May 30, 1942 onwards. The prison is known for the torture and cruelty the prisoners withstood. It is a very pretty island that some say shouldn't be wasted for Prison.
matityahu matityahu 09:58 27.02.2009

Re: ironija sudbine

jeste,Eugenio di Savoia
Da,mislim na ostrvce u Boki. CASINO? Pa ,i nisam iznenadjen. Logor na Sajmistu je,na primer, jos uvek sediste Tango saveza Srbije (sa pratecim manifestacijama).
Inace, ja se secam starog YU filma Campo Mamula gde je i Antun Nalis igrao. Ne secam se drugih.

30. marta VI korpus italijanske armije u provinciji Kotor osnovali su logore na Prevlaci i na Mamuli. Prvi je držala divizija Mesina a drugi Emilija.

Vojne barake u oba logora. U prvom su bili Bokelji a u drugom građani NDH – taj je bio i suroviji logor jer građani NDH-a nisu mogli primati pakete rodbine što je rezultiralo da je oko 200 ljudi umrlo od GLADI.
I sa Prevlake su ljudi odvođeni u druge logore. Na Mamuli je stalno bilo oko 1000 zatvorenika.
dunjica dunjica 10:12 27.02.2009

Re: ironija sudbine

starog YU filma Campo Mamula gde je i Antun Nalis igrao

Da, Nalis je po inerciji (zbog perfektnog talijanskog) opet igrao talijanskog fašistu.
matityahu matityahu 10:35 27.02.2009

Re: ironija sudbine

opet igrao talijanskog fašistu



samo ne znam da li je B. Dvornik bio u filmu jer bi on po inerciji (zbog perfektnog dalmatinskog) opet igrao dalmatinskog partizana.

Nalis je uvek bio dobar glumac, nikakva zvezda vec samo pravi (dobar) glumac
dunjica dunjica 11:38 27.02.2009

Re: ironija sudbine



Nalis je uvek bio dobar glumac, nikakva zvezda vec samo pravi (dobar) glumac


slažem se. mnogo je takvih glumaca i bez njih bi glumački poziv i dobri filmovi mnogo izgubili.

Campo Mamula

Sad si me "isprovocirao" da se udubim u novu knjigu Ive Goldsteina "Hrvatska 1918.-2008.", da vidim što piše o ovim stvarima. Već sam primjetila da nema ništa o zločinima nad Esulima u Istri nakon rata, što je velika manjkavost, pogotovo zato što je Bleiburgu i "Križnom putu" posvećen pristojan prostor.
Jelica Greganović Jelica Greganović 15:03 27.02.2009

Arhiva Slobodne Dalmacije

Danas je među preživjelim logorašima zloglasnoga fašističkog (talijanskog) konclogora na zadarskome otoku Molatu, koji je djelovao od 28. lipnja 1942. do rujna 1943., a o kojem se šutjelo sve do 1998., dakle dulje od pola stoljeća, možda strašnija sama pomisao da su bivši logoraši, danas već ostarjeli i boležljivi ljudi, uskraćeni u svojim elementarnim ljudskim pravima (i odšteti), čak toliko da ih — nisu željeli saslušati ni komunisti, ni Tuđmanovi demokrati ni Mesić-Račanova vlast.
Uvijek je tim logorašima onemogućavano da traže pravdu, ostavljani su vjetrometini svoje neumitne smrti, povijesnoj šutnji, i to u vremenima kad se na ovim prostorima i u svijetu najviše govorilo o ljudskim pravima. Zato su neki od njih u Zadru osnovali udrugu bivših logoraša, koja također nailazi na "odbojne zidove", a neki su (logoraši s otoka Murtera) zamolili dr. sc. Josipa Grbelju, autora ovoga teksta, da "priču" o najstrašnijemu fašističkom logoru na svijetu "podigne" na svjetsku razinu i omogući im da se čuje glas 20.000 (ili 30.000) bivših logoraša (Hrvata i Srba iz sjeverne Dalmacije, od Trogira do Starigrada Paklenice i od Žirja do Dinare i Velebita).
Tako se, osobito od 1998., počela otpretavati jedna od najvećih svjetskih ratnih tajna. Prvo su u Hrvatskome državnom arhivu otkriveni nebrojeni dokumenti o konclogoru na Molatu, skriveni u velikome papirnatom oceanu, od kojih je bilo (i to davne 1945. godine) objavljeno svega sedamnaest (17) redaka, a kasnije tek dva-tri puta po pet-šest redaka: samo da je logor postojao.
Iznenađenje je 1998. bilo da su sačuvane fašističke depeše, naredbe, brzojavi, dekreti o osnivanju konclogora, s potpisima naredbodavaca, organizatora i izvršitelja masovnog (genocidnog) zločina, te potresne izjave ili pisma (svjedočenja) preživjelih logoraša.
dunjica dunjica 15:51 27.02.2009

Re: Arhiva Slobodne Dalmacije

Očigledno ni jednom od navedenih režima nije bilo u interesu da se o zločinima javno progovori. Svatko je tu imao neki svoj sitni, ili krupni, ćar. Osim tih jadnih ljudi, preživjelih logoraša, koji - neupućeni, uzeše teret šutnje na svoja leđa, umjesto da lobiraju za svoju stvar.

Sreća u nesreći je dobra pokrivenost dokaznim materijalom, te se nadam da je to početak koji će otvoriti vrata i za otvoreno suočavanje sa zločinima iz prošlog stoljeća, širom regije.
Milutin Milošević Milutin Milošević 23:38 27.02.2009

Re: ironija sudbine

u zadnjih desetak godina pocelo i sa velicanjem i glorifikacijom uloge Musolinijeve Italije i fasista.

Ni samo Musolinijeve Italije i fašista: sve pod parolom da je komunizam bio loš, sada se pokušavaju rehabilitovati svajojake protuve, čankolisci i zločinci
matityahu matityahu 23:46 27.02.2009

Re: ironija sudbine



"Film. i tv-glumac (Zadar, 4. II 1911.) Studirao pravo u Beogradu. Kao glumac započinje u jednoj amat. družini u Šibeniku. Na filmu debitira 1949., glumeći ustašu u Zastavi B. Marjanovića. Ta uloga daje pečat prvom razdoblju njegove karijere, pa negativce vrlo upečatljivo portretira i u filmovima Plavi devet (K. Golik, 1950.), U oluji (V. Mimica, 1952.), Kameni horizonti (Š. Šimatović, 1953.) i Krvavi put (R. Novaković i K. Bergstrom, 1955.). Naslovnom ulogom u Jubileju gospodina Ikla (V. Mimica, 1955.) otkriva se kao nadaren komičar. Glumac intuicije, otada će na filmu i televiziji (pa i na estradi) ostvariti mnogobrojne veće ili manje uloge takvog karaktera (npr. u seriji satiričnih kratkih igr. filmova pod naslovom Baltazar te u tv serijama Naše malo misto (D. Marušića i Velo misto (J. Marušića). Ipak najveća je priznanja dobio za tragičnu ulogu tifusara u filmu Pogled u zjenicu sunca (V. Bulajić, 1966.), za koju je na festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom (ex aequo). Do 1987. nastupio je u oko 150 filmova. Nagrađen je rep. Nagradom "Vladimir Nazor" za životno djelo 1975. Ostale važnije uloge: Sinji galeb (B. Bauer, 1953.); Zle pare (V. Stojanović, 1956.); H-8 (N. Tanhofer, 1958.); Karolina riječka (V. Pogačić, 1961.), Martin u oblacima (B. Bauer, 1961.); Sreća dolazi u devet (N. Tanhofer, 1961.); Zvižduk u osam (S. Mrmak, 1962.); Dvostruki obruč (N. Tanhofer, 1963.); Glineni golub (T. Janić, 1966.); Kaja ubit ću te! (V. Mimica 1967.); Goli čovik (O. Gluščević, 1968.); Kad čuješ zvona (A. Vrdoljak, 1969.); Družba Pere Kvržice (V. Tadej, 1970.); Prvi splitski odred (V. Berčić, 1972.); Vlak u snijegu (M. Relja, 1976.); Okupacija u 26 slika (L. Zafranović, 1978.); Čovjek koga treba ubiti (V. Bulajić, 1979.); Pad Italije (L. Zafranović, 1981.)."
matityahu matityahu 00:01 28.02.2009

Re: ironija sudbine

nema ništa o zločinima nad Esulima

e, to je vec danasnja tabu tema. bila je doduse i u italiji sve do pocetka devedesetih. sada se njihove sudbine koriste da bi se smanjila odgovornost za sopstvene (italijanske) zlocine u Dalmaciji i Sloveniji
matityahu matityahu 00:04 28.02.2009

Re: ironija sudbine

sada se pokušavaju rehabilitovati svajojake protuve, čankolisci i zločinci

pod parolom novog gledanja na istoriju i slicno. Mada, kako god okrenes, zna se ipak ko je, sta, kako i gde radio/cinio.
matityahu matityahu 00:18 28.02.2009

Re: Arhiva Slobodne Dalmacije

"Iako su Tuđmanu i Mesiću, javnotužilačkoj i sudskoj vlasti HDZ-ove i koalicijske vlade, županima Zadarske i Šibensko-kninske županije, gradonačelnicima Zadra i Šibenika, zastupnicima u Saboru s tamošnjih područja i drugim upućena po dva-tri pisma o Molatu, nitko još nije odgovorio."

dunjica dunjica 16:05 27.02.2009

Svjedočanstva

Poslije drugog svjetskog rata u središtu pozornosti muzeja bio je oružani antifašistički otpor predvođen komunističkom partijom. Do 1991. godine u Hrvatskoj je djelovalo: sedam specijaliziranih muzeja revolucije (u Makarskoj, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, dva u Splitu i Zagrebu) od kojih je preživio samo jedan, onaj u Puli, ali sada pod imenom Muzej Istre, četiri spomen područja (Kumrovec, Jasenovac, Petrova Gora, Šamarica), od kojih je u izvornom obliku preživio jedino Jasenovac , više od 130 zbirki, odjela ili izložbi s tematikom NOB-e.

...

Uspijevaju li povjesničari dati valjane analize ratnih zločina i nasilja; koliko su prezentacije stradanja uopće informativne za nove generacije? Nataša Mataušić, kustosica Hrvatskoga povijesnog muzeja u Zagrebu, obznanjuje kako je o najpoznatijim mjestima stradanja u Hrvatskoj, "koncentracionim logorima Jasenovac i Stara Gradiška do 2001. objavljeno 1106 knjiga, 1482 memoarskih zapisa i članaka, 108 zbirki dokumenata. Iako među tim djelima ima i vrijednih i vjerodostojnih, još je uvijek u javnosti vrlo rašireno mišljenje da objektivna slika o jasenovačkom logorskom kompleksu nije uspostavljena. Razlog je u dugotrajnoj politizaciji i manipulaciji temom koja je sama po sebi traumatična, a jednostrani je pristupi čine još traumatičnijom" (Mataušić, 2003: 7). Prvi historiografski prikaz genocida nad Židovima u Hrvatskoj objavljen je tek 2001. godine (Goldstein, 2001.), a genocida nad Romima 2003. godine (Lengel-Krizman, 2003.). Dakle, iako su fotografije iz oslobođenih logora i zapisi sjećanja bili raspoloživi od prvoga dana oslobođenja, preživjeli iz koncentracionih logora i drugih mučilišta koji su željeli sačuvati sjećanje na zločin trebali su desetljeća da bi u dominantnom diskursu slavljenja pobjednika stvorili mjesto za žrtve.

Uz publicirana sjećanja osoba koje imaju izravna osobna ili obiteljska iskustva Holokausta i drugih nacističkih zločina , suočavanju s tom prošlošću pomogla su pitanja koja su sedamdesetih i osamdesetih, dakle s veće vremenske distance, počeli postavljali unuci preživjelih. No treba istaći i izvjesnu sumnjičavost vlasti prema preživjelima iz konclogora koju najtragičnije ilustriraju montirani Dachauski procesi. U Sloveniji je 1948. i 1949. organizirano devet suđenja u kojima je 34 preživjelih iz Dachaua optuženo kako su surađivali s Gestapom; jedanaestoro ih je osuđeno na smrt. Upravo u vrijeme pogubljenja osuđenika u Sloveniji u Zagrebu je u zatvoru u nerazjašnjenim okolnostima umro Ilija Jakovljević koji je preživio logor Stara Gradiška nakon čega je zapisao svoja sjećanja u knjizi "Konclogor na Savi". Izvrsna autobiografska proza Jakovljevića o njegovim logorskim iskustvima prvi je puta objavljena tek 1999. godine, a književnik Ivan Lovrenović je u njenom pogovoru zapisao: "Ne pripadajući ni jednom od kolektivističkih ludila svog vremena, Jakovljeviću je bilo suđeno da iskustvom dopre do samog crnog srca jednog i drugog… O jednom imamo sad nakon 'Lirike nevremena' sada i izravno biografsko-dokumentarno svjedočanstvo. O drugom koje ga je progutalo ne znamo ništa. 'Ovo je zemlja grobova' kaže on na jednom mjestu u ovoj knjizi" (Lovrenović, 1999: 344).

(Vesna Teršelič u članku "Komemorativna kultura" pisanom za njemački "Internationale Politik", boldirala d. )
matityahu matityahu 23:57 27.02.2009

Re: Svjedočanstva

Prvi historiografski prikaz genocida nad Židovima u Hrvatskoj objavljen je tek 2001. godine (Goldstein, 2001.),

ne u Hrv vec u Zagrebu. Holokaust u Hrv jos ceka da se sveobuhvatno stavi u korice knjige (sto vazi za sve ostale balkanske zemlje, izuzev Makedonije)

Dachauski procesi

Izuzetno teske, odvartne, stavicne stvari koje su se desavale prilikom procesa u Ljubljani. Sta segod danas kaze Slovenci su sudili, narod je izuzetno podrzao sudjenje i osude na smrt (UDBA nije stajala sa pistoljima uperenim u hiljade slovenaca koji su bili odusevljeni ishodom "sudskog procesa".O tome, u aprilu.

Ilija Jakovljević
Ima negde na i-netu necega napisanog o tome. Pronaci cu.

POTPUNO se slazem sa boldiranim.
Milutin Milošević Milutin Milošević 23:40 27.02.2009

Komentar

Koliko je strašno to što su jadni ljudi doživeli, toliko je tužno i mučno to što se o tome ćutalo i danas se ćuti
matityahu matityahu 23:47 27.02.2009

Re: Komentar

samo ne znam da li je to zbog nekih i necijih interesa, ili neznanja, ili nebrige, ili... ili svega zajedno.
matityahu matityahu 00:19 28.02.2009

POCINIOCI

„Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (spis 35249/1945.) proglasila je Gaspera Barberu ratnim zločincem i zbog 43 žrtve u Zatonu kraj Šibenika, koje nisu poslušale naredbu da se ne udaljavaju od kuće, već su odlazile obrađivati polje: istjerali su ih iz kuće i tukli! Zločincem je proglašen i zato što je 12. travnja 1942., 28. svibnja 1942. i 6. studenoga 1942. internirao građane Jezera, Betine i Murtera u logore.

Pietro Giancolini, Commisario Prefetizzio u Tisnome, proglašen je 1945. ratnim zločincem zbog hapšenja, interniranja, zlostavljanja i pljačkanja Zvonimira Šikića (Petrova) iz Murtera, mehaničara, rođena 13. studenoga 1910.; Krešimira Šikića (Konstantina), težaka iz Murtera, rođena 5. kolovoza 1913.; Želimira Šikića (Perina) iz Murtera, težaka od 28 godina, Zorke Jadrešić (ud. Ive) iz Betine, težakinje od 39 godina; Šinke Klarin (Stipine) iz Jezera, težakinje od 55 godina; Markete Jelovčić Milin iz Jezera, težakinje od 55 godina, te mnogih drugih (HDA-ZKRZ-Zh. 35234-35288).
Protiv Carla Szommera, koji je 1943. bio upravnik konclogora na Molatu, svjedočio je 1945. i Krešimir Šikić (Konstantina) iz Murtera (sa stotinama ostalih). On je 11. studenoga 1942. do 22. siječnja 1943. bio u internaciji na Molatu: mučen je, kao i svi ostali, glađu, spavao je na goloj zemlji pod šatorom. U svome iskazu istakao je da su agenti i karabinjeri u tom vremenu mučili sve internirce, zlostavljajući ih na različite načine, tako da je, za njegova boravka u logoru, mnogo ljudi umrlo od bolesti i gladi (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281).

Leonardo Fantoli, upravnik logora na Molatu u 1942. godini (diretorre del Campo di concetramente), imao je iste svjedoke kao i Szommer: logoraše koje je mučio i izgladnjavao (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281).

Alberto Araldi, vicebrigadir kot. CC.RR. u Murteru, proglašen je ratnim zločincem i zbog hapšenja, interniranja, zlostavljanja i pljačke K. i Z. Šikića i M. Jelovčić Milin, odnosno da je Zvonimir Šikić bio 12. travnja 1942. uhapšen u Murteru, pušten pa 28. svibnja ponovno uhapšen. Krešimir Šikić bio je uhapšen 6. studenoga 1942., kad i još 510 Murterina i Betinjana, ali je on 22. siječnja 1943., kao jedan od vrlo rijetkih, uspio pobjeći iz molatskoga konclogora. Prema Araldijevu nalogu, uhapšen je 6. studenoga 1942. i Želimir Šikić (Perin) i odveden na Molat, gdje je ostao šest mjeseci (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281)."
gorran2 gorran2 17:20 01.03.2009

nikakav izuzetak

pre bi se moglo posmatrati kao pravilo.

Na primer, u prvom svetskom ratu Austrougarska je formirala koncentracione logore koji su bili preteče nacističkih.
U jednom takvom logoru, u Nežideru u Mađarskoj, blisz granice sa Austrijom, sa hiljadama drugih civila bila je internirana i moja baka - tada trudna. Svoje prvo dete rodila je u logoru, i ono je umrlo od gladi, tako da je moja nesuđena tetka Milena pokopana, sa stotinama drugih, negde u masovnoj grobnici u Mađarskoj.

Moj pradeda je interniran i takođe skončao u logoru u Bosanskom Šamcu.

Ni Kraljevina, ni socijalistička Jugoslavija nisu omogućili preživelim internircima bilo kakav vid kompenzacije ili naknade štete.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana