’’Mene ne interesuju prolazne stvari.
Kuće, kojekakvi dvorovi kao u lošoj montaži.
Hoću večnost. Vidljivost i opipljivost.
Mozak lobotomiran.
Namontiran hladan osmeh jedino sredstvo komunikacije.
Ja razmišljam i smišljam naglas, dok mnogi drugi koriste male sive ćelije da bi sve svarili u sebi. Kao da ih niko neće shvatiti. Kao da ih
„Ja dižem zidove i vraćam sećanje. Odavno sam ostavljena na čekanje.
Bojim se da vidim, bojim se da ne čujem, zaboravljam na stara pitanja,
oči se sklapaju i opet prate me sva tvoja ćutanja.
Ne slušam reči i brojim ih zbog slogova,
zidovi imaju poruke za predgrađa, sve ponekad zvuči poznato,
ponekad
’’Nestrpljivo čekam svaki naš susret. Unapred mu se izradujem, u glavi već stvorim svaku sliku, svaku reč. Čini mi se da i napamet znam sve te rečenice koliko ih u sebi ponavljam...
A onda kad se sretnemo, ćutimo...
Svaki taj trenutak kad nismo zajedno dug je kao godina. Pišem ti poruke pa ih izbrišem. Pomislim: sve to je lepše kad