Dinamično i kompleksno okruženje kakvo vlada u ekonomiji današnjice jako je povećao rizike poslovanja. Organizacije su često prinudjene da brzo generišu nova rešenja i da ih implementiraju u procese, strukture i proizvode, čak i ako ne raspolažu dovoljnim brojem kompetentnih stručnjaka.
Da bi nadoknadile nedostatak kompetencija, odnosno maksimalno iskoristile postojeće kompetencije, čak i one koje kod nekog zaposlenog postoje tek u tragovima, organizacije pribegavaju timskom radu tj. umrežavanju znanja. Medjutim, timovi, naročito oni brojniji, veoma su podložni konfliktima koje je ponekad vrlo teško rešiti.
Najčešći uzroci konflikata su:
- Svadje oko resursa i podele statusa i moći
- Želja za osvetom radi kompenzovanja ranijih poraza i izgubljenih bitaka za moć i uticaj
- Iracionalno ponašanje odraslih ljudi prouzrokovano frustracijama iz detinjstva
- Nesigurnost i osećaj inferiornosti usled čega neki članovi tima postaju agresivni
- Istrajavanje na sopstvenom stavu i nerazumevanje tudjih stavova
- U toku uvodjenja promena često se javlja tzv. Not Invented Here - sindrom
Postavljanje novog bloga oživelo je moju staru fascinaciju – košnicu. Njena samo-organizacija bez hijerarhije, naredjenja i gundjanja namrštenih šefova, njena urednost, prilagodljivost svim spoljašnjim uslovima i, kao rezultat svega, savršeni poredak: jednostavan, funkcionalan i robustan toliko da opstaje u neizmenjenom obliku milionima godina. Ideal koji čovek i pored svoje velike intelektualne superiornosti teško da će ikad dostići.
Ipak, u poslednje vreme u nekim oblastima i nekim firmama, kooperacija velikog broja ljudi sve više liči na košnicu. Medju takvim firmama su npr. Youtube i Amazon. One funkcionišu na principima vrlo sličnim pčelinjim: efikasne usluge, fleksibilnost, robusnost i samoorganizacija uz podršku tehnologije. U tim principima ih objedinjuju zajednički ciljevi. Rezultati su, znamo, spektakularni. I Wikipedia, trenutno najveća elektronska riznica znanja na svetu, takodje je rezultat slične kolaboracije velikog broja ljudi rasutih širom planete.
Na ovaj beskrajno veliki, nepoznati, tajanstveni svet pun kompleksnih zbivanja dolazimo kao potpune neznalice. Imamo urodjene sposobnosti za opstanak i to je sve. Naše neznanje je beskonačno, a naše znanje nula.
Kako rastemo razvijamo različite veštine, kroz iskustvo i svakodnevne uvide stičemo osnovne predstave o svom okruženju, a onda krećemo u školu, pa počinjemo ciljano i s naporom da učimo i ono što nije deo našeg, nego tudjeg iskustva. Završavamo škole, nastavljamo da učimo na radnom mestu, u životu, na ulici, na putovanjima. Sve više znamo, a ipak smo i dalje jako blizu onoj istoj nuli sa kojom smo se rodili, jer znanje o beskonačno velikom svetu je i samo beskonačno, a naši potencijali i naši resursi (naročito vreme) jako ograničeni. Ako ovako posmatramo stvari, onda smo vrlo blizu zaključku da je neznanje zapravo normalno, urodjeno i prirodno, a znanje takoreći eksces.