Jedna vrsta priče je kada su se tvrdnje iz članka Bila Kviglija, koji uz njegovu dozvolu prevodim, pojavljivale u štajaznam tekstovima i izjavama Klajva Staforda Smita, poznatog međunarodnog advokata koji je zastupao interese nekoliko zatvorenika u konclogoru Gvananamo ili pak Endija Vortingtona, britanskog novinara, autora i blogera, kome je taj konclogor specijalnost, a sasvim je druga priča iliti new ball game kada te [iste] tvrdnje, u izjavi pod zakletvom [pdf fajl] za američki federalni sud, iznese pukovnik u penziji, koji je od 2002. do 2005. godine bio šef kancelarije [Chief of Staff] Državnog sekretara SAD, Kolina Pauela. Dakle, now it's official!
Bil Kvigli [William Bill Quigley] je profesor prava na College of Law, Lojola Univerziteta u Nju Orleansu i direktor Pravne klinike. Takođe je pravni direktor [Legal Director] Centra za Ustavna prava i bloger na blogu The Smirking Chimp i Hafington Postu. Radio je kao pravni savetnik organizacijama koje se bave javnim interesima na mnogim predmetima, da navedem samo neke: građanske slobode, ustavna prava, građanska neposlušnost, smrtna kazna, reforma školstva itd.
Sledi njegov članak od 20. aprila 2010.
Bušov insajder otkriva prevaru Gvantanama: Stotine nevinih u zatvoru
Pukovnik Lorens B. Vilkerson [Lawrence B. Wilkerson], Šef kancelarije Državnog sekretara SAD Kolina Pauela, je dao novo šokantno insajdersko svedočenje da su stotine zatvorenika u Gvantanamu bile nevine, da su ljudi na vrhovnim pozicijama Bušove administracije dobro znali da su oni nevini i da je ta informacija skrivana od javnosti.
Wilkerson je rekao da su Predsednik Buš, potpredsednik Čejni i Sekretar odbrane Ramsfeld "zatvorili na neodređeno vreme nevine ljude za političke ciljeve" i da su mnogi u administraciji to znali. Pogrešno zadržani zavorenici nisu puštani zbog političkih manevara, kojima je jedan od ciljeva bio zataškavanje grešaka administracije.
Pukovnik Vilkerson, koji je služio u armiji SAD preko trideset godina, je potpisao izjavu pod zakletvom za jedan federalni sud u Oregonu, u kojoj tvrdi da je on otkrio u avgustu 2002. da su SAD znale da mnogi zatvorenici u Gvantanamu nisu neprijateljski borci [enemy combatans]1. Vilkerson diskutuje o tome u članku o Gvantanamu, koji dosta otkriva i kritikuje, u Washington Note.
Kako je pukovnik Vilkerson došao do prvih saznanja o nedužnima u Gvantanamu? Avgusta 2002. godine Vilkerson, koji je godinama bio bliski saradnik Kolina Pauela, je postavljen za šefa kancelarije državnog sekretara. Na toj poziciji Vilkerson je počeo da prisustvuje dnevnim klasifikovanim brifinzima sa 50 i više zvaničnika Stejt Dipartmenta, na kojima je Gvantanamo često bio predmet diskusije.
Ubrzo mu je postalo jasno, kao i drugima u Stejt Dipartmentu "da mnogi zatvoreni u Gvantanamu su zatvoreni bez uzimanja u obzir da li su oni stvarno neprijateljski borci ili, u stvari, da li su uopšte neprijatelji."
Kako je bilo moguće da su stotine Gvantanamo zatvorenika nevini? Vilkerson je rekao da je to počelo odmah, uglavnom zato što snage SAD nisu zarobljavale većinu ljudi koji su poslati u Gvantanamo. Ljudi koji su tamo završili, kaže Vilkerson, su uglavnom predati snagama SAD od strane avganistanskih gospodara rata koji su dobijali nagrade do 5000$ po glavi. Većina od 742 zatvorenika "nikad nije videla američkog vojnika u početnim stadijumima njihovog pritvora."
Vojni oficiri su rekli Vilkersonu "da su mnogi zatvorenici predati iz pogrešnih razloga, posebno zbog otkupnine i drugih nagrada." SAD su znale "da je visoka verovatnoća da su neki Gvantanamo pritvorenici predati snagama SAD radi lokalnih obračuna, plemenskih razloga ili jednostavno zbog novca."
Kao posledica toga, kaže Vilkerson, "nije postojao metod da se utvrdi zašto je uopšte zatvorenik pritvoren."
Vilkerson piše da američki narod nema pojma o "krajnjoj nesposobnosti procene na avganistanskim bojnim poljima u početnim stadijumima. Jednostavno rečeno, nije bilo smislenog pokušaja diskriminacije od strane kompetentnih zvaničnika, civilnih ili vojnih, ljudi koje smo transportovali u Kubu radi pritvora i ispitivanja."
Kako je došlo do te krajnje nesposobnosti u procenama bojnog polja? "To je faktor vrlo malog broja vojnika u borbenoj zoni, trupe i civili su imali suviše malo ljudi treniranih i veštih za takve procene, a i neverovatnog pritiska koji je dolazio od Sekretara odbrane Donalda Ramsfelda i drugih da 'se kopilad samo dovede na ispitivanje'".
Kao rezultat, Vilkerson nastavlja, "nije postojao smislen način da se odredi da li su oni bili teroristi, Talibani ili jednostavno nevini civili pokupljeni na veoma konfuznom bojnom polju ili na teitoriji druge države, kao što je Pakistan."
Dodatno, u izjavi se naglašava "poseban ali povezan problem je bio da često nikakav dokaz vezan za prtvorenika nije predat, tako da nije bilo pravog metoda da se sazna zašto je uopšte zatvorenik pritvoren."
"Inicijalna grupa od 742 pritvorenika nije pritvorena po proceduri na koju sam ja navikao kao vojni oficir," kaže Vilkerson. "Postajalo je sve jasnije i jasnije da su mnogi od tih ljudi nevini ili, u najmanju ruku je njihovu krivicu nemoguće utvrditi, kamoli dokazati na bilo kakvom sudu, civilnom ili vojnom. Ako je bilo ikakvih dokaza lanac zaštite istih je bio potpuno ignorisan."
Nekolicina u vođstvu SAD je postala svesna ovoga veoma rano i znala "realnost da se mnogim pritvorenicima ne može pripisati nikakav bitan prekršaj, da nemaju nikakvu obaveštajnu vrednost i da bi ih trebalo odmah pustiti," piše Vilkerson.
Pa zašto Bušova administracija nije pustila ljude iz zatvora onda kada je otkrila da oni nisu krivi? Zašto su nastavili da drže nevine u zatvoru?
"Da se to zaista prizna bila bi crnja mrlja na njihovom vođstvu, bukvalno od prvog dana, takozvanog rata protiv terora, a ti lideri su već imali dovoljno crnih mrlja: mrtvi na poljima Pensilvanije, u pepelu Pentagona i ruševinama kula Svetskog trgovinskog centra," piše Vilkerson.
"Nisu mislili o priznavanju grešaka u Gvantanamo zalivu. Bolje tvrditi da su svi tamo tvrdokorni teroristi, velike obaveštajne vrednosti, koji bi se vratili džihadu kada bi bili pušteni," prema Vilkersonu. "Veoma mi je žao, ali moram reći da verujem kako je bilo vojnika koji su pomagali i podsticali ove neistine, čak i na najvišim nivoima naših oružanih snaga."
Odbijanje da se pritvorenici puste, čak i oni koji su verovatno nedužni, je bazirano na nekoliko političkih faktora. Ako bi ih SAD pustile u drugu zemlju i ta zemlja utvrdila njihovu nevinost, to bi učinilo da SAD izgleda loše, kaže Vilkerson. "Druga briga je bila mogućnost otkrivanja da je Gvantanamo zapravo neverovatno konfuzna operacija. To nije bilo prihvatljivo za administraciju, a ozbiljno bi naškodilo vođstvu ministarstva odbrane."
Sekretar odbrane, Ramsfeld, "jednostavno je odbijao da pusti pritvorenike," kaže Vilkerson.
"Drugi deo političke dileme je potekao iz kancelarije potpredsednika, Ričarda B. Čejnija," prema Vilkersonu, "čija pozicija se može svesti na "cilj opravdava sredstvo" i koga apsolutno nije bilo briga da je dobar deo Gvantanamo pritvorenika bio nevin ili da nisu postojali upotrebljivi dokazi protiv velike većine. Ako stotine nevinih individua treba da pati zarad pritvora nekolicine tvrdokornih terorista, neka bude tako."
Predsednik Buš je bio uključen u sve odluke o ljudima u Gvantanamu, prema izveštajima sekretara Pauela Vilkersonu. "Moje viđenje je," kaže Vilkerson, "da je bilo lako potpredsedniku Čejniju da drži birokratske krugove oko predsednika Buša, jer je imao mrežu unutar vlade koja mu je to omogućavala. Šta više, eksploatišući ono što je sekretar Pauel zvao predsednikovim "kaubojskim instinktima," potpredsednik Čejni je mogao češće i lakše da od njega iznudi pasivno pristajanje."
Uprkos raširenom znanju unutar Bušove administracije da SAD nastavlja da pritvara nevine na nedređeno vreme u Gvantanamu, vlada SAD godinama javno govori da su ljudi u Gvantanamu teroristi.
Posle ovih otkrića iz dubina Bušove administracije najnovije pitanje koje se postavlja pred ljude SAD nije samo da li je Bušova administracija bila u krivu što se tiče Gvantanama, nego da li ih je konzistetno obmanjivala, držeći stotine nevinih ljudi u zatvoru, da bi prikrila sopstvene greške.
Zašto pukovnik Vilkerson otkriva to sada? On je dao izjavu pod zakletvom da bi pomogao Internacionalnoj klinici za ljudska prava sa Pravnog fakulteta Vilamet Univerziteta u Oregonu i federalnom javnom pravobraniocu, koji tuže zvaničnike SAD za nezakonito pritvaranje i torturu Adela Hasana Hamada. Hamad je bio humanitarni radnik iz Sudana koji je radio u Pakistanu kada je kidnapovan iz svog stana, mučen i transportovan u Gvantanamo gde je držan pet godina.
Na kraju izjave na devet strana, koju je dao pod zakletvom, Vilkerson objašnjava lične razloge za otkrivanje ovih optužujućih informacija. "Ja sam učinio lični izbor da istupim i da govorim o zlostavljanjima zato što svest da sam služio u administraciji koja je mučila i zlostavljala pritvorenike u objektima u Gvantanamo zalivu i drugde, koja je pritvarala na neodređeno vreme nevine zbog političkih razloga, čini donju tačku moje profesionalne karijere i želim da zapisnik o tome šta se desilo bude jasan. Ja sam takođe veoma zabrinut da su oružane snage SAD, u kojima sam proveo 31 godinu moje profesionalne karijere, bile duboko umešane u ove tragične greške."
Svoj članak o Gvantanamu Vilkerson zaključuje izazovom. "Kada i ako će istine o pritvorenicima u Gvantanamo zalivu biti otkrivene na način na koje treba da budu, ili, kada će Kongers istupiti i preuzeti deo krivice na svoja ramena, ili, kada će nova Obamina administracija imati hrabrosti da istinski ispuni obećanja iz kampanje u vezi GITMO-a, torture i sličnog - ostaje da vidimo."
SAD sa pravom kritikuju Iran i Kinu zbog nepravednog zatvaranja ljudi. Šta ćemo mi kao nacija preduzeti sada, kada je jedan insajder iz Bušove administracije otkrio istinu i zataškavanje o političarima SAD koji su nepravedno zatvarali stotine ljudi i nisu ih puštali čak ni kada su znali da su oni nevini? Odgovor će reći mnogo o našoj nacionalnoj predanosti pravdi za sve.
Bil Kvigli, 20.04.2010.
-------------------------
1 Bušov doprinos [ne]pravu - naime, kategorija enemy combatant je nepostojeća u međunarodnom pravu i konvencijama, a bila je nečuvena i u američkom pravu dok je on nije prevalio preko usta. [prim. prev.]
***************************************
Beleške na margini
Za one koji prate ovu temu nema tu bogznašta novog, niti je pukovnik Vilkerson prvi whistleblowerinsajder glede Gvantanama i kengurske pravde koja se tamo "sprovodi". Steven Abraham [iz prethodnog linka] se i danas zalaže za vladavinu prava.
Međutim, pukovnik Vilkerson je svakako prvi whistleblower sa nivoa na kome su se donosile odluke u administraciji. Da li će to nešto značiti? Paaaa... sumnjam... mejnstrim mediji su do sada imali dovoljno vremena da pokupe ovu priču i daju joj krila - što alternativa ne može da učini. Osim toga ova priča ne odgovara nikome. Obamamanijake podseća na neprijatnu činjenicu da prezident nema blagu nameru da ispuni predizborna obećanja [naprotiv], a protivnike mu na neprijatnu prošlost. AP [Associated Press] je preneo vest o tužbi koju je Abdel Hasan Hamad podneo, ali je priča o Vilkersonovom svedočenju pokopana negde na dno. U međuvremenu je svedočenje postalo dostupno - evo ponavljam link [pdf fajl], a nigde follow up-a ni od korova.
***
Međutim, činjenica je da su novinari površni i lenji, pa čak kad se radi o njima samima. Šta reći kada jedan od naših najboljih u sklopu članka "Profesija novinar: Na nišanu" [Vreme br. 845, 15. mart 2007.] objavi ovakav antrfile?
Meni je krv jurnula u glavu i prvi impuls mi je bio da pišem Vremenu. Onda odustah, jer pomislih da će pomisliti da imam pik na Anastasijevićeve, s obzirom na moja česta javljanja u vezi tekstova sestre mu [da, Dejan je napisao to]. A nemam, imam pik na šljampavost. Dakle, šta ne valja u ovom antrfileu od 381 reči iliti 1985 karaktera?
[o činjenici da je Sami al-Hadž, kamerman, gle čuda, takođe Al Džazire, u trenutku pisanja tog teksta i antrfilea trunuo već sedmu godinu u Gvantanamu - da ne pričam]