PRVI DEO: IDILA
Ovako kaže brošura o ovom idiličnom ostrvu:
„MOLAT - otok u Zadarskom arhipelagu, jugoistočno od otoka Ista, od kojeg ga dijeli tjesnac Zapuntel; 22,7 km2. U reljefu se ističu dva uzdužna vapnenačka bila (najviši vrh Knižak 142 m), odvojena Zapuntelsko-brguljskom udolinom (Zapuntelsko polje); Brguljski zaljev je u stvari njen jugoistočni potopljeni dio. Manja poprečna udolina (Molatsko polje) pruža se jugoistočnim dijelom otoka. Otok je pretežno pod mladom šumom i grmljem. Njegova uglavnom niska sjeveroistočna obala razvedena je brojnim uvalama (najveća Jazi); slabije je razvedena strma, prema pučini otvorena jugozapadna uvala. Pored mediteranske zemljoradnje, u privredi otoka veće značenje ima stočarstvo (ovce) i ribarstvo. Naselja Molat, Zapuntel i Brgulje smještena su u unutrašnjosti otoka; uz njihove pristane razvili su se obalni zaseoci.
Sredinom XI st. otok dolazi u posjed zadarskog benediktinskog samostana sv. Krševana, od 1409 je pod vlašću Venecije, koja ga daje u zakup pojedinim zadarskim porodicama.
Izleti: Silba (morem 13 Nm). Olib (morem 13 Nm). Bošava (v.; morem 4,3 Nm). Veli Rat (v.: morem 4.5 Nm)."
DRUGI DEO: KUTIJA 51 I 52
U Državnom Arhivu Hrvatske u delu koji se odnosi na Zemaljsku Komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nalaze se dve kutije.
Kutije 51 i 52 sadrže neizrecive patnje nekih 20-tak hiljada ljudi. Na skučenom prostoru kutije, koja je od posebnog kartona, po svim zakonima arhivistike, nalaze se suvoparne liste stradalnika, izjave svedoka, optužbe protiv počinioca, naredbe i odredbe italijanskih okupacionih vlasti u Dalmaciji. Tu su i podaci o ubijenima, umrlima od gladi ili žeđi, spaljenim kućama, batinanjima. Te ljude koji sus ve ovo doživljavali tokom okupacije zadesila je strašna nesreća samo zato što su bili Hrvati ili bili vezani za antifašističku borbu ili jednostavno su bili taoci samo zato što su bili Sloveni, gli Slavi. Ove zatvorene kutije su se pretvorile u otvoreno ćutanje kako jugoslovenske tako i hrvatske javnosti. Preživelih zatočenika je bilo i ima, preživelih počinioca je bilo i ima još uvek. Preživele nije imao ko da čuje ili sluša, a počinioci nisu, iz razumljivih razloga skretali pažnju na sebe. Ali, slično kao u nekom filmu, ćutanje je prekinuto 1998. godine jednim člankom u Vjesniku. Nešto se preokrenulo. Počelo se pisati i govoriti o paklu Molata.
Komanda Kraljevskih karabinjera za Dalmaciju u aktu od 23. jula 1942. upućenom Vladi za Dalmaciju u Zadru, izveštava da je toga dana u 9 sati parobrodom Viotti u koncentracioni logor na Molatu prevezeno 98 članova familija partizana, od kojih 12 muškaraca, 44 žene, 15 dece od jedne do deset godina i 27 dečaka od 11 do 18 godina. Aktom od 30. jula 1942. Komanda izveštava da je 29. jula u 14 sati istim parobrodom na Molat otpremljeno 236 osoba: 35 muškaraca, 88 žena, 55 dece od jedne do deset godina i 58 dečaka od 11 do 18 godina.
To je bio početak.
„U listiću Dalmatinka u borbi (god. I. br. 1), što ga je 15. travnja 1943. izdao Odbor AFŽ-a za Dalmaciju, strši tekst Molat - otok suza, stradanja i smrti, u kojem je Milenka Sekulić napisala: Molat - lijepi i krševiti otok na Jadranskom moru! Nekad gordi čuvar plavog mora, danas je strašno ime za stotine i tisuće naših očeva, majki, djece, sestara i braće, boraca za slobodu Dalmacije... 'Campo concetramento'. Mislili su krvavi fašisti da će pokolebati borbeni moral naših boraca odvođenjem njihovih porodica na taj strašni otok... Na Molatu zatvorenici žive pod šatorima, na goloj zemlji, gladni, žedni, goli i bosi. Čak 5000 zatvorenika logora svrstava se svako jutro u redove i jedan po jedan prima pola litre vode dovezene na otok brodom-cisternom. To pola litre vode služi im za pranje i piće. A obrok tople vode s nekoliko zrna graha u njoj dovoljan je samo za najokrutniju smrt na koju su fašisti osudili naše roditelje i braću: za tiho umiranje.
Na Molatu se umiralo od gladi, žeđe i studeni, od suza, poniženja i bezakonja, od batina i životinjskih postupaka crnokošuljaša. Na Molatu, toj živoj grobnici ljudi, žena i djece, danomice haraju najstrašnije bolesti, koje crpe i posljednju snagu iznemoglih robijaša koje nije dotukao bijedni život i okrutna čizma tamničara..."
Evo čega se seća jedan od preživelih,Ivo Stamaća:
„Mene su u logor odveli 28. siječnja 1943., točno na rođendan, noću, s majkom i sestrom. Već prvog dana nije se moglo spavati od stjenica, ušiju i žohara. Ujutro bi nas, čim zatrubi truba, šibama istjerali vani. Stjerali bi nas vani da u redu čekamo dnevnu porciju vode - kutlaču tople kišnice. Dali bi nam i dvije slane srdele, slane kao more, a pokvarene... U podne je bio ručak: jedna kutlača vode u kojoj je plivala jedna jedina žlica riže. Uz to bi nam dali i šest dekagrama kruha. zamisli, šest dekagrama. Nije to bilo sve od 'spize'. Nekakav fanatik iz kuhinje dosjetio se da dnevnu porciju boba podijeli na pola. Stvar i ne bi bila toliko tragična da se dnevna porcija nije sastojala od jednog jedinog boba! Pa sad ti preživi s jednom žlicom riže i polovicom boba...
Kaže da su im zubi počeli ispadati od gladi, da su se svakom logorašu mogla izbrojiti rebra."
Niko od preživelih logoraša nije dobio nikakvo obeštećenje. Danas se za to bori Udruženje logoraša antifašista Molat iz Zadra.
Ako nekoga interesuje više o Molatu, postoji sada više informacija na netu. Zato, google u ruke!
TREĆI DEO: SAZNATI JOŠ VIŠE I IZBORITI SE ZA OBEŠTEĆENJE OD ITALIJANSKE VLADE