Pošto mi je dan počeo već u pola šest od ranog jutra, ili je to još noć, nisam bila baš najbolje raspoložena, a situacija se nije bitno ni popravila tokom puta do Planice jer je gužva bila neviđena. Ipak, čim sam izašla iz autobusa sve se promenilo i bila sam spremna za nove pobede.:-)
Zahvaljujući prijateljima iz kompanije Red Bull, prvenstveno Nikoli, a potom i Barbari, pored svoje akreditacije dobila sam VIP karte i mogućnost da gledam letove baš pored letaonice, otprilike u delu gde je mesto svetskog rekorda. Nisam odmah otišla tamo jer je bilo još mnogo vremena do početka treninga pa sam odlučila da se procunjam okolo.
Prvo sam otišla do 'takmičarskog sela' i shvatila sam da je potpuno prazno, a onda sam videla da letači dolaze. Možete samo da zamislite koliko sam se suzdržavala da ne prasnem u smeh kada sam videla Matija Hautamekija i Janea Ahonena (čiju sam drugu stranu kasnije upoznala, ali o tome ču u daljem delu teksta) sa brkovima. U prethodna dva dana su bili potpuno zarasli pa sam i jedva prepoznala, a na prvi pogled su mi izgledali kao britanski piloti iz serije Alo, alo.
I dok sam se ja šetkala takmičari su trčkarali tu oko mene jer, jednostavno, i nemaju mnogo opcija na Planici ako žele da se pripreme na miru za ono što ih tek očekuje. Ubrzo je došlo vreme da se zauzmu mesta i sve je bilo fantastično, sto puta bolje nego u prethodna dva dana. Aman je pokazao da je klasa za sebe, dok su ostali samo pokupili šta im je ostavio.;) Nije mi posebno drago zbog toga, ali biće još mnogo prilika za slavlje Austrijanaca u narednim sezonama.:-)
Na konferenciji za štampu odmah po završetku finalne runde saznala sam da Šliri, ipak, zna engleski, ali otprilike da kaže da je zadovoljan i tako to. Svejedno, uspela sam da uzmem izjavu od njega, a pored one koju sam već stavila u vest na sajtu, rekao mi je da već u nedelju postoji mogućnost za obaranje rekorda i ako bude imao prilike jurišaće na njega. Videćemo da li će tako i biti...
Pošto je imao obaveze u miks zoni Aman je malo kasnio u pres centar, ali ga je vredelo čekati jer je bio pun priče i raspoložen za razgovor. Posle konferencije imao je obaveze sa sponzorima koji su ga ogradili sa svih strana da bi ga slikali sa svim trofejima koje je osvojio u poslednje dve sezone. I dok je on strpljivo reagovao na sve njihove komande neki od njih su kao bumbari leteli okolo da bi sprečili da neko drugi to uslika. Ipak, ja sam uspela da ga slikam, doduše bez Globusa, ali nema veze.:-)
Pošto su dešavanja posle te konferencije bila gotova odlučila sam da se malo popnem uz letaonicu. Mislila sam da odem samo do prvog dela pa da islikam panoramu, ali sam na kraju otišla skroz do uzletišta. I, mogu vam reći da odande sve izgleda strašno, jer se iz njihove perspektive ama baš ništa ne vidi, čak ni gledaoci, samo planine koje su u pozadini. Da se nisam popela zažalila bih, ali je ceo put bio naporan jer su stepenice veoma strme, a ograde gotovo i nema.
Tu, ipak, nije bio kraj mojim današnjim avanturama jer je ostala još žurka letača i dodela medalja u Kranjskoj Gori. Na tu, pa takozvanu, žurku sam došla malo kasnije zbog odluke da malo planinarim, ali sam videla da ništa nisam ni propustila i da su stvari tek tada postale zanimljive, a posebno što se tiče Ahonena.
U svom prvom blogu sam rekla da nikoga ne konstatuje i tako mislim i sada bar što se tiče njegovog profesionalnog stava. Ali, danas sam dobila priliku da ga upoznam u drugom svetlu dok se zavitlavao sa rivalima iz norveškog tima uz pivo. Bio je potpuno opušten, verovatno jer je sezona gotova, pa je bio voljan za razgovor, doduše kratak jer je bilo vreme da se krene put Kranjske Gore. Znam da je moja drugarica Ivana je sada posebno zadovoljna jer će dobiti autogram od velike legende.
Put ka Kranjskoj Gori nije bio problematičan kao u dolasku, ali i u međuvremenu kada su ga Slovenci zatvorili pa niko nije mogao ni da dođe do Planice ni da ode sa nje. Na dodeli medalja je bilo nekoliko hiljada navijača, većinom Norvežana i Slovenaca, ali su najviše slavili Švajcarci. I imaju razloga za to jer je Aman ove sezone osvojio sve moguće sem turneje „Četiri skakaonice", za koju kaže da mu je neostvarena želja.
U nedelju Aman neće biti na Planici u svojstvu takmičara jer Švajcarska ne učestvuje u timskim letovima. Posle konferencije mi je rekao da se šalio sa Šlirijem kako bi mogli da mu dozvole da on krene sa malo više kapije od ostalih i da prijavi trojicu probnih skakača, a pošto svi znaju kako mu ide poslednjih nedelja onda bi sigurno postavio i rekord i došao do trijumfa.
Sutra se završava prvenstvo i koliko jedva čekam to timsko takmičenje tako mi je i krivo što će biti završeno. Austrijanci su, naravno, moji favoriti, i nadam se da ću pre polaska u Beograd proslaviti titulu svetskih šampiona Morgenšterna, Lojcla, Koha i Šlirencauera, a ne treba zaboraviti ni na Keflera i Caunera.
Sada ne mogu da obećam kada ću postaviti naredni blog jer ne znam da li ću stići da ga iskucam dok budem na Planici. U svakom slučaju, u krajnjem slučaju će to biti u ponedeljak, a do tada, veliki pozdrav za sve.:-)