Poput nekolicine inostranih reditelja pre njega, Roberto Beninji snažno se probio u američki mejnstrim 1997. sa svojim filmom „Život je lep" [La vita è bella]. Tragikomedija, čija je radnja smeštena u koncentracioni logor, prevazišla je talas skepticizma i postala kontroverzni ljubimac kritike i najisplativiji inostrani film svih vremena. Film je Beninjiju doneo oskara za najbolju mušku ulogu i značajno mesto u svakom video žurnalu o Dodeli Oskara, zahvaljujući zabavnom i otkačenom govoru povodom prijema nagrade. Ali iako je „Život je lep" predstavio Beninija većem delu američke publike, on je već bio poznato lice međunarodnoj publici i onoj koja prati nezavisni film, zahvaljujući nizu hit komedija i nekoliko priznatih saradnji sa Džimom Džarmušem [„Pod udarom zakona", „Noć na zemlji" i „Kafa i cigarete"]. 2002. godine, posle filma „Život je lep" Beninji je iskoristio svoj uticaj da realizuje raskošnu, nadrealističku adaptaciju Pinokija [„Pinocchio"] u kojoj je sebi dodelio glavnu ulogu [Iako je bio veliki hit u Italiji, film je doživeo notoran neuspeh u SAD-u.] Nastavio je 2005. sa filmom „Tigar i sneg" ["La tigre e la neve"] kapricioznom romansom smeštenom u rat u Iraku. Beninji trenutno putuje kroz SAD sa komadom „Celokupni Dante" [„TuttoDante"], one man show-om o Dante Aligijeriju i Božanstvenoj komediji. A.V. Klub nedavno je razgovarao sa uzbudljivim Beninjijem o značaju Dantea u savremenom dobu, o ljubavi u ratnim vremenima i o Džimu Džarmušu.
"Lumiere et compagnie" ["Limijer i društvo"] je jedan veoma zanimljiv dokumentarni film britanske fotografkinje i rediteljke Sare Mun [Sarah Moon] snimljen sada već daleke 1995. u saradnji sa francuskom televizijom CANAL+ a povodom stogodišnjice prvog prikazivanja filma braće Limijer 1895. godine načinjenog uz pomoć njihovog čuvenog izuma sa kraja XIX veka - prve filmske kamere Kinematograf [Cinematographe]. U ovom filmu, pojavljuje se 40 međunarodno, više ili manje, priznatih reditelja koji su pozvani da uzmu učešće u ovom velikom internacionalnom projektu i da, uz pomoć originalne kamere braće Limijer, nakon jednog veka od njene prve upotrebe, zabeleže svoje sopstvene kratke filmove. Bila je to prava filmska avantura ili - kako na jednom mestu u filmu stoji - igra sa tri važna pravila tj. ograničenja koja su učesnici morali da poštuju:
Snažan i upečatljiv pentatonski rif numere „Kiša U Lice", mehanička uvježbanost njenih izvođača, energičan, kompaktan i svirački disciplinovan nastup grupe Hipnagoga slike u Domu Omladine u Kragujevcu, koji sam imao prilike da pogledam zahvaljujući Draganu M. Radojičiću, snimatelju i uređivaču „gileinikola" YouTube kanala, zaintrigirao me da se pobliže upoznam sa radom ovog beogradskog sastava. U tu svrhu, odlučio sam da napravim jedan mali on-line razgovor sa muzičarima Vojislavom, Nemanjom i Igorom, članovima ovog alternativnog rok benda. Opušteno, uz kafu i sok ćaskamo putem naših myspace stranica na relaciji Banja Luka-Beograd:
[ "P O Č E T A K" ]
[ 1 ]
[Bijela slova na crnoj podlozi. ]
Nepoznata država. Nepoznato mjesto.
Dan. Most. Rijeka. Magla. Snijeg.
Nasukana olupina. Izvaljeno drvo.
Huk. Škripanje.
Emil je tih, miran ali čudan mladić koji, kako kažu, živi u nekom svom svetu. U stvari on je veoma nadaren strip crtač i na svoju veliku nesreću, živi u jednom veoma malom gradu, u provinciji.
Za modele prema kojima kreira svoje strip junake, Emil jos od detinjstva koristi crno-bele fotografije preminulih osoba koje
Ja volim tvoju kičmu, tvoju kožu,
tvoje tople grudi.
Volim tvoju kosu i misli pod njom.
Volim tvoj osmjeh, pristanak, san tvoj, osu, mir, tvoje Ime.
A nigdje naslova, niti rime*."
[B]