2017-12-15 21:09:26
Kultura| Muzika| Umetnost

[95] Naos

bojan ljubomir jugovic RSS / 15.12.2017. u 22:09

   19296.pngNaos predstavlja centralni prostor grčkog hrama okružen zidovima u kojem se obično čuvala skulptura božanstva kojem je hram posvećen a takođe predstavlja i naziv instrumentalne kompozicije koju su pok. Laza Ristovski (1956-2007) i Saša Lokner izdali na svom zajedničkom istoimenom albumu iz 1994. godine. Oba muzičara zaista nije potrebno posebno predstavljati a budući da mi je nedavno naš bloger Maksa poklonio izuzetno zanimljivu knjigu novinara, pisca i bubnjara Ivana Ivačkovića "Kako smo propevali - Jugoslavija i njena muzika" (peto izdanje, Laguna, 2016.), koja je osvojila nagradu "Desimir Tošić" 2013. godine, citiraću samo kratku slikovitu Ivačkovićevu ocjenu Laze, s kojom se u potpunosti slažem, preuzetu iz poglavlja posvećenom Bijelom Dugmetu: "Pokojni Ristovski, jedan od najboljih i najpopularnijih jugoslovenskih klavijaturista svih vremena, tada [1976. godine] je bio član kragujevačke grupe Smak."

 
2017-12-09 03:04:27
Kultura| Ljubav| Mediji| Region| Zabava

[94] Transkript

bojan ljubomir jugovic RSS / 09.12.2017. u 04:04
blogeru Maksi i svim ljubiteljima dobrog humora

transkript.19285.jpg      Sredinom dvijehiljaditih, kada sam iz banjalučkog naselja Obilićevo prešao u Rosulje, vrlo miran, tih i gotovo periferijski dio grada sa pokojim stambenim nizom zgrada i mnoštvom jednoporodičnih kuća načičkanih oko slijepih ulica blizu groblja Sv. Marko, živio sam sam u stanu bez interneta i televizora. U to vrijeme sam, pored čitanja knjiga i slušanja muzike, uglavnom pratio radio i to zagrebački Hrvatski radio koji je i onda imao bogat i zanimljiv program, posebno iz oblasti kulture, a meni je definitivno najdraži bio njihov dramski program. Tada sam poslušao ni sam ne znam koliko radio drama a neke od njih sam čak i snimao na kasete da bih ih kasnije, jednostavnim postupkom spajanja izlaznog kabla iz kasetofona sa priključkom za mikrofon na računaru, digitalizovao da ih lakše mogu slušati na kompjuteru. Posebno su mi bile drage radio igre dva manje poznata autora koja ću ovom prilikom, iz poštovanja prema njihovom pisanju, spomenuti: Stanislav Pejković i Sergej Mioč. Njihove radiokomedije ("Kako je komunizam prepila Antuku Šišmana", "Vratija se Šime", "Otpisani" i druge), uglavnom smještene u dalmatinski kraj sa specifičnim govorom Dalmatinaca i njihovim britkim humorom, i dan danas za mene, bez imalo pretjerivanja, predstavljaju prava mala remek-djela radiofonijske umjetnosti. (Da kojim slučajem imam saglasnost vlasnika autorskih prava vrlo rado bih ih učitao na internet da ih podjelim sa drugima jer mislim da su zaista vrijedne pažnje.) Naravno, pored u startu odlično napisanih komada kao i reditelja radio igre, koji dodatno obogaćuju dijaloge nekim zvučnim efektima atmosfere i pratećom muzikom, velika zasluga ide samim glumcima koji samo svojim glasom moraju uvjerljivo da iznesu napisane role i u tome leži glavna čar ovog audio stvaralaštva.

 

tono.19283.jpgDok pripremam intervju sa jednim zanimljivim filmskim autorom iz Beograda, evo prilike da objavim jedan stariji, nadam se interesantan, razgovor koji sam vodio sa drugim autorom kratkih filmova iz Barselone koji je originalno u engleskoj verziji svojevremeno obavljen na portalu Q-Sphere u organizaciji našeg dragog blogera Milana Novkovića iz Londona kojem se ovom prilikom i javno srdačno zahvaljujem (ukoliko sam to propustio u našoj internoj komunikaciji) što mi je pružio priliku i ukazao čast da, pored drugih blogera, pišem za njegov portal. Razgovor sam preveo na srpski i prenosim ga uz minimalne korekcije.

INTERVJU: Tonjo Čousa

Tonjo Čousa (Toño Chouza), scenarista i reditelj iz Barselone je prvi gost na Q-Sphere portalu; neki od njegovih ranijih radova poput kratkometražnih filmova "Ljubav" (De L'amore, 2009.) i "Ujutro" (In the morning, 2010.), malih priča o ljubavnim parovima mučenim problemima veze koje su izražene poprilično nervoznim, nesmirenim stilom kamere iz ruke, sa rediteljevim posebnim interesovanjem za stanje svijesti i unutrašnji život protagonista - privukli su moja "umjetnička" čula i zaokupili mi pažnju. Ali ima tu još nešto. Prikaz nezavisne, erotične i sobom zaokupljene mlade žene koja živi sama - iz kratkog videa pod nazivom "Usamljena" (Seule, 2012.), pobjedničkog rada na Evropskom festivalu kratkog filma 2012. godine (Shortfilm European Festival) - upakovan u finu vruću estetiku, daje dijagnozu poprilično hladne prirode materijalistički orijentisanog svijeta u kojem živimo, a poslednji projekat, "Stvari koje nisu postojale" (Things which didn't exist, 2012.) predstavlja kratku, lucidnu i kompresovanu (gotovo slajd-šouovsku) autobiografiju jednog španskog izumitelja čija se životna priča čini toliko nestvarnom da je zaista teško u nju povjerovati.

 


"Profit je apsolutni Bog 21. stoljeća. I tu Boga nema, da tako kažem. Novcem koji nemamo kupujemo stvari koje ne trebamo, a da bismo živjeli u jeftinom izobilju čitavi kontinenti robuju plaćama od nekoliko centi za beskonačan radni dan. I dok tako izrabljujemo daleke zemlje, njihove izbjeglice zapljuskuju europske obale svojim malenim čamcima i 'prijete da unište naš način života'. Pa ih onda, kad možemo, šaljemo natrag u zemlje u kojima će ih za jaja objesiti njihovi diktatori koje toleriramo jer smo s njima u dilu o dijamantima, fosilnim gorivima i još sto čuda pomoću kojih, naprimjer, rade naši mobiteli. Oni koje mijenjamo svakih nekoliko mjeseci jer nam stvarno, stvarno trebaju novi."

Tena Štivičić

tena2.19268.jpgDobrim poznavaocima pozorišne scene Tenu Štivičić ne treba posebno predstavljati: ona je priznata hrvatska dramska spisateljica koja dugi niz godina živi i radi u Londonu i čiji su dramski tekstovi izvođeni na scenama brojnih renomiranih pozorišta širom regiona i Evrope. Za širu čitalačku publiku njena zaista impresivna biografija, koja uključuje mnogobrojne međunarodne nagrade i priznanja, biće ispisana na kraju ovog teksta u kojem ću se uglavnom baviti "sporednom" Teninom djelatnošću koja se sastoji u, sad već dugogodišnjem, pisanju kolumni za zagrebački ženski časopis "Zaposlena". Par tih tekstova su svojevremeno objavljeni i na Teninom blogu upravo ovdje na Blogu B92 krajem 2006. godine sa vrlo pozitivnim prijemom kod publike a vremenom su objedinjeni i publikovani kao zbirke kolumni "Odbrojavanje" (Profil, 2007.) sa predgovorom urednice časopisa "Zaposlena" Ane Gruden, "Vrag ne spava" (Profil, 2010.) sa pogovorom uglednog književnog kritičara Zdravka Zime i "Pepeljugino maslo" (Hena com, 2016.) za koju poznata književnica Dubravka Ugrešić kaže: "Tena Štivičić ovom knjigom pokazuje da je savladala majstorstvo kolumne."

 
"Loši filmovi su me ohrabrivali više nego oni dobri zato što sam mogao da kažem: 'Ne znam mnogo toga o pravljenju filma, ali siguran sam da bih mogao da napravim bolji od ovog.'"

"Iako podsjeća na pokušaj da roman Rat i mir napišete spuštajući se niz tobogan u zabavnom parku, svako ko je ikada imao tu privilegiju da režira film zna da u životu nema mnogo zadovoljstva koja se mogu porediti sa tim osjećanjem."

Stenli Kjubrik

Na planeti Zemlji vjerovatno ne postoji niti jedan ozbiljan reditelj ili istinski ljubitelj filmske umjetnosti koji nije pogledao bar jedan film, po mnogima ako ne najboljeg, onda najinovativnijeg i jednog od najkontroverznijih reditelja u istoriji filma, Stenlija Kjubrika [Stanley Kubrick (1928-1999)]. Pojedinačne detaljne analize većine njegovih filmova zaista bi zasluživale i zahtijevale znatno veći prostor od jednog bloga a ja sam se trudio, pripremajući ovaj opširniji tekst o Kjubriku čitanjem knjiga, tekstova i intervjua te gledajući filmove i dokumentarce, da spomenem samo najvažnije i meni najzanimljivije stvari vezane za njegov život i rad.

   Stenli Kjubrik je rođen 26. jula 1928. godine u Bronksu, Njujork u porodici američkih jevreja, austrougarskog porijekla. Njegov otac Žak je bio ljekar tako da je Stenli odrastao u udobnom okruženju srednje klase u Bronksu gdje se i školovao. Kao tinejdžer, polaznik srednje škole Taft, izuzev fizike, nije pokazivao veliko interesovanje za učenje (često je prepisivao tuđu domaću zadaću te je čak pao iz engleskog jezika) i sa veoma lošim prosjekom ocjena po završetku mature nije mogao da konkuriše niti na jedan ozbiljniji koledž da bi nastavio školovanje. Umjesto da radi školske zadatke, nakon što mu je otac poklonio fotoaparat, Kjubrik se kao srednjoškolac samostalno obrazovao na polju fotografije i još je prije mature uspio da časopisu Luk (Look) proda svoje dvije foto-priče i vrlo brzo sa svojih sedamnaest godina dobije prvi posao u Luku kao fotograf u kojem provodi punih pet godina (1946-1951) tokom kojih, oslobođen školskih stega, počinje mnogo da čita po slobodnom izboru i potpisuje preko 300 fotografija od kojih se preko stotinu danas čuva u kolekciji Kongresne biblioteke u Vašingtonu (Library of Congress) a neke od njih, u kojima se prepoznaje izuzetan talenat za pričanje priča i osjećaj za trenutak, mogu da se vide ovdje.

 

Otvoreno pismo Marka Đorđevića upućeno Biljani Srbljanović povodom: Biljana Srbljanović zapušila usta svima koji su zgroženi golotinjom na Bitefu i RTS-u

Poštovana gospođo Srbljanović,

    Da bi sve bilo, kako se to danas kaže, transparentno - na početku priznajem da se često ne slažem sa Vašim javnim istupima. Ali, ne zato što mislim da ste uvek "u krivu", već zbog načina na koji zastupate svoje stavove - poput poruke "aj ne seri" koju ste "stručno" uputili ljudima kojima se predstava Olimp Jana Fabre-a nije dopala.

    Kao i Vi, bavim se umetnošću i obrazovanjem (bubnjar i kompozitor, profesor na Berklee College of Music). Ni za živu glavu ne bih sebi dozvolio da sa Vama polemišem o teoriji antičke drame; Eshil i Sofokle su imena koja poznajem zahvaljujući učenju istorije umetnosti - bez dubljeg uvida (za sada); grčku mitologiju, prethodnicu tradicije antičke tragedije poznajem bolje; iako ne tako dobro (xehasa pola), grčkim vladam dovoljno da bih znao da se na ovom jeziku pesma kaže "tragudi". I tako, kao muzičar, koristeći pesmu, približavam ovaj osvrt na Olimp 24 susednom umetničkom "terenu" na kome se bolje snalazim - terenu kompozicije i poezije.

 

Nedavno je moj omiljeni lik preprodavač karata Sebastijan Jašarević Sutko, šalu na stranu - naš proslavljeni reditelj, održao govor na Institutu za međunarodne i razvojne studije u Ženevi (Graduate Institut Geneva) na temu multikulturalizma i za čitaoce Bloga B92 donosim prevod njegovog izlaganja uključujući pitanja publike kao i Kustine odgovore na njih.

MULTIKULTURALIZAM DANAS - DA LI ZAISTA POSTOJI?

Andre Libič, moderator: Dobar dan dame i gospodo, ovdje smo da čujemo Emira Kusturicu, koji je jedan od najpoznatijih filmskih stvaralaca u poslednjih trideset i više godina; osvojio je brojne nagrade, Zlatnu palmu u Kanu, dva puta, prvi put za jedan od njegovih ranih filmova "Otac na službenom putu" koji je bio kritika Titove Jugoslavije a drugi put kada je osvojio Zlatnu palmu bilo je to sa filmom "Underground" koji je bio alegorija o raspadu Jugoslavije. On je takođe kontroverzna ličnost, što neki od vas bez sumnje znate i izabrao je danas da priča o multikulturalizmu, temi koja je od velikog značaja za Institut. Institut ima veliko zadovoljstvo da ga primi, njegova posjeta se poklapa sa misijom Instituta koja se sastoji u tome da se obezbjedi platforma za različita viđenja a Emir Kusturica će bez sumnje ispuniti tu misiju. Isplanirali smo sledeći format: on će pričati nekih 20 minuta, poslije toga ću ja započeti diskusiju i onda ćemo otvoriti prostor za pitanja publike. Ponavljam - pitanja. To će nas dovesti do završetka njegovih opažanja koja će trajati do 16 časova. Mnogo vam hvala. Dobrodošli, gospodine Kusturica!

 


"Naši ljudi kupuju savremene automobile, prate najnoviju tehnologiju i koriste najsavremenije uređaje a kada grade kuće onda su veoma skloni estetici iz XVII veka. Mi ovde izučavamo savremenu arhitekturu i zato ko mi od vas na fasadi isprojektuje lûk - sečem mu prst!"


Zgrada Alfom
Zgrada Alfom
Nema posebnog povoda zašto želim da pišem o našem pok. profesoru Branislavu Stojanoviću, profesoru beogradskog Arhitektonskog fakulteta, arhitekti, koji je i nama na fakultetu u Banjaluci predavao projektovanje stambenih i javnih zgrada. Ovih dana sam ponovo prelistavao i pomalo čitao neke meni drage knjige koje sam pročitao u svojim dvadesetim i između brojnih naslova naišao sam na knjigu "Iskustva prošlosti" uglednog profesora sa Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, Miloša Perovića u kojoj je na jednom mjestu publikovan i urbanistički rad iz osamdesetih pok. profesora Stojanovića. To je otvorilo razna sjećanja na profesora i njegova predavanja o kojima, pored usputnog pregleda isključivo zgrada koje je projektovao u Banjaluci, želim da kažem par riječi onako kako sam ih ja lično doživio i upamtio.

 
2017-10-26 23:59:21
Film| Zabava

[88] Najgori film na svijetu

bojan ljubomir jugovic RSS / 27.10.2017. u 00:59

- "I'm not gonna put up with that. I'm gonna do what I wanna do and that's it. What do you think I should do?"

                                                                                                   

Kako postoje mnogobrojna izuzetna ostvarenja u filmskoj umjetnosti, isto tako postoje i brojni filmovi koji su katastrofalno loši. Za jedan od najgorih filmova u istoriji, prema mnogim filmskim kritičarima i postojećim top listama na tu temu, konkuriše prvijenac Tomija Vizua (Tommy Wiseau) "Soba" (The Room) snimljen 2003. godine u kojem reditelj, pored toga što potpisuje i scenario i produkciju, tumači i glavnu ulogu.  Interesantno je da mi je pažnju privukao, na jednom ne tako očekivanom mjestu, tokom čitanja teksta koji se bavio izabranim kultnim filmskim ostvarenjima koje bi svako onaj ko želi postati filmadžija trebao da pogleda. Naime, "Soba" se probila na listu kultnih filmova kao djelo koje treba obavezno pogledati da se spozna šta sve nikako ne treba raditi tokom pravljenja filma.

            Pripremajući ovu temu doslovno sam plakao od smijeha (otud i želja da podijelim iskustvo sa blogerima) surfajući internetom u potrazi za informacijama i moram reći da iako film (još uvijek) nisam odgledao u potpunosti, u ovom prikazu, koji se mahom bazira na odabranim insertima (link1 i link2) i na par tekstova uključujući i Wikipediju, prepričaću čitavu radnju filma, tako da svima onima koji žele pogledati "Sobu" bez prethodnih spojlera savjetujem da preskoče ovaj blog.

 

Duboko me je ražalostila tužna vijest, koja je danas stigla iz Beograda, da je jutros naš poznati muzičar i slikar, Dalibor Popović Mikša (1980-2017), nažalost preminuo od poslijedica srčanog udara. Mikša i ja nismo bili prijatelji, ali smo se poznavali preko zajedničkih drugara i redovno sretali i pričali najčešće na njegovim mnogobrojnim svirkama u Banjaluci (posebno mi je draga jedna brucošijada na Tehnološkom fakultetu) i u Prnjavoru (u Domu kulture i u pabu 5 Lampi). Veoma sam poštovao rad njegovog matičnog rok benda Tattoo iz Prijedora, sa kojim je jedne godine osvojio Zaječarsku gitarijadu i u kojem je stvarao autorske pjesme kao pjevač i gitarista a posebno mi se dopadala njegova uloga saksofoniste u odličnom banjalučkom fjužn džez sastavu WD40 (Tovirac, Stupar, Boček, Gaćeša i Mikša).  Te njihove višesatne raskošne svirke prepune odličnih improvizacija rijetko sam propuštao a zahvaljujući Liboru, gitaristi i zajedničkom prijatelju, na njihovom repertoaru našla se i jedna tema koju sam komponovao i koju je Mikša izvodio na saksu. Sjećam se, nakon jedne svirke u kafiću Mr. X mi je prišao sa srdačnim osmijehom na licu, pružio ruku i rekao: "Odlična tema, svaka ti čast!" i to je do dan danas ostao možda najveći kompliment koji sam ikad dobio kao muzičar.  Prateći njegov slikarski rad, za Mikšu sam jednom prilikom napisao da je jedan od najtalentovanijih ljudi iz moje generacije a to i dalje iskreno mislim. Njegovi akvareli koje sam pratio preko interneta a koji su izlagani na brojnim izložbama, redovno su me ostavljali bez daha. I dok smo mi daleko manje talentovani pokušavali da eto nešto tu i tamo napravimo on je to prosto živio i bio.  I u muzici i u slikarstvu, sa podjednakom strašću i ljubavlju prema stvaranju. Danas je zaista tužan dan posebno za nas s ove strane Drine, za našu kulturu i umjetnost jer je otišao jedan od najboljih. Moje iskreno saučešće njegovoj porodici, prijateljima, kolegama i sabraći iz grupe Tattoo.

 

bojan ljubomir jugovic

bojan ljubomir jugovic
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  27.01.2007 VIP izbora:  59 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana