Kad god čujem tu reč setim se Oblomova i njegovog monologa o istoj koji je moj otac znao napamet i u prigodnim situacijama citirao. – E moj Zahar, znaš li ti šta znači seliti se? ... Čizme u istom zavežljaju sa brašnom... – je sve što je od toga ostalo u mojoj memoriji pamćenja.
Juče me je Fu podsetila da je danas četvrta godišnjica kako smo se doselili u ove krajeve. Svaka selidba je frka, ne kaže naš premudri narod džabe "ko se seli taj se ne veseli". Obavio sam dovoljno svakakvih seoba u životu da mogu odgovorno da tvrdim da čak i u slučaju kad čizme nisu u istom zavežljaju sa brašnom taj čin ne može biti elegantan. Seliti se unutar istog grada je stresno. Seliti se preko granice je stresan i logistički zahtevan poduhvat. Seliti se na 800 km unutar Turske sa sve četiri psa i sedam mačaka je ultrastresno i logistička noćna mora.
Početkom maja te godine "naš čovek" u Bodrumu (zapravo je iz Mumdžulara, opštine na čijoj teritoriji je i naše selo) nam je javio da je našao "super kuću" za nas. Taj "naš čovek", Memet, lokalac, hodajuća agencija za nekretnine i blejač po čajdžinicama u kraju je tip na koga je Fu natrapala u svom izviđanju terena, koje je usledilo nakon mog, opisanog na privatnom blogu u pet nastavaka. Posle te javke Fu ponovo odlazi tamo na 48 sati da baci pogled na kuću (posle je ispalo da ju je zaista ovlaš pogledala, ali nije bitno). Tamo je dogovorila izgradnju ograđenog prostora za džukce, instaliranje WC šolje umesto čučavca (posebna priča), promenu prozora na kući i iznajmila je. Kad se vratila čekali smo da nam jave da je sve to urađeno i počeli da planiramo selidbu.
Trebaće nam tri vozila, kamion za nameštaj i stvari, teretni kombi za pse i naš auto u kome će biti mačke. Za prvo zovemo dve firme za selidbe, obe dugo u transportnom biznisu tako da Fu ima poverenja u njih, neće da zove one za koje nikad nije čula. Njihovi agenti dolaze da vide volumen posla, donose nam sjajne brošurice i liflete. Iz neke balkanske perspektive sve izgleda vrlo impresivno. Mislim se možda to i neće biti tako teško. Dobijamo dva predračuna i to nas već baca u frku, razlika je duplo. Odlučujemo se, logično, za jeftiniju, misleeem obe nude istu uslugu.
Pričam o neverovatnoj razlici cena prijatelju Emreu i to da smo se odlučili za jeftiniju, a on me pita, – Je si li siguran da su oni ukapirali da treba da te sele u Bodrum, a ne u podrum? Znaš, ipak su oni Lazi. – (bodrum = podrum na turskom) Lazi – crnomorski narod, je predmet većine turskih viceva, kao kod nas... je l' se sme to reći sada u vreme političke korektnosti?
Ispostavlja se da je iznajmiti teretni kombi problem. Rent a car kompanije nam nude samo super-hiper putničke vanove po ceni koja se kolje sa cenom cele selidbe. No, kako sreća prati hrabre (i pričljive) rešenje je došlo iz sasvim neočekivanog pravca – od Fulijinog frizera. Oboje smo otišli kod frizera Alija da se sredimo pre selidbe. U mom slučaju je to bilo radikalno jer sam tada imao kosu do dupeta ili možda bolje da kažem da sam tada još imao kosu, dužina nevažna. Elem, u čaprac divanu Fu pomene problem transporta pasa, a Ali reče da ima poznanika koji ima teretni kombi i koji često ide za Bodrum, jer se tamo bavi vodo&električnim instalacijama. Okrete on Osmana i ugovori nam sastanak u našem stanu za sutradan.
Osman je OK, voli pse i ne plaši ih se. Vrlo bitna stvar kad su naši istanbulski uličari u pitanju, jer dvoje od četvoro su "kao oštri", a logično još su oštriji kad namirišu nečiji zort. Nema fiksiran datum kad mora biti u Bodrumu, ali u sledećih nedelju dana bi mu odgovaralo. Spreman je za pokret ako mu javimo dan ranije. Vozi Hjundai teretni kombi. Super.
Čekajući da nam Memet iz Bodruma javi da su kuća i ograda spremne mi polako pakujemo ono što ne bismo voleli da nam pakuju "profesionalci". Na slici je pretprošle godine preminula nam keruša Herkul koja se eto malo spakovala u kofer (kad ti trogodišnji rođak određuje ime psu onda to baš nema mnogo veze sa polom psa, naročito ako mu je maternji turski koji ne poznaje rodove). Ne sećam se više tačno kog dana nam se Memet javio, ali mislim da smo ostavili nekih 5-6 dana fore od tog momenta do selidbe i fiksirali je na 18. maj. Sa firmom za selidbu je bio sledeći dogovor, spakovaće stvari i utovariti ih 17. ujutro, a kamion će krenuti negde oko ponoći, jer mu treba nekih 18-19 sati vožnje. Mi – Fu, Osman i psi u kombiju, a ja i mačke u kolima ćemo krenuti 18. u 6 najkasnije 7 ujutro, jer nam sa solidnom pauzom za ručak treba oko 10-11 sati vožnje, ako poštujemo ograničenja brzine. Tako bi, prema planu, negde u poslednjoj fazi putovanja pretekli kamion i stigli pre njega, taman da se malo opasuljimo i da komandujemo istovarom. So far, so good, mada, u stvari, ništa još nije ni počelo.
Šesnaestog uveče pravimo malu oproštajnu žurku. Ljudi se razilaze rano, sutra je radni dan, a nas šta čeka da ne govorim.
Fu je bila u šetnji sa jednim od pasa kad mi je čopor radnika zazvonio na vratima. Pružio sam sve od sebe da ih obuzdam i da im objasnim da bi bilo mnooogo bolje po sve nas da sačekamo Fu.
Nisam uspeo i oni su se rastrčali po stanu samo povremeno me pitajući, – Je l' ovo ide? Sva sreća da sam pre nego što sam im otvorio zaključao sobe sa psima i mačkama, ne smem ni da zamišljam šta bi se desilo da nisam. Izgubio sam kontrolu nad situacijom u sekundi. Druga sreća je da taj haos nije trajao duže od 10-15 minuta koliko je Fu bila odsutna. No, i to je bilo previše.
Prvo što je ugledala sa vrata je bio radnik koji je u istu kutiju pakovao stvari iz frižidera, prljavo suđe od doručka i kristalne čaše. Do tog vriska sam mislio da dobro poznajem moju suprugu. Moj turski je tada bio na mnogo slabijem nivou nego danas, tako da sam prepoznavao samo neke reči i sintagme poput hayvanoğlu hayvan (hajvanolu hajvan – životinjo sine od životinje). Tu do punog izražaja dolazi razlika između naših porekla, njenog, uslovno rečeno, otomanskog i mog socijalističko-samoupravnog. Bespotrebno reći njeno je bilo mnogo korisnije i uspela je da zavede koliki-toliki red u sledećih pet minuta.
No, jednostavno ima situacija kada nikakav autoritet ne pomaže, jedna od takvih je kada selite klavir. Dobro, nije klavir, pijanino. Ufačlovali su ga u nekoliko slojeva nekog ćebastog materijala i onog najlona sa mehurićima, tako privlačnim za pucketanje s tim što su ovi king size mehurovi. U brošuri je bila fotografija dva nosača kako pomoću gurtni nose pijanino sve slobodnih ruku. Na ovaj naš se bacila njih gomila bez gurtni. Pitam jednog kamo gurtne, a on mi pokaže na svoj biceps debljine moje butine. Doduše, moram da priznam da bi gurtne na našem strmom, zavojitom i uskom stepeništu (koje je tamo samo zato što zgrada mora da ima isto, a ne da se koristi) možda bile od koristi onom koji je gore, a nemoguće za primenu onom koji ide prvi niz iste. Kaj god, iako me je Fu terala da idem za njima i kontrolišem njihovu nežnost prema njenom omiljenom predmetu, videvši prve korake odbio sam da prisustvujem tome i zadovoljio se audio kanalom. Zvučalo je kao da su ga kotrljali (8 spratova).
Za to vreme je Fu objašnjavala radnicima u kuhinji da reklamne Efesove krigle nisu vrednije od kristalnih čaša za šampanjac i da je njih dovoljno uviti u jedan-dva sloja novinske hartije, a ne u pet, što je preporučljivo za ove druge, dakle, upravo obrnuto od onoga kako su počeli. O načinu demontaže plakara neću. Sećati se toga je previše i za mene (Fu je odbila da čuje onaj pasus o pijaninu).
Do podneva se ta oluja kroz stan završila. Ustanovili smo da plinska boca za šporet nije spakovana, a ni kamenje koje sam ja redovno dovlačio sa obale Mramornog mora nisu odneli. Mislim da bi riknuli od smeha, da su znali da se i to seli, a ja u celom tom haosu nisam primetio da su zaobišli kamenčine za koje sam se ja vremenom emotivno vezao. Dobro, spakovaćemo to u kombi i kola.
Popodne smo trčali po birokratijama. Odjava TV kabla, telefona i ADSL-a, srećom na jednom mestu, reeeeeeeeeed. Odjava električne energije malo manji red na drugom mestu, odjava boravka na dva posebna mesta najmanje 15km udaljenih. Rano uveče padosmo u san na starim minderima od troseda i fotelja koje smo zadržali kad smo renovirali iste, a koji će nam dobro doći da njima postavimo Osmanov kombi.
Budimo se u četiri, treba prošetati pse, što radimo na smenu. Oni znaju da se selimo, pričali smo im o tome. Herkul, potpuno van svih svojih običaja, po povratku iz parka me vuče ne prema zgradi kao obično nego da obiđemo krug po dvorištu (kada bi je šetao bez povodca, ona bi sama išla kući i čekala bi me ispred ulaza u zgradu). Znam, znam, da patetično zvuči, ali to jeste izgledalo kao da se oprašta sa tim mestom, verovali ili ne. Fu je takođe primetila promene ponašanja Bab-baba i Zejne, jedino je sirota Džej-džej flegmatična na situaciju. Ona je već tada imala neodstranjiv tumor na desnom ramenu veličine omanje dinje, koji nije bio bolan ali joj je otežavao kretanje (preminula je tri meseca kasnije).
Sledeće, treba spakovati mačke. Kako je našem inače odličnom veterinaru palo na pamet da nam predloži da su obične kartonske kutije sasvim OK za transport mačaka je za mene i dalje misterija. Naime imali smo samo jedan onaj kavez za transport mačaka do i od veterinara. "Samo, naravno, probušite rupe da imaju dovoljno vazduha." Majke ti? Aj' ti stavi mačku koja to neće u običnu kartonsku kutiju! Da ne govorim o mački (Herijet) koju u životu nismo dodirnuli, jer je takav namćor da nas gleda kao niža bića, ili Žapcu mačku koga niko osim nas dvoje nikad nije video uživo (sva sreća imamo fotografije, pa se ljudi mogu uveriti da ne izmišljamo 7. mačku).
Posle pola sata bezuspešnih pokušaja da spakujemo one najpitomije Fu odlazi u veterinarsku kliniku da kupi još tri plastična kaveza za mačke i da pozajmi one veterinarske rukavice od goveđe kože do ramena – nema šanse da bez istih spakujemo Herijet bilo kuda. Ja se ionako posle dve nedelje vraćam u Istanbul, pa ću ih vratiti.
Fu se vraća sa tim oko pola osam, a od Osmana ni traga. Isključen mu je mobilni što je dodatno igranje po živcima. Dobro, ajde da spakujemo mačke. Ko će s kim je očigledan izbor, Mrs Pamuk će biti sama, ona je u respektabilnim godinama i ne voli da se meša sa ovom mlađarijom, Vili i Herijet, ćerke joj, u drugi kavez, Sarma i Žabac u treći i najzad Bondžuk i Piskoš u četvrti. Taman to završismo posle pa skoro sat vremena kad eto ga Osman.
Kažem da su psi znali, dok je Fu sa sve troje otišla još jednom do parka da se olakšaju pred put, ja sam pripremio kombi. Ničim izazvani osim verovatno mirisom mindera oni su sami krenuli u potpuno nepoznati kombi, ni ne pogledavši Osmana. Dok su se oni smeštali ja sam otišao po Džej-džej da je snesem u naručju.
Dva sata smo u kašnjenju. Dobro, ako malo ponegde nagazimo i baš se ne razbaškarimo za ručak opet smo dobri u odnosu na kamion.
Osim što je Zejna povraćala Fuliji u krilo negde iza Burse i što je bila nesnosna vrućina, prvi deo putovanja sve do malo okasnelog ručka kod Kosovskog ćuftadžije (Kosova Köftecisi – videti pomenuti putopis, ima i fotka) gde se jede odličan roštilj nešto malo ispred Manise, sve je bilo OK. Tamo, primećujem da je Sarmi pozlilo, da mu ide slina niz usta i da ne odaje baš prisustvo duha. Verovatno od vrućine, hladim ga malo ledom. U tom zvoni telefon. Kamiondžija pita gde je ta naša kuća oni su stigli.
– MOLIM!?!?!?
– Pa da, malo smo ranije krenuli...
Pošto smo se povratili od šoka Fu uspeva da organizuje da se Memet i kamion negde sretnu i da ih on odvede do kuće. Ja ću sad nagaziti koliko god mogu, da uhvatim bar nešto od istovara i rasporeda stvari po kući. Posle tri sata vratolomne vožnje stižem u kraj, znam otprilike gde bi trebalo da je kuća. Sa glavne džade vidim kamion sa znakom kompanije. Skrećem dolazim do njega, nigde nikog, a kamion je prazan.
Da skratim priču, na kraju sve organizujući preko mobilnih telefona Fu me spaja sa Memetom. Da to je kamion, a kuću nisam video jer je ona jednim strmim krivudavim puteljkom odvojena od puta i zabašurena u zelenilo. Kamion nije mogao gore, pa je gazda koji nam iznajmljuje kuću dovezao traktor i prikolicu, tako da su sve istovarali prvo u prikolicu, tih tridesetak metara gore traktorom, pa istovar sa prikolice u kuću. Sve je praktično gotovo.
Dolazimo do kuće, bogami nije ni Golfu lako da se popne uz tu 'S' strminu. Radnici, ovog puta ih je svega trojica plus vozač kamiona, mi se obradovaše ko rođenom misleći da ću im potpisati ćagu da je sve OK pa da pale. Nema šanse. Dok Fu ne stigne ne mičete se odavde. Kapiram da je Fu preko mobilnog davala instrukcije gde šta od nameštaja da ide. Zbrinjavam mačke, stavljam ih za sada sve đuture u spavaću sobu, dajem im da jedu i piju i organizujem im toalet. Sve vreme se pitam kako je Fu mogla da se odluči za ovako mali nikakav kućerak, a čudom ne mogu da se načudim da su ovi ipak uspeli da sastave plakare, doduše, u donjem prostoru koji je jaaaako nizak gorni delovi plakara nisu mogli da se stave tako da su raspoređeni po podu.
Dobacujem po konzervu piva svakom od prisutnom, radnici brundaju i ja tu u razgovoru između njih i Memeta kapiram zašto su oni toliko požurili. Hej, Bodrum! Night life! Strankinje! Pitaju Memeta, dirljivom naivnošću, – A gde da nađemo strankinje? – smejući se on im odgovara – Pa š'ajaznam, Gumbet, recimo...
Dolaze Fu, Osman i džukci. Fu vrši inspekciju ograde i ustanovljava da nema šanse da to zadrži Bab-baba i Zejnu. Pijanino je neraspakovan! Zašto? Ja upadam i kažem da ne vredi da ga raspakujemo ionako ovde planiramo da ostanemo samo koji mesec dok ne kupimo kuću. Radnici vidim odahnuli, kad je Fu pristala na neotpakivanje. Btw. eno ga dole u nedovršenom delu kuće još uvek uredno spakovan.
Smeštamo pse u donji deo kuće. Sve kutije su do zla boga izmešane trebaće nam dani da dođemo do stvari neophodnih za život. Fu otpušta radnike iako ima milion primedbi, jednostavno umor i stres čini da i ona kapitulira i poželi da svima vidi leđa. Onaj sa bicepsom me pita za bakšiš (dao sam im bakšiš u Istanbulu). Moj pogled mu je bio dovoljan da odustane.
Odjednom, najzad, ostajemo sami. Sedimo na terasi okupanoj nandžarastim svetlom bandere koja se nadnosi nad njom (vidi tekst Univerzalni izgovor). Pitam Fu hoće li pivo? Da, ali ona bi čašu. Setim se da mi je jedan od radnika rekao da su raspakovali deo stvari iz kuhinje, ali pošto je ista jedno pet-šest puta manja od one u Istanbulu nisu raspakovali sve. Setim se da je pominjao čaše. Odlazim do kuhinje otvaram viseći element i prasnem u smeh. Jedine raspakovane čaše su bile one kristalne za šampanjac.
--------------------------------
Beleška na margini
Mali predah od geopolitike. Nadam se da je prijao vama koliko meni.
Čega nema bez toga se može. Masa stvari nam je i dalje po kutijama (čaše za šampanjac including), jer donji (naš) prostor kuće nije gotov, a kada će biti ne zna se.