Prošli put, pre svega zbog obima, ne pomenuh nijednom rečju kulturu. Neću pokušavati to da nadoknadim, ali počinjem stihovima iz epa Mem i Zin (Mem û Zîn), prvog velikog kurdskog pisca Ahmeda Hanija. Ep je nastao nešto više od veka posle bitke kod Čaldirana, dakle 17. vek. (Izvinjavam se što ni ne pokušavam da prepevavam sa engleskog)
"If only there were harmony among us,
if we were to obey a single one of us,
he would reduce to vassalage
Turks, Arabs and Persians, all of them.
We would perfect our religion, our state,
and would educate ourselves in learning and wisdom..."
Priča o Memu i Zin, odnosno njihovoj ljubavi -- shema dvoje se vole, a treći im smeta (u ovom slučaju kako za života tako posle smrti) -- je danas opšteprihvaćena kao alegorija i kamen temeljac mita na kome se gradi nacija. Nesporno je da je Hani imao na umu daleko više od pričanja ljubavne priče, što pokazuju i ovi stihovi iz poglavlja nazvanog "Naše boljke" (Derdê me), no mogla bi se lomiti koplja oko toga da li je to baš izraz kurdskog nacionalizma (17. vek je malo rano za tu pojavu). Kako god, mislim da nije zgoreg pomenuti činjenicu da je tursko ministarstvo kulture nedavno finansiralo dvojezično (original + turski) izdanje ovog epa.
Polovična rešenja
Rasparčavanje Osmanske imperije je išlo po pomenutom Sajks-Pikotovom dogovoru i pobednici Prvog svetskog rata su, prevarivši Arape (treba li napomenuti?) čiju krv su za ostvarivanje tog projetka neštedimice prosipali, prionuli na crtanje granica i izmišljanje novih zemalja (u kojima su za poglavare postavljali naše kučkine sinove). To prekrajanje je trebalo da bude ozvaničeno mirovnim sporazumom iz Sevra 1920. Taj sporazum izuzetno nepovoljan po imperiju nije bio ratifikovan u osmanskom parlamentu, ali, mnogo bitnije, nije bio ni prihvaćen od paša (generala) na terenu [pun suverenitet je bio ograničen na otprilike trećinu teritorije današnje Turske -- centralnu Anadoliju i deo crnomorskog pojasa, a Konstantinopolj i regija Bosfora i Dardanela su bile demilitarizovane i stavljenje pod internacionalnu kontrolu, armija je trebala biti desetkovana -- po ugovoru (još uvek imenom) imperija nije imala pravo na više od oko 50 hiljada vojnika].
Medjutim, pojavi se lik. Kaže ovako više ne može i pokrene oslobodilački rat (fesove i glave će skidati malo kasnije). Danas se u turskim medijima mogu čuti istoričari koji dodaju ovoj slici detalje izbrisane nacional/ističk/n/im mitom.Takav jedan detalj je i (skoro zaboravljeni) general Kazim Karabekir (čija je uloga u pokretanju tog rata mnooogo veća nego što se to iz wikipedi odrednice može zaključiti), ali neću ja da bušim baš sve balone. Uostalom, istorija su laži oko kojih smo se dogovorili (Volter).
Da se vratim na ugovor iz Sevra. U njemu se pominju Kurdi i Kurdistan i bilo je nagovešteno da će se na delovima teritorija današnjeg turskog i iračkog kurdistana sprovesti referendum i u skladu sa njegovim rezultatima i Vilsonovim načelima o samoopredeljenju obrazovati možda još jedna država.
Nemajući na raspolaganju dovoljno tuđe krvi za prolivanje pobednici (pre svega Britanci i Francuzi) nisu uložili maksimalne napore da silom oružja nametnu sporazum iz Sevra. A (mali) paradoks oslobodilačkog rata je u tome da su Kurdi u njemu masovno učestvovali na turskoj strani. Kako? Zašto? Kad im se smešio referendum i eventualno samoopredeljenje? Odgovor je jednostavan i dobrim delom je dat u prošlom tekstu. Lojalnost prema kalifu, sultanu i imperiji je prevagnula nad idejama nacionalizma, tada ograničenim na konstantinopoljsku kurdsku elitu, koja sa narodom u planinama nije imala mnogo veze (pitanje je da li je imala bilo kakve). Naravno, ti učesnici rata nisu imali pojma čemu oslobodilački rat vodi (republici i to kakvoj), a lideri rata se nisu pretrgli od truda da im to objasne.*
---------------------------------
* Interesantno je da se dan-danas neki (turski) kurdski lideri (uključujući Odžalana) pozivaju na neka ne baš jako decidirana obećanja kemalista o autonomiji. Slušajući ih čovek se pita da li su prespavali pod kamenom proteklo stoleće.
---------------------------------
Abortirani sporazum iz Sevra je tri godine kasnije (1923.) zamenjen Lozanskim mirom, kojim su bile definisane sve granice današnje Turske, osim tursko-iračke. Kurdi i Kurdistan nisu pomenuti u ovom sporazumu, ali je Turska polagala pravo na irački Kurdistan, tada pod okupacijom Britanaca. Dogovor u Ligi naroda je bio da taj deo ima referendum o pripajanju Turskoj ili ostanku u granicama novoformiranog Iraka (Vilsonova priča o samoopredeljenju je otišla mačku na rep). Liga naroda je poslala posmatrače, a turska tajna služba gomilu agenata u te krajeve (Mosul) ne bi li poradili na rezultatu povoljnom za Tursku.
Međutim, istorija je puna neželjenih posledica. Na unutrašnjem planu republika je krenula u sprovođenje politike "od danas ste svi Turci" (osim hrišćana i Jevreja) i "ništa fes! Od sutra cilindri". Prenošenje ingerencije kalifata na turski parlament (popularno poznato kao ukidanje istog) je bio povod šeiku Saidu za podizanje ustanka 1925. (pominjem to u prethodnom tekstu). Brutalnost kojom se turska republika obračunala sa ustanicima je doprinela odluci Lige naroda da Mosul dodeli Britancima na staranje. Podela Kurdistana po osi istok-zapad je time ozvaničena.
Od danas ste svi Turci
Kliše "vekovna mržnja" se vrlo olako, nepromišljeno, često i nadasve pogrešno (zlo)upotrebljava kada se govori o "tursko-kurdskom" konfliktu. Koreni konflikta su vrlo precizno utvrđeni barem od strane onih istoričara, koji se suprotstavljaju pomenutoj Volterovoj: "Istorija su laži oko kojih smo se dogovorili."
Naslov izvanrednog rada tursko-holandskog istoričara, Ûra Umita Ungora [Uğur Ümit Üngör,mislim da ga ovaj link predstavlja bolje od odrednice na Vikipediji] -- Mladoturski socijalni inženjering. Masovno nasilje i nacionalna država u istočnoj Turskoj, 1913. -- 1950. [Young Turk Social Engineering. Mass Violence and the Nation State in Eastern Turkey, 1913-1950] -- govori mnogo (ako ne i sve) o tom korenu [obratiti pažnju na početnu i završnu godinu mladoturskog... hmm... terora].
Čitajući dokumente iz tog vremena (zakone, novinske članke itd.) čovek ne može da se ne začudi (čak i zadivi) kako pored tolikog bombardovanja mržnjom i otvorenim rasizmom [što je, da se razumemo, bilo sasvim u duhu tadašnjeg vremena "civilizovanog" sveta] ta mržnja (i rasizam) nisu uhvatili dubljeg korena [ovim ne tvrdim da ih nema, samo da su ograničene na relativno mali segment društva -- imao sam prilike upoznati predstavnike tog segmenta obe strane, liče ko jaje jajetu].Evo malo primera.
Džumhurijet [organ kemalističke republikanske narodne, tada jedine političke, partije (CHP)] 13. jula 1930. piše o Kurdima:
"oni dozvoljavaju da im emocije i mozak budu vođeni bazičnim instiktima kao obične životinje i stoga mogu da misle grubo i budalasto... nema apsolutno nikakve razlike između afričkih varvara kanibala i ovih kreatura koje mešaju sirovo meso sa tucanim žitom i jedu to."[Uzgred, radi se o, sada, cenjenom specijalitetu širom cele (današnje) Turske -- çiğ köfte (či kofte iliti ćufte), nekoj vrsti ovdašnjeg tatarskog bifteka o čijem poreklu (kao i većini stvari ovde) bi se dao napisati tekst "Čije su ovo ćufte?" (Jermeni, između ostalih, polažu pravo na kopirajti čini se imaju strong case)]
Iste dnevne novine objavljuju seriju članaka novinara Jusufa Mazhara (Yusuf Mazhar) 18. 19. i 20. avgusta 1930. Evo kratkog ulomka:
"Iako su možda sposobniji od crvenokožaca u Sjedninjenim Državama oni su -- istorija mi je svedok -- beskrajno krvožedni i surovi. Oni su potpuno oslobođeni pozitivnih osećanja i civilizovanih manira. Vekovima su oni kuga za našu rasu. Pod ruskom vlašću njima je bilo zabranjen silazak sa planina, gde nisu vodili ljudski i civilizovan život, stoga ove kreature zapravo nemaju inklinaciju da nešto dobiju civilizacijom. Moje je mišljenje da je nemoguće razbiti tamni duh, primitivno mentalno stanje i nemilosrdne manire ove kurdske rulje."
To su (bile) novine. Zakoni tog vremena u potpunosti održavaju te mladostursko-kemalističke "misli". Tako je zakon br. 1850 iz iste godine kad su gornja pisanija objavljivana (leto 1930.), a tokom Ararat pobune, dao carte blache vojnim i civilnim vlastima, milicijama i individuama da ubijaju Kurde bez opasnosti od krivičnog gonjenja. Doduše istina je da je zakon naveo ograničenje ove sezone lova na ljude određene etničke grupe (od 20. juna 1930. do 10. decembra 1930.), ali ga to ne čini manje drakonskim ili prihvatljivim (usudio bih se reći čak ni za ondašnje norme).
A ne treba zaboraviti (ili naučiti) da je krvavo gušenje Ararat pobune bila "humanitarna akcije" u poređenju sa gušenjem pobune u Dersimu (posle nazvan Tundželi, da bi sada nedavno, olabavljenjem zakona o kurdskim toponimima, ponovo postao Dersim) 1937-1938. Gušenje iz prethodne rečenice treba uzeti najbukvalnije s obzirom da je ćaća nacije naredio bacanje bojnih otrova na provinciju, a u tom bacanju je na ponos i diku svih kemalista učestvovala prva žena vojni pilot (oh, kako moderno i progresivno), njegova usvojenica Sabiha Gokčen.*
[digresija] Pre zgražanja nad "gasiranjem sopstvenog naroda" moram podsetiti da je praksu gasiranja Kurda uveo Mr Vinston Čerčil, gušeći (jopet u bukvalnom smislu) arapsko-kurdski ustanak protiv britanske okupacije Iraka 1920. Čudeći se "predrasudamaljudi koji ne mogu jasno da razmišljaju" i.e. onima koji su izražavali otpor upotrebi bojnih otrova, Čerčil je izjavio: "Ne razumem ovu gadljivost na upotrebu gasa. Ja sam snažno u korist upotrebe otrovnog gasa protiv necivilizovanih plemena." (obratiti pažnju na jezik) [/digresija]
-------------------------
* Uopšte njegove usvojenice su bile moderne i emancipovane žene. Baš sinoć slušah neke istoričare koji podsećaju da je omiljena aktivnost jedne, Afet Inan, bila eugenika i dokazivanje (merenjem lobanje, a kako drugačije?) da su Turci zapadnoevropskog porekla, a ne istočnog. Eh taj zeitgeist. (i jopet ništa o tome na wiki)
-------------------------
Dersim je (gledano iz kako mladoturske tako i kemalističke perspektive) morao biti posebno kažnjen. Kad su ovi prvi u pitanju oni su bili željni osvete za ponašanje tamošnjih kurdskih plemena tokom 1915. Za razliku od drugih kurdskih plemena, koja su vrlo voljno prihvatila ulogu izvršilaca genocida nad Jermenima, ne misleći se da će ih ubrzo stići ne ista, ali vrlo slična sudbina već pripremljena u glavama onih kojima su pristali da služe, plemena u provinciji Dersim su zauzela izuzetno etički stav i bila su spremna da po cenu ustanka brane svoje komšije Jermene i budu utočište mnogim jermenskim izbeglicama. Sa kemalističke tačke gledišta trebalo ih je posebno kazniti za njihovu čuvenu nepokornost, koja je, uzgredu vreme Osmanskog carstva bila tolerisana -- naime, provincija nije plaćala porez carstvu, a carstvo je to tolerisalo i čak je bez obzira na to odlikovalo šeika Sajida Rezu za uspešnu borbu protiv Ruske armije, istog šeika koji je poveo pobunu 1937-38. i koga su turske vlasti pogubile, tek pošto je nateran da gleda pogubljenje svog sina. Da ne govorimo da su u vreme oslobodilačkog rata baš u vreme kada su Grci vojno napredovali prema Anadoliji također lokalno talasali. Osveta je bila strašna i decenijama bila gurana pod tepih, kako od strane turskih tako stranih istoričara. Nije beznačajno da Bernard Luis u svom značajnom delu The Emergence of Modern Turkeynijednom rečju ne pominje masakr u Dersimu. Pomenuh li "laži oko kojih smo se dogovorili"? A nalazim veoma značajno da se sadašnji premijer Turske novembra 2011. izvinio u ime države za operaciju Dersim.
No, da se vratim zakonima. Zakon br. 2510 ratifikovan 14. juna 1934. tzv. "Zakon o naseljavanju"je dao državi pravo da se igra geografske demografije ili demografske geografije, te da unutar granica Turske raseljava, naseljava, proteruje ne samo etničke grupe, nego njoj politički neprihvatljive ljude (npr. u zakonu se pored etničkih grupa navode i anarhisti kao ljudi na kojima je zakon primenjiv). Pored toga što je on (zakon) najbolji dokaz o kontinuitetu mladoturskog programa* u tada ganc novoj republici on (zakon i njegovo sprovođenje) je napravio Gordijev čvor čije presecanje ne bi vodilo apsolutno nikakvom rešenju.
------------------------------
* Istog programa koji su u imperiji na izdisaju 1915. započele paše Talat, Enver i Džemal (zbog sprovođenja istog bile osuđene na smrt in absentia od strane specijalnog suda koji je osnovao sultan), a čiji je (samo) deo bio genocid nad Jermenima.
------------------------------------
Naime, ko god misli/veruje da će 3 miliona istanbulskih, jedan milion ankarskih, jedan milion izmirskih i ko zna koliko miliona Kurda koji žive u zapadnom delu Turske veselo pohrliti da grade novoosnovani nezavisni Kurdistan u Dijarbakiru, Juksekovi, Vanu itd. boluje od teškog oblika deluzije. Ista deluzija je potrebna da se misli da njihovi rođaci na jugoistoku žele da prelaze međunarodnu granicu da bi ih posećivali.
PKK, odnosno Odžalan je to ukapirao još 1993. i odustao od separatizma kao cilja za koji se PKK bori (taj "šift" je ozvaničen na kongresu PKK-a 1995.). Stoga kada čujem/čitam "eksperte" koji upotrebljavaju sintagmu "kurdski (ili PKK) separatizam" znam da: 1) nemaju blagog pojma ili 2) su spavali pod kamenom poslednjih 17 godina ili 3) su maliciozni ili 4) kombinacija ta tri. Na žalost taj sada odavno šupalj kliše se kopipejstuje od strane izveštača, posmatrača, komentatora, pomenutih "eksperata" ad nauseam. Meni to izgleda kao da šlajfuju u vremenu.
[nastaviće se]
*****************
Beleške na margini
Iako su Kurdi posebno apostrofirani u nekim zakonima tog vremena kojima se proces turkifikacije sprovodio oni nisu bili jedine žrtve tog procesa. Žrtve tog igranja demografskom geografijom, kojoj je bio cilj da (etnički svesne) manjine ne prelaze 5% ni na jednom parčetu teritorije (uzgred, to je nemoguća misija), su mogli biti (i bili su) predstavnici bilo kog naroda, pa i sami Turci. Nasilne seobe Turaka na jugoistok su bile ravnopravni deo tog inženjeringa, da ne govorim o u republiku novopridošlim ljudima, sa recimo Balkana. Tako se desilo da pre par godina upoznam mladog Kurda (došao je da nam popravi satelitsku TV antenu) čija je baka poreklom sa Balkana i koji je, nekim čudom, zapamtio nekoliko reči našeg jezika.
Hoću reći da je turkifikacija podjednako bila surova i za Laze i za Čerkeze i Bošnjake i za Arape i za itd, odnosno gomilu etničkih grupa koje su živele od ko zna kada na ovim prostorima i bile krajnje OK sa dvojnim osećajem identiteta, koje je Osmanska imperija omogućavala (obično imperije tako deluju). Međutim, njihovi manji brojevi nisu omogućavali otpor asimilaciji.
A kad je već reč o asimilaciji -- prema asimilovanim Kurdima, Lazima, Čerkezima, Bošnjacima, Arapima itd. nije postojala nikakva vrsta zvanične diskriminacije. Oni su integrisani u društvo bez da im se broje krvna zrnca i mogli su (mogu) zauzimati i najviše funkcije u administraciji -- Turgut Ozal, može biti uzet kao primer za to [premijer Turske 1983-1989. i predsednik 1989.-1993.].
***
Ono što mene fascinira je oksimoronizam tzv. kemalističke misli, onako baš izložen u svoj svojoj kontradiktornosti, a da nisam svestan da je iko ikad postavio pitanje o tome, a da ne govorim o odgovoru -- previđena očiglednost. S jedne strane se ubiše od objašnjavanja, dokazivanja da su Kurdi (i ne samo Kurdi, što bi rek'o moj komšija Serdar svi osim Grka) Turci, a sa druge pobiše dosta u procesu turkifikacije. "Mala" nedoslednost, prepostavljam.
***
Ovaj klip, koji kad god ga pogledam učini da plačem i smejem se u isto vreme, sam već kačio. Na neki način je povezan sa temom (mladoturskim terorom i socijalnim inženjeringom), a u međuvremenu se pojavio i sa titlovima na engleskom.