Gost autor| Literatura

TRAVA RASKOVNIK

docsumann RSS / 22.04.2017. u 18:12

 raskovnik.png

 

napisao: ELIN  PELIN –Dimitar  Ivanov  Stojanov

(Prevod s bugarskog:  Drzurin otac)

 

...Sestricama slatkim,  Zorani i Nataši!

Doktor Goran, sagnut, gazi rijeku i traži pijavice. Kreće se sporo, pažljivo prevrće svaki kamen  i  kao zaspao  nad mirnom vodom  gleda   u kadifeni pijesak koji nježno miluje vodica  s kraja korita. Kapa mu  pala na zatiljak i jedva se pridržava  za  jedno uho, ali on, predan poslu, ne nalazi ni minutu vremena  da je popravi i hoda  pognuto sa crvenom šijom, puši lulu držeći  je nakrivo u ustima , i -  traži!...

Pravo nad njim  padaju sunčevi zraci majskog sunca i po oznojenoj košulji na leđima  lijepi mu se roj muha sa zacakljenim krilcima – vjesnici  suhog  ljeta.

Tako je  minuo kraj dola  koji je provirio ispod vrba i savinutih rakita, i  izađe  na širinu livada kuda je rijeka tekla  sporo  razlivajući se  između obala između kojih je sunce sve jače  pržilo. Na širokim livadama, obraslim bujnom travom, šturci su  usrdno i praznično zrikali. Rijeka, razgaljena od sunca i uz pozdrav žednih širina, ljeska zlatni pijesak na svojim  obalama i s vremena na vrijeme žubori  lagano, reklo bi se kao  da uzdiše. I trave, i cvijeće kao da su  poželjele   njezin svježi dah.

Čičko Goran se uspravi i zagleda se okolo.

Daleko niz livade ljuma neki čovjek. Poslije svakog iskoračaja se zastavlja  i štapom  rove  niz travu kao da nešto traži.

Čika Goran podiže mokri dlan iznad vijeđa, gleda ga dugo, a  kad iz usta izvadi lulu, poviče:

- Rustem! Hej, Rustem!

Momak se uspravi, osluhnu i okrete se. Čika Goran mu mahnu. Rustem se zaputi prema njemu osmjehom  koji mu je kao zaboravljen lebdio na licu.Dođe  do naspram  strika Gorana i podupre se štapom na obali poput nekog čobana. Sa suhog mu  i crnog  ciganskog lica izbi  osmijeh. Na čelu mu  iskidana kapa u dronjcima  ispod  koje  vire  teški, crni čuperci kose. Okraćala mu košulja razdrljena na grudima , a  pod njom mu se vide mršava plućenca. Prljav crveni pojas  uvija mu  mršavi struk  visokog mu i zgodnog tijela. Nogavice na pantalonama  pune zakrpa,  rasječene do iznad koljena i slobodno  landaraju  oko bosih nogu. Stajao je na obali lagan kao vjetar nalik nekom  vodenom čudovištu spremnom  da zaigra “šavarlak”. Crne mu oči gledaju iz dubine kao sa dna, i u njima  gori  neka  velika tuga…

- Šta to tražiš po livadi  kao zanesen, da nisi možda izgubio kesu s parama- reče mu čika Goran.

Cigančić se zasmija, sagnu se postiđeno i pođe lupkati toljagom  po jednom kamenu.

- E, tako. Hodam – šta da radim?

Striko Goran se sagnu nad vodom  i ponovo se zagleda  u nju.

 

-Nađe li se  poneka? – upita Rustem i krenu lagano obalom uporedo sa doktorom.

-Nema ih mnogo, ali kada je za lijek – nađe se!

-A je li istina  da doktori danas ne dozvoljavaju liječenje pijavicama?

 -Ma šta znaju doktori! – reče ljutito  striko -Goran i poduspravi se. –Znaju samo pare da uzimaju. I ništa više. I šta znaju…? Razboliš se, odvedu te u bolnicu, odande  onamo, od onamo ovamo, lezi,  isplazi jezik, skini se, kihni, dihni, pa kada ne ustanove bolest daju ti  otrov za pet para, i to ti je to! Drugog dana zapale  po cigar duhana, smiju se i debatuju od čega si umro!?

Stric Goran izađe iz vode, protrlja ruke i lice, napuni lulu i- kako mahnu rukom - nastavi  uspaljeno:

-Šta misliš ko je donio sve te boleštine, koje sada vladaju svijetom? Doktori su ih donijeli iz Evrope, da  vrše pokuse.  Nekada se znalo samo za šarlah, zatuhu i  nevezan pupak. Pa i to je bila rijetkost, a i liječenje je bilo jednostavno. A sada:  preplet crijeva, razno-razne jektike, nervi, glavobolje i ne znam kakve sve  još bolesti. I niti  za jednu nemaju lijeka. Koliko doktora – onoliko i dijagnoza

Striko Goran udahnu  nekoliko puta brzo  iz lule , pa krenu polako prema obližnjim vrbama.

-Da počinemo malo.

Rustem  pođe uz njega.Kako  stigoše do sjenke, čika Goran skide torbu s ramena, sjede teško na  travu i odloži kapu. Niz pocrvenjelo  mu se lice  slivaju brazdice znoja. Cigančić zastade naspram njega gledajući ga kako slatko puši iz lule.

 -De, sjedni – pozva ga “čičko” Goran i dalje  mučno negodujući protiv  liječnika.

Cigančić se  sklupča  na zemlju zagledan  u magličastu daljinu.

-Šarlatani i ništa drugo! – nastavi.  – Moj bratanić kazuje, kad je bio vojnik,  razbolio se od nečega i odveli ga u bolnicu. Davali mu  tamo  da pije  gorke lijekove i praškove, umalo da se otruje od njih. Jednog dana mu donijeli čorbu. Počeo  da je kusa, gleda u nju – u kašici  čovječiji prst i na njemu prsten!?...

Cigančić, ustreptao, ne skida pogled  sa čika Gorana.

No on ništa više ne kaza. Pogled mu je bio uperen prema livadama. Tamo, po putu ka selu, prolazio je narod u gomili. Izvijale su im se glave iznad oklasalih njiva. Čuli su se i zvuci  gajda.

- Svadba? – reče striko-Goran i  upitno pogleda  u Cigančića.

-Ne,  izbori! – odgovori Rustem. Dolaze iz  Šuplivice.

 

-Vuci im glave izjeli! – reče doktor i pljunu kroz zube. –Vuku se po izborima, biju se, nadgornjavaju se, omrazu stvaraju, i – šta?  Sve lošije i lošije. Narod – vuci mu glavu pojeli! Pomamili se  pameću  uz  razno-razne pantalondžije, doktore i neranimajkoviće i misle – da oni vrše ko zna kakvu veliku rabotu.Sve lažu, i sve na dugu štapu. Siromah li si, prijatelju, skuhana ti je čorba. Oni sve lažu! Nemaš ništa kod kuće i pronosiš praznu torbu niz selo za  kilo brašna, djecu da prehraniš, a oni, one pantalondžije koji su da su,  govore ti: ti, prijatelju, misliš da nemaš ništa, ali nije tako, ti imaš najveće bogatstvo na svijetu – ti, kažu ti, imaš izborno pravo!

I taj ti sinovac poturi u šake nekakav papirić, ti se počešeš po glavi, pa ga spustiš u kutiju – i  eto kako hajduci upravljaju s tobom. Ja  se tim poslom više na bavim. Gnušam se u duši kad sve to posmatram, a i djecu već uče da to isto rade. Ne treba im to. Neka ovce same biraju čobana… Sjedite  s mirom, djeco, govorim im -  lajte, režite kao psi, ali svoje ovce ne ostavljajte same. Čuvajte se od  te prljave rabote!

Čika Goran  istrese lulu na dlan, otkide jednu slamčicu i poče čistiti kamiš. Rustem je nepomično sjedio začuđen doktorovim negodovanjem i razmišljanjem. Pogled  mu je bio  uperen u daljinu i oči su mu svijetlile. Sunce je još jače pržilo, a rijeka rekao bi zastala pod sjenkom vrba, ne mrda!

-Iiiih!  Srculence čovječije,  i ono,  ako se već nije nastradalo, i neće – uzdahnu doktor.

Voda u rijeci zagrgolji pokraj korijenja i opet se umiri.

-Idem ja niz polje, dječko – produži nakon dugog ćutanja – ležim  u sjenci, posmatram nebesko prostranstvo, pa  sve nešto razmišljam:  Bože mili, zbog čega  mi ne daš sposobnost da udesim  da sve postane raj. Da ne bude ni bolesti ni bolesnih,  svega da bude i siromaštije da nema???

Cigančić naglo uzdahnu. Okrenu se doktoru, te ga  brzo  upita:

- Može li, čičko-Gorane, da se na ovim našim poljima pronađe trava   r a s k o v n i k ?

Doktor ga pogleda ispod vijeđa i reče:

- Može! Može, ali teško…

-Ih, kad bi se moglo! – uzdahnu ponovo Cigančić ushićen nekom dalekom radošću.

-Rijetka je to trava, Rusteme, vrlo rijetka!

 - Dva ljeta je već tražim, striko Gorane, i još ću je dva ljeta tražiti, ali naći ću je.

Cigančiću su plamtjele oči zbog neke nepojamne nade.

 

 

Obojica zaćutaše. Na trenutak  sve stade. Maleni oblačić prođe ispod sunca i iščeznu. Negdje blizu djetlić  udari kljunom tri puta u staru vrbu i prestade.

-Kad čovjek ima tu travčicu, ništa mu drugo ne treba – uzdahnu Rustem. – Uz njenu pomoć može da ima sve što poželi:  zvijezde s neba da skine, sakrivenno blago da nađe, da uzme lijepu djevojku kakvu mu srce želi!

-Hmmm – osmjehnu se doktor.  – Izgleda da ti je Akima  odnijela pamet, momče. Ne pokazuj slabost pred ženama – nikakav raskovničić  ti  tu pomoći neće. Lutaćeš  poljem kao sjeničica,  nastradaće ti srce.

Cigančić se zacrveni od stida , a  oči mu se zarosiše  od ljubavne tuge.

- Akima me više ne voli! – reče.

-Ako neće milom, a ti je onda ukradi.

-Ma, već sam je jedanput ukrao, čika Gorane, ali mi se ražali kad je zaplakala, pa sam je pustio da se vrati…

- Slabašna si ti dušica, čičino.

- Ona mi je još lani rekla: Rustem, čekaću godinu dana, ne mogu više. Zaključaću svoje srce. Samo  s  raskovnikom mi ga možeš otključati… Pretražio sam cijelo polje, travku po travku. Ne jedem, ne pijem – nego samo hodam i tražim!

-Traži, traži, pilence! Možda imaš “k’smet” – reče potonuo u duboke misli doktor. – Kako bi inače živjeli ako nas ne  goni velika želja?

Razveza duhan-kesu, istrese lulu i stade je polako puniti i nabijati prstom. Sunce bješe odavno prešlo zenit , a  sjene vrba se bjehu kao ožednjele nagnule nad rijekom.

- Rustem, ti, jesi li ikada video bijelu kukavicu? -  upita ga  doktor i zanjiha glavom, te potegnu iz lule.

-Nisam, čičko.

- He-eee!  Nisam ni ja …

- A ima li je? Upita  Rustem zadivljeno.

 

 - Ima, ima, ali gdje je!  Nju da pronađem, pa da me onda vidiš. Jedno vrijeme čak po Tuzluku smo išli  ja i otac  da je tražimo. Tamo su je  bili  vidjeli…

-Zbog čega ti je ta ptičica?  Ljeti “kuku-kuku”- zimi preko mora i u drugo carstvo!

-Eh. Ništa ti ne znaš, sinko. Još  od  starine ima sakriveno crkveno blago, negdje, u nekoj pećini. Ali, kakvo blago!?  Tristotine  bivoljih koža punih zlatom. Kada su ga sakrivali, iskopali su  u pećini petstotina stepenika. Ispred  ulaza u pećinu stoji smuk i čuva blago. Strašna rabota!

- I-iii! – reče usplahireno Ciganče.

- Ali to ti nije živi smuk. On je napravljen od sto kilograma voska; ljuspe su mu od zlatnika, a oči od dragog kamena.

Ciganče zacokta ustima ustrašeno i zadivljeno  doktorovom pričom.

- U toj pećini živi ta bijela  kukavica, blagoslovljena od Gospoda besmrtnošću. Kaže se  - živi  vjeke i vjekove. Ta bijela kukavica nekada bila  careva kćerka. Ona ti se zaljubila u najbijednijeg vojnika koji je  bio stražar u carskoj palati. Otac joj se toliko naljutio i bacio je vojnika  u vatru da izgori. Kćerka mu se  od tuge za  njim i sama bacila u vatru, te su oboje izgorjeli. Bog je djevojčinu dušu  preobratio u bijelu kukavicu

— И-и! — каза плахо циганчето.

Doktor  se nakašlja i zaćuta. Rijeka je tiho, ravnomjerno žuborila kao da nastavlja čudesnu  priču. Rustemovo srce, zadivljeno hrabrošću careve kćeri,  ubrzano je kucalo.

- E, a poslije, čičo Gorane…?

Doktor  se proteže, ispravi noge i s naporom ustade.

- Ako  ugledaš tu kukavicu – reče on – i  klekneš pred njom  pa joj se tri puta pomoliš  riječima:  -Sestrice, bijela kukavice, on te još voli! – ona će te onda odvesti u onu pećinu i predaće ti svo blago!!!

Doktor uđe  u rijeku, sagnu se  i zagleda se u pijesak.

- Da imam raskovnik, možda bih  i tu kukavicu vidio! – reče Rustem. Kada ustade, zagleda se u sunce, pa krenu niz livade i poče  štapom   da traži kroz travu.

Dan se bješe  priveo kraju.  Poslije sparine začu se  umilan poj rijeke sa  dubokim i ne zatomljivim uzdasima… 

Onaj djetlić udari resko nekoliko puta  kljunom po kori stare vrbe i više se ništa ne ču.

 

Tagovi



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nask nask 22:27 22.04.2017

bela raskovana bajka

Kad ne može drugačije bajke uvek daju rešenje.

mlekac mlekac 23:28 22.04.2017

Izvini Docs

Al' previše je grešaka u ovom prevodu. Šteta.

EDIT: ORIGINAL
drzura drzura 08:33 23.04.2017

Re: Izvini Docs

Docs je izvan ovoga. Ako ih ima mnogo - pogreške su moje!
Radim to u dokolici i iz prve. Besplatno - razumije se. Bolje nego da nanosim kakvu političku štetu!!!
Pozdrav "Mlekcu"
Drzurin otac
mlekac mlekac 21:40 23.04.2017

Re: Izvini Docs

drzura
Docs je izvan ovoga. Ako ih ima mnogo - pogreške su moje!
Radim to u dokolici i iz prve. Besplatno - razumije se. Bolje nego da nanosim kakvu političku štetu!!!
Pozdrav "Mlekcu"
Drzurin otac

Izvini na kritici, ali, volim Pelina, a volim i da prevod bude baš...
riply riply 09:55 23.04.2017

wicca

raskovnik se visoko kotira međ paganskim vješticama kao moćan korijen
Sličan njemu je i mandragora, koaj raste na istim područjima istočnog Balkana

eloy eloy 10:34 23.04.2017

kugla je zakon

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana