Koliko je prva rečenica nekog teksta važna za formiranje utiska o njegovoj celini? (Zapazite samo-referentnost - ili, što bi Daglas Hofštater lepo rekao, "zlatnu nit" - ove rečenice!) Svi znaju da od dobrog naslova mnogo šta zavisi, te da dobar naslov može da spase inače osrednju knjigu (i obratno). Koliko toga, međutim, zavisi od prve rečenice? Čini mi se da u svetu umetničke proze - za razliku od diskurzivnog teksta rasprava i monografija - zavisi mnogo više nego što se na prvi pogled naslućuje. Pre nego što smo se upustili u čitanje, nepročitana knjiga je zagonetna zemlja, kao ona Ptolomejeva terra australis incognita; prvom rečenicom iskrcavamo se na tu nepoznatu teritoriju. Kao i prilikom svakog iskrcavanja, prvi utisak je ključan: ima li života na obali, može li se bezbedno pristati, ima li neprijateljski nastrojenih domorodaca, ima li izvora slatke vode. Uz to, prva rečenica je i dalje samo citat i dalje nepoznatog teksta, a kao što je Tomas Man isticao u ogledu o nastanku "Doktora Faustusa", citat ima u sebi nečeg specifično muzičkog, nezavisno od svojih formalnih osobina.
Ima jedan stari i sjajni roman braće Strugacki pod naslovom "Grabljive stvari veka" (1965), čiji sam naslov ovde uzeo slobodu da parafraziram. U romanu se, da sličnost sa onim o čemu ovde pišem bude veća, opisuje utopijski komunistički raj koji prekriva celu zemaljsku kuglu, sa izuzetkom izvesne Zemlje Budala (!), u kojoj vlada potpuno moralno i idejno rasulo čiji uzrok protagonista romana valja da utvrdi. Dok se delo Strugackih dešava u neodređenoj budućnosti, vek na koji oni aludiraju i na koji se ovde vraćam je, naravno, onaj koji je srećom za nama, 20. vek. Kada ga sagledam sad sa već neke distance, uvek me je impresioniralo koliko se očigledno ogromna većina, ako ne i sve, zločina, grešaka, problema i tenzija - što je sve ispunjavalo 20. vek, može svesti na mali broj, svega nekoliko, ideoloških Velikih Laži. Operacionalno, Velike Laži mogle bi se definisati kao one kvazinaučne teorije koje imaju "ekumenske" pretenzije i daju odgovore na večna pitanja vezana za ljudsku prirodu, suštinu sveta, objašnjenje istorije, i slično, a koje su imale ogroman kulturni, društveni i istorijski uticaj. Ovde ću nabrojati one koje mi se čine istorijski najznačajnijim i najopasnijim; svako je dobrodošao da predloži svoju listu. Odmah treba napomenuti da za prirodu svake Velike Laži nisu prevashodno odgovorne tragične posledice njenog dogmatskog prihvatanja (ako ih ima); one mogu samo pogoršati nešto što je već po samoj prirodi loše. Tragična je ironija ljudskog površnog gledanja na istoriju, kako političku, tako i istoriju ideja, upravo u tome da su se mnoga vrlo praktična zla mogla zapravo izbeći da je lažnost "teorije" na kojima su bila zasnovana bila na vreme uočena.
Naš sjajni savremeni pisac, matematičar i filozof Vladimir Tasić, u svom najboljem romanu koji uzeh ovih melanholičnih zimskih dana ponovo da pročitam, daje sledeću briljantnu minijaturu - pravi portret zla, itekako aktuelan (i deluje sve aktuelnije!) u savremenoj Srbiji:
Iza nas, iza brata i mene, u bioskopu, sedeo je muškarac srednjih godina u mantilu od balon-svile. U krilu je imao veliku akt-tašnu. Pamtim da nas je nekoliko puta upozorio da ne grickamo semenke. Šiptari, rekao je, pišaju na te semenke, zato su tako slane. Gospodine, upitao je brat, otkud vi znate da je to baš taj ukus? Probali ste? Slušaj ti, pacicvrku, odbrusio je tip u mantilu, nemoj da ti se ja sad ispišam na glavu, pa ćeš da probaš! I nisam ja gospodin, dodao je, ja sam drug. Kada je na platnu došlo do atentata, naš drug je skočio tako naglo da me je tašna udarila u potiljak. Urlao je na sav glas: Opa bato! Opa! Šta ćeš sad, pederu jedan? A? Pokazao je tebi Gavrilo Princip!
Kad sam kritikovao neo-ludizam u jednom od prošlih tekstova, neko je pomenuo da treba dati bolji prikaz alternativnih gledišta. Evo jednog takvog koga predstavljam u pozitivnom svetlu, mada daleko od toga da - kao i bilo šta drugo! - nekritički prihvatam sve ideje ovog složenog skupa alternativa. Transhumanizam je radikalno novi pristup razmišljanju o budućnosti koji je zasnovan na premisi da ljudska vrsta u svom sadašnjem obliku ne predstavlja kraj evolutivnog razvitka čoveka, već pre njegov početak. Svetska transhumanistička asocijacija formalno definiše transhumanizam dvojako:
U ovo doba velikog kukumavčenja oko „nesrećnih okolnosti", „više sile", "teškog detinjstva", "sveopšte zavere" ili „nepremostivih problema" koji sprečavaju pojedince (ali povremeno i gradove, regije, narode, države, itd.) da učine velika dela, nije loše podsetiti se pokojeg sjajnog primera kako se ovakvi negativni stereotipovi, ma koliko da su ponekad i zasnovani u realnosti, prevladavaju ličnom inicijativom, upornim radom i borbom. Istorija - a naročito istorija kreativnih disciplina poput umetnosti ili nauke - nam daje mnoštvo primera u tom smislu; meni lično najdraži je Bakijev. Tim pre što mu ovih dana slavimo 80. rođendan, iako je rođen 1895. godine. Mislite da je ovo greška? Ćirković zaboravio elementarne aritmetičke operacije poput oduzimanja? (nije da se ne dešava) Samo malo strpljenja!