7. jul se decenijama slavio. Danas tihuje. Ali ne kao nešto čija je namena definitivno određena i odloženo je da miruje među poštovanim antikvitetima istorije. U tom tihovanju ostadoše pritajenost, nemirne vizije, podeljenost... Jer, i dalje o ovom datumu jedni govore jedno, drugi drugo...
Šta je u stvari bio onaj sedmojulski pucanj? Startni znak u borbi protiv fašizma i u borbi za slobodu? Ili spontani bratoubilački akt koji je posle godinama u udžbenicima štampan kao mit o besprimernoj hrabrosti u ratu protiv zla? Ili, pak, samo početak još jedne od nesreća u seriji koje su preko nas protutnjale tokom 20. veka? Ili samo delić večitog srpskog klatna, gde je istina čas jedno, čas drugo izdanje privida, zavisno od toga u kom se položaju klatno u datom deliću sekunda zatekne?
Nešto mi ovaj "patriotizam" poznat. U Srbiji je ovih dana, nakon još jednog od haških tumačenja "pravde", i među tzv. običnim ljudima i među intelektualcima na delu slična histerija kakva je bila ona s kraja 80-tih godina