tri pesme iz distokične zbirke
park između dva dvora, između dva rata
Nikada nisam pomišljao da ću otići na maskenbal, maskenbal je za dijabole. Međutim zaljubio sam se pa mi je svašta dozvoljeno. Tema su Senke nad Balkanom, ili šire od toga, ceo period između dva rata. Nisam smislio ništa bolje od iznajmljivanja komplet kostima, pa recimo buržuja, iz tog perioda. Mogao bih da budem i bankar i ministar ali i grobar, ako ćemo iskreno. Niko ne bi trebalo da gleda sebe u ogledalo kada je neko drugi.
put oko sveta
Mogao je svuda da putuje, imao je crveni pasoš, knjižicu sveta. Bio je u svojim najboljim godinama, dok je ona bila u svojim najboljim godinama. Rođen na severu pred kraj rata, u krilu Karavanki, planinskih vila, brzo preseljen. Fotografije, štos crno bledih, pamte umesto njega, detinjstvo, najdraže jezero, gore zamišljeno.
druga strana
Čuje ona govori iz razglednice, okreće brzo drugu stranu, prazna, neko je zaboravio da pošalje. Hteo je da evocira uspomene, bezuspešno. Jednom kada shvatiš istinu, nema nazad. Možeš samo da pobegneš na drugu stranu. Ide u grob, u oštar beton, nalik na onaj koji zapljuskuju talasi. Glačaju ga polagano da ne bocka kad se stane na nj, ali za to treba da prođu eoni.
kada sam bila šizofreničarka
umofobija i telofobija
Poslednji put s roditeljima i sestrama na moru, Boka, Dobrota. Svi smo poslagani na jednoj ponti, imamo, takoreći, svako svoje mesto pod suncem. I kako to biva na godišnjim odmorima za trenutak zavlada mir, možda ne tišina, jer i drugi su sišli na plažu, ali mir nastane, potraje kratko i onda nestane, zapodene se bezazleni razgovor ovaj put o blizini psihijatrijske bolnice i desi se jedna od kritičnih porodičnih tački, mesto preloma detinjstva, kraj prve i fundamentalne vere, vere u porodicu. Negde sam kasnije u životu čula da pomen psihijatrijskih dijagnoza hoće nekad da izazove psihotične napade kod onih koji nemaju (pečatiranu) dijagnozu (otac u tom momentu). Gledala sam roditelje, pa i sestre, (ne)svesno opredeljene za po jednu stranu, koji se ponašaju kao ludaci od samog pomena ludnice.
Postoji velika fobija od uma, ne samo od s uma sišavših.
Oblaci su se, nošeni jedva osetnim vetrom, gomilali iznad doline koja je ostajala u senci. Međutim, kada je čovek u sedištu oseća se i najblaži maestral. Drvored pred biciklistom razdvajao je poslednje dve njive na samom početku uspona na brdo. Između dva reda stabala nalazio se asfaltni put. Nekoliko kilometara unazad, na jednoj mrtvoj krivini, odvajao se od glavnog druma, a ovde, pred sam ulazak u šumu, prestajao je i nastavljao se u zemljani. Oštra kamena kosina probijala se iz guste šume listopadnih stabala. Nedostupni vrh te stene štrčao je u visinu, kao kakav đavolji rog, spreman da probode i samo nebo, ako mu se dovoljno približi.
Odslušao sam poruku na sekretarici: Čaj kod mene i čitanje poezije, toplo se obuci…
Nakon što sam namirio psa, dohvatio sam jednog Šilera s police i krenuo u posetu. Jesam se toplo obukao, iako je kalendarski još uvek bilo leto, ali septembar zna da bude varljiv. Došao sam u dogovoreno vreme. Zatekao sam odškrinuta vrata.
Nekako se sve uklapa prema očekivanju i sve postaje savršeno logično. Podigla se velika prašina oko čoveka po imenu Dejan Carević. Naime, ta zvečarka iz zloglasnog DB odeljenja se, eto, deset godina pritajila u nekoj rupi/radnom mestu gde nije bio „vidljiv“ javnosti kao što je sada. Kada je buknula ta vest da je postavljen na mesto šefa kabineta ministra pravde, prvo što mi je palo na pamet jesu oni silni komentari (kojima sam se smejao i ismevao ih) na društvenim mrežama, a nakon pobede T. Nikolića na predsedničkim izborima – „selim se iz Srbije“. Ti komentari su se toliko puta ponavljali da sam sledeće jutro napisao – jesu li se sve pičkice već iselile iz Srbije? Ili tako nešto.
A zašto je sve postalo sasvim logično?
Zamislite knjigu u kojoj su glavni junaci Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Sava Kovačević, Ivo Lola Ribar, Moša Pijade, Edvard Kardelj, Vladimir Dedijer, Peko Dapčević - da ne nabrajam više - i koja opisuje događaje iz rata 1941-1945? Užičku republiku, bitku na Neretvi, desant na Drvar, bitku na Sutjesci, Kozaru, osnivanje proleterskih brigada, sve napisano rukom učesnika i očevidca tih događaja, člana partizanskog vrhovnog štaba, i jednog od Titovog najbližeg saradnika? U engleskom prevodu knjiga se zove "Wartime", napisao je Milovan Đilas, prvi put objavljenja 1976 na engleskom, izdavač Harcourt Brace Jovanovich.
"Поздрав! Поштовани, купили смо имовину за 11.000 евра. Платили порез од 800 евра и дали мито од 400 евра при регистрацији имовине."
Грађани пакистанске државе Панџаб (становништво од око 100 милиона људи) свакога дана шаљу бројне СМС поруке сличне садржине Шахбазу Шарифу, главном министру Панџаба. Те поруке се прикупе и групишу
Ovih hladnih apriliskih večeri u Beogradu, pozorišne sale su male za sve one koji žele da pogledaju predstave Beogradskog festivala igre... Redovi ispred ulaza Centra Sava, Opere Madlenianum, Pozorišta na Terazijama, Beogradskog i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, potvrđuju da ima publike za kvalitetnu umetnost, bez obzira na sve ono jeftino i banalno što velikodušno servira današnji trenutak.
Prvo što sam naučio
sa četiri godine bilo je protegliti se po buđenju
trik koji sam video od Une,
našeg nemačkog vučjaka.
Usvojio sam i usavršio pokret i onda pokupio što šta drugo
ali je tegljenje ostala primarna stvar
Tako bih započinjao dan
Bilo je neke radosti u tome
Pružio sam noge van kreveta
Raširio ruke i počeo da se izvijam
računajući kako sam konačno odspavao punih osam sati
Onda sam počeo da urlam
i uplašio psa
oteravši ga iz spavaće
život,
opori miris magle
iz šoljice čaja,
osećaj toplote
u stopalima
oslonjenih na rebra radijatora.
život,
kroz prozorska okna i
pogled na crno-belo platno
i jednolične krovove
nanizanih kuća
i tursku kaldrmu
delimično pokrivenu snegom,
stariju
od vremena.
život,
i žena odevena u crno,
bezlična,
hita po
mrvicu hleba
i kantu bukovog drveta.
i zvuk tišine
beživotne sobe