Popio sam i poslednja dva deca čiste vodke. Rusija mi izlazi na pore, bazdim na kilometre i ovo mi je poslednji dan na ovom usranom mjestu. Zadnja tri mjeseca sam buljim u plastičnjaru od šatorskog stropa. Jebeni DiCaprio i Climate change is real. S poslednjim glečerom istopit će se i moja profesija. Cepam dopis na kojem piše da je ukinuta i ova poslednja istraživačka postaja na Arktiku.
Gledam gde mi je jakna, čizme, pogledom tražim po rekvizitima, i ne mogu da ih nađem. Razvaljen na kauču, smrdljiv od alkohola, dižem se i slučajno, u padu, povlačim stolicu za sobom. Čvrsto grlim njen naslon kao da je poslednji prijatelj. Ne puštam. U moru veštačkih materijala, osjećaj drveta u šaci jedini pruža toplinu. Vučem je do vrata šatora, otkopčavam ciferšlus, skupa izlazimo. Stolica i ja. Da sam prije 20 godina došao ovako ovdje, smrznuo bih se za pet minuta. Gazim kroz snijeg i ostavljam nepravilan trag. Tražim GPS, preturam po džepovima. Magnetni sjever. Gledam u brojeve koji se vrte preda mnom i čekam da se slože u magnetni sjever. To mi treba. Stolica me i dalje tješi. Sjever se poklopio.
Dok sjedim na stolici na poslednjem glečeru na sjevernoj hemisferi, njegova ograničena bjelina, koju sada mogu u potpunosti obuhvatiti pogledom i dalje kod mene izaziva sljepilo.