Rat je bio, nad glavama, meni se svet ljuljao, pod nogama: prethodnog proleća učio sam o Evropi spremajući se za prijemni na Arhitektonskom u Beogradu, čitao sam kao nikada pre i nikada kasnije, svašta, Nemce, Francuze, Engleze, enciklopedije, istorije... A oni su mi leteli nad glavama. Mlad sam bio, tek saznao da to, nešto, jesam, rekao mi jedan Peća, i sav taj divni svet i civilizacija, i Unija, odjednom su prestali da imaju smisla.
A taman sam prešao preko ranih 90-ih, taman zaboravio, razumeo, podelio i oprostio i kao: hajdemo sada sve ispočetka, konačno smo sazreli... jea rajt. U mojim knjigama sam živeo. Jer onda, oni nad glavama, a moja glava ne zna gde bi. I tada mi pod ruku naiđe Molitva, i nekako, ne znam što i kako, sav se sredim, ne jedim, jasno mi sve. A od cele knjige, podeljene u dve, ostala mi je samo ta rečenica sa vrha, pored osećaja. Nije tačan citat, ne sećam se ni scene cele, ni imena, ali...
Da se razumemo, ovo je potpuno glup post, i sumnjam da ima nekoga ko će se u njemu prepoznati ili nešto upotrebljivo čuti, ali danas moram da ga postavim. Veliki deo vremena u životu posvetio sam ženama koje me lažu. I danas to radim, često, čak i onda kada me ne zanimaju preterano, ili uopšte. Zašto? Zato što svako malo imam mesece potpune letargije pa mi je tad ionako svejedno sve.
Uran, bog neba i vladar svemira, prosipao je kišu, seme svoje,
po Gei, boginji Zemlje, i ona je bujala...
Kron odseče testise Uranu i baci ih u okean "i oni dugo plutaše"...
Iz njihovog semena, belih vrhova talasa, rodi se Afrodita,
ljubavi boginja, i lepote, i požude...
Ispao si...
Naravno da se osetiš ko debil. Kao balavac. Kao ker. Kao, tu si negde pa si srećan i mašeš repom. Kao radiš što radiš, kao nešto se dešava, i nemaš pojma, ne osetiš, kad prestane, pa nastavljaš još neko vreme, benav. Zapravo, ništa se posebno ne dešava pa ništa i ne prestane, za tebe, pa ne možeš ni da znaš kad je prestalo, za nju.
Ubijaju me. Ali ubijaju me. Razloga za to je previše pa prosto ne znam koju gradaciju da napravim. Toliko je problema i bez njih, i sa njima, da prosto mora postojati drugo rešenje. S vremena na vreme negde se pojave nove ideje, ali brzo nestanu. Čim je sve tako meni je sasvim očigledno da se radi o monopolu proizvođača. Ovu tezu mogu potvrditi i time da se, kao i toliko drugih monopola, zasniva na konceptu koji radi uvek i svuda: strah - utočište.
Da mi podaš pola svojih gradova,
da me pospeš kišom dukata,
da mi kupiš zlatni čardak najveći...
ja pre zore moram pobeći...
Ođila, Odakle ti bože ovi drumovi
Datume pamtim oduvek, nekako lako. Hrpu datuma. Hronološki ređam u glavi rođendane, crkvene i državne praznike, datume matura, krajeva ljubavi, nekih pijanstava, sretanja nekih lepih žena po gradu, nepoznatih, čak i neke seksove samo po datumu pamtim... Međutim, vremenom se hronologija godine u mojoj glavi na današnji dan pretrpala toliko da je nestalo mog danas i namerno sam počeo da isključujem jednu po jednu oblast. Uspešno.
Na rođendane sam počeo da dolazim bez ideje da me je neko zvao kod sebe sa razlogom, svadbe mašim za dan ili za celu sedmicu, žurke, one kao neke, najavljene, propuštam i za po dve, slučajno, godišnjeg postajem svestan tek kada kolege kažu da se pozdravimo, i ona hrpa datuma svela se na samo nekoliko. Kada bih sad počeo da ih nabrajam verovatno bih se setio i dobrog dela onih datuma između, pa ne mogu to radim. Ali jedan, eto, datum važan, pamtim. Drugi decembar.
svi mi živimo u svetu sreće / sreće koja je opisana u knjigama
sreće koja je zapisana na divnom mekom papiru
koji čini da se cveće razigra / drveće njiše / i ljudi smeju
svaki put kad otvoriš tu knjigu / osetiš ljubav i nežnost
sigurnost i toplinu / toliko si obuzet tim malenim slovima
ona boje slike u tvojoj glavi / i kada su surove
sliku muškaraca i žene / dva različita stvorenja koja
vole jedno drugo / muškarac i žena
ali sevne ti misao / besno počinješ da grebeš
grebeš taj papir pred sobom / papir postaje
Lex III - Actioni contrariam semper et æqualem esse reactionem:
sive corporum duorum actiones in se mutuo semper esse
æquales et in partes contrarias dirigi.
Philosophiae Naturalis Principia matematica
Isaac Newton, London, 1687.
Ma u redu je sve, na nas je uticalo i utiče sve oko nas bla bla bla, rađamo se, rastemo, živimo i radimo pod tim uticajima, ali brate... Mi baš opasno preterujemo s tim! Navodimo fiziku na svoju vodenicu takoreći.
Meni je fizika lepa nauka, jasna, nacrtana, opipljiva, i uvek se potresem kad uprkos svoj njenoj logici i jednostavnosti mi izmišljamo kerefeke: pa on mene voli, pa što bih ja bila s tobom ako i sam kažeš da se sutra nećeš javiti, i sve tako neke gluposti... A fizika nas uči da se manji okreću oko većih i bivaju njima privučeni, bez da se veći mrdnu s mesta! No dobro to... Dok tražimo graviton, ovaj gore zakon svi kao pesmicu znamo, al da jeste - jeste... baš ga preterujemo! Poštujemo ga i kad treba i kad ne treba...
Mislim da je istorija važna. To mislim zato što mislim da je važno da znamo što više možemo da znamo, ne kao pojedinci već kao čovečanstvo. I na primeru istorije podrazumevam da je važno da znamo svaki detalj koji možemo da znamo. Istorijom se naročito rado manipulisalo od XIX veka u svrhe raznih imperijalizama, pa i danas traje ta borba da se raščisti što jeste i što nije bilo.
Ne zaboravi nikad da ceo život mi smo proveli s tobom
i našu vernost prema tebi dokazivali iz dana u dan
znaj da na ovome svetu ne postoji niko ko će da spreči
da sa juga se ori Partizane
volim te ja..
Doduše ne u punom sastavu... Od cele LGTB populacije samo su se gej orijentisani dečaci sakupili večeras da uz romanična svetla reflektora iskažu sve ono što im je država pre samo koji dan zabranila. Ponuda okupljanja na Ušću ispostavila se kao taktički potez koji bi trebalo da odvuče pažnju na drugu
M, ti sad stojiš na mestu
gde je trebalo da stojim ja...
Da li ću ići? Sumnjam. Mada pretpostavljam da bi trebalo, da bi bio red, jer, uzdam se u te zakone što dolaze pa da moj pritajeni(?) seksizam dobije i otvorenu, pravnu formu. Prošlog leta, na Igi Popu, srećem K, posle dva meseca leta, prijatelja, kuma, brata, pet kapija od mene, kaže:
- Svratio sam do tebe malopre, pita me Sava kad ćemo da se ženimo, ja kažem čim odobre ove brakove... Al nešto se bio smračio.. Šta mu je?
Krećem da se
Kako se ovog oksimorona nisam setio ranije? Možda zato što odavno mahom pričam samo sa onima sa kojima se slažem. Mišljenje bi trebalo biti skopčano sa logikom, a kada je tako, onda može postojati jedno, nikada dva, a nedajbože