Bakir the Son u izjavi za sarajevsko Oslobođenje od 15.jula 2010.godine rekao je, između ostalog, da je bugojanski bombaš Haris Čaušević „bivši roker i čovjek koji se nalazi u stresu", a potom, manirom rasnog ublehaša, dodao i to da se „ne smije nekoga proglašavati teroristom samo zato što nosi bradu i potkraćene hlače".
Dobro, Bakir k'o Bakir, naviklo se od njega i na veće provale, ali ono što me je tih dana osupnulo i onespokojilo jeste činjenica da se u javnom prostoru u BiH nije našao ama baš niko da mu, bez ikakvog uvijanja, kaže: „Hajvanu, kakav roker, kakav stres, kakva brada i kakve hlače. U pitanju je BOMBA koja je ubila ČOVJEKA! U pitanju je - TERORIZAM!"
(Ovdje imamo potvrdu genetičke prirode jezika - ta nije li upravo Bakirov otac svojevremeno, povodom raznošenja Joze Leutara bombom koja mu je podmetnuta u automobil, čina o kojem se po sarajevskim minderima još uvijek dvoji da li je teroristički ili tek kriminalni, izjavio da su to učinile „naše budale ili hrvatski ekstremisti." Y-hromosom ovog iskaza Izetbegovića Sr. prenio se, razumljivo je, u govor Izetbegovića Jr.)
Sad šalu na stranu, ali u mainstream Sarajevu odista postoji jedna čudna navika da se pojavama zamjenjuju imena. Tako će se ovdje naći dosta onih koji će Turkovićevu zločinačku skupinu proglasiti pravim pravcatim teroristima, ali će ubistvo Joze Leutara, krvavi božićni pir Muamera Topalovića u Kostajnici, bugojanski slučaj i grupu Čaušević-Palislamović, pa i jučerašnju pucnjavu u srcu Sarajeva nastojati da po svaku cijenu proglase za djela koja potpadaju pod opšti kriminalitet i obične krvne delikte. Da li korijen te navike leži u zdušno i za vjeki vjekova prigrabljenoj poziciji žrtve, u zbunjenosti pred stvarnošću koja nadmašuje kognitivne kapacitete onih čiji je um naklonjeniji tradicionalističkom, inercionom gledanju na stvarnost ili je, pak, u pitanju jedno nevješto prikriveno i pervertirano prihvatanje odgovornosti za stvarnost koju ovdje živimo i za pojave koje iz nje niču, pitanje je svakako značajno, ali odgovor na njega ne može doći iz pera samo jednog čovjeka. Mada, možda odgovor uopšte neće trebati davati, možda će on sam stići kroz sazrijevanje - Bakir Izetbegović, koji se čudom čudio što bugojansku eksploziju od prošle godine neko naziva terorizmom znatno se razlikuje od godinu starijeg Bakira Izetbegovića koji je agilno poskočio da među prvima pucnjavu kod američke ambasade nazove pravim imenom. A opet, možda je stvar u tome da je čak i jedan Bakir svjestan razlike između miniranja tamo neke policijske stanice u tamo nekom Bugojnu i pucnjave po ambasadi jedne velesile. Jer Bakir, kao i mnogi drugi ovdje, dobro zna da ga na vlasti ne održava Bugojno, već upravo Amerika.
Brojne domaće izjave o jučerašnjem slučaju svode se u osnovi na samo dvije: mainstream Sarajevo nastoji da ubijedi i svijet i sebe da ono s ovim nema ama baš ništa i da je ovo u stvari infernalna ujdurma stranih, što saudijskih, što srbijanskih radikalnih elemenata, dočim Dodik, njegovi trabanti poput Vlajkija i njegove budaletine poput Galijaševića pobjedonosno uzvikuju da je ovo dokaz kako se, eto, skupa ne može. I pri tom se ne zna koga je mučnije slušati. Koliko god je degutantno koristiti jučerašnji slučaj da se ukaže na pogubnost Dodikove bahatosti koju on prodaje pod politiku, toliko je degutantno koristiti ga za apologetiku tog istog Dodika. Zato što je odgovornost za jučerašnji slučaj apotekarski ravnomjerno raspoređena između Sarajeva i Banja Luke, pa i Beograda kao njenog političkog predgrađa.
Naravno, samo totalni diletant može tragati za cjelovitim objašnjenjem fenomena terorizma među Bošnjacima zadržavajući se samo na Balkanu. Globalni sukob hrišćansko-liberalnog Okcidenta i islamskog Orijenta suviše je silovit i izaziva suviše potresa, a da bi se mogao izbjeći njegov uticaj i na BiH, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Kosovo... Međutim, ta činjenica ni za gram ne umanjuje odgovornost domaćih subjekata za propuste u prepoznavanju i suzbijanju opasnosti zvane terorizam.
Borba protiv terora je najteži oblik rata. Zato što u tom ratu neprijatelju ne znamo, niti možemo sa iole većom vjerovatnćom znati snagu, dispoziciju, namjere, slabosti, moral, moguće pravce djelovanja... Takva situacija otvara mnoge opasnosti od kojih nikako nije najmanja ona koja zajednicu pogođenu terorizmom, u želji da se stvori što jači front prema teroru, očas gurne u teror nad pripadnicima društva. Dovoljno je sjetiti se onih nesrećnih Sikha kojima su nakon 9-11 bejzbol palicama otvarali lobanje po New Yorku. U svakom slučaju, od jučer u Sarajevu vrijeme brže protiče. Sekunde su najednom dobile značaj kakav ranije ni sati nisu imali. Što znači da onaj, ko u ovom ratu želi da pobijedi, mora da nosi štopericu, a ne sat.
Sada će krenuti novi talas bavljenja wahabitima i selefijama, a bezbroj članaka biće utrošeno na bavljenje likom i djelom Mevlida Jašarevića. A takve analize su jalov posao, nalik nastojanju da se u ratu kroz akciju jedne bombaške grupe otkrije namjera komandanta korpusa ili armije. Sve kad bi obavještajnom organu bilo dostupno čak i romansirano pismeno priznanje tih bombaša, koje uključuje i opis njihovog toka svijesti, ni to ne bi bilo dovoljno da se sazna išta suštinski o namjerama komandanta na operativnom ili strateškom nivou. Za kojeg su bombaši svakako - samo potrošna roba.
Uostalom, problem nisu za ove prostore ne-uobičajeni muslimani. Većina njih jednostavno je nužni plod recentnih povijesnih gibanja, a čak i najopasniji među njima, poput Čauševića ili Jašarevića, samo su vrhovi kužnih pacovskih njuškica. Stvarni problem su čemer, beznađe i urušeni sistem vrijednosti koji je ove prostore pretvorio u ribogojilište izgubljenih duša. Duša koje se prilično lako daju upecati čak i na kvarljiv mamac. I upravo to, taj rasap vrijednosti, to je bolest koju treba liječiti. Gnojni čirevi na koži mogu se cijediti do mile volje, no oni će se uvijek vraćati i širiti. Sve dok se ne pronađe i ne ukloni žarište upale.
Drugi pogrešan pristup je bavljenje policijom i njenom spremnošću da se suoči sa izazovima terorizma. Jeste da je bilo otužno gledati sarajevske policajce kako odmjerenošću i dostojanstvenošću jednog Sulejmana Veličanstvenog gledaju kako da zaklone svoje guzice i da je bilo zabrinjavajuće svjedočiti egzemplaru bolno oštećenog mehanizma odlučivanja, ali baviti se sada policijom znači demonstrirati odsustvo sposobnosti da se pogleda u suštinu. A suština kaže sljedeće: kada dođe do upotrebe policijskih, protivterorističkih jedinica, terorizam je već uknjižio nove bodove i odnio novu pobjedu. Protivterorističke jedinice ponekad zaista izgledaju moćno i atraktivno, ali u njihovu stvarnu moć vjeruju samo mali Perica i Miroslav Lazanski. Moskva, Lenjingrad, Staljingrad i Kursk rata protiv terorizma su obrazovni sistem, porodica, vjerska zajednica i mediji. Jedino tu se taj rat može dobiti. A izgubiti se može uvijek i svuda. Uostalom, prva bitka u njemu je već izgubljena, i to na ponižavajući način, onda kada je Alija Izetbegović obznanio distinkciju između naših budala i njihovih ekstremista, zaboravljajući pri tom da budala ne može pobudalit', da mu se samo može stanje pogoršat'.
Ima, to je istina, u državnim, entitetskim i kantonalnim MUP-ovima i obavještajno-sigurnosnim strukturama sasvim dovoljno sposobnih momaka, čak i čitavih jedinica dovoljno kvalitetnih da rješavaju situacije kakve se na filmovima gledaju. Ali ovaj se rat ne dobija rješavanjem taktičkih i vatrenih zadataka, već maksimalnim naprezanjem svih, ali baš svih segmenata države i društva. Prije svega nezamislivo opsežnim obavještajnim radom čiji je cilj da službe sigurnosti uvijek budu barem sekundu brži od ovih fanatika i barem za jednu informaciju bogatiji. Mada, ni to nije najvažniji front, uostalom, jučer je i potpunom laiku moglo biti jasno da obavještajne i policijske službe, ili barem njihov državi lojalni dio pošteno zarađuje svoje plaće - marindvorska akcija tek što se okončala, a već smo pred sobom imali prilično iscrpan profil Mevlida Jašarevića, profil iz kojeg poput sirene zavija jedino logično pitanje: „A šta se, koji klinac, čekalo?!".
Najvažniji front je onaj koji bi se, rekoh već, morao uspostaviti u porodicama, potom u školama, u džamijama, pa onda u medijima. Jer, ma koliko eksplozivan i krvav, terorizam je prije svega i iznad svega idološko pitanje protkano iracionalnošću. I jedino se na polju ideološkog može sasjeći u korjenu. Sve drugo je tek čupkanje korova, nužno, ali bez dalekosežnih rješenja. Naravno, ne smijemo smetnuti s uma ni propuste na zakonodavnom frontu - bez jasnog, u djelo sprovodivog i iznad svega jedinstvenog zakona o terorizmu na nivou države, te bez sistemski riješene regionalne saradnje, o učinkovitoj borbi protiv ovog zla ne može biti nikakvog govora. A preduslov za stvaranje jurisdikcijske platforme za borbu protiv terorizma jeste postojanje jasne i nedvosmislene političke volje da stvari budu bolje za sve. Volje u čije postojanje, hranjen iskustvima, više i ne sumnjam, već upravo ne vjerujem.
Naravno, postoji i druga strana medalje - ona koja, baš poput tamne strane Mjeseca, zauvijek ostaje nedostupna javnosti i koja je uvijek predmet spekulacija. Ostaće zadugo neriješeno za čiji su hatur Muamer Topalović, Haris Čaušević i Mevlid Jašarević povlačili oroze i aktivirali detonatore. Tražiti jednostavan, jednočlan odgovor na ovo pitanje znači tapkati u mjestu i znači biti amater za problematiku koja nam kao Damoklov mač visi nad glavom. Uticaji Rijada, Beča, Novog Pazara, Sarajeva, Beograda... a možda čak i Londona, Pariza, Tel Aviva i još pokoje metropole, prepliću se i gube u nerazmrsivim kapilarnim vezama. Uostalom, to i nije posao za publiciste, još manje za njihovu publiku. Time neka se bave oni koji su plaćeni za razotkrivanje zavjera i brigu za našu sigurnost. Baviti se time u pristojnim medijima znači zaći u polje maglovitih pretpostavki, a to ne priliči ljudima koji drže do sebe, to je područje rezervisano za Miroslava Lazanskog, Darka Trifunovića, Dževada Galijaševića, Domagoja Margetića... Ja ne bih prelazio tu granicu ničim, izuzev svojim čuđenjem što neke policijske akcije nisu izvedene i ranije, kako u BiH, tako i u Srbiji, te svojim čuđenjem nad činjenicom da se u BiH i u Srbiji, dakle na području tradicionalno doušničkom i dostavljačkom, nije pronašlo dovoljno konfidenata koji bi pravovremeno snabdjeli policiju i obavještajno-sigurnosnu zajednicu potrebnim informacijama.
Međutim, ta ista pristojnost koja nam nalaže da ne baratamo pretpostavakama, nalaže nam jednovremeno da uperimo prstom na one koji su svojim nečinjenjem fertilizovali tlo na kojem danas izniče cvijet terorizma na Balkanu. Optuživati Cerića i Zukorlića za izravni doprinos i podršku ljudima kojima su brada i hlače zamijenile dužinu u najmanju ruku je neukusno. Ali to ne znači da ova dvojica nemaju odgovornosti. A ona je sasvim precizno opisana još prije više od stotinu godina, u listu „Behar" od 1.maja 1907.godine, u kojem stanoviti Faik Zeki bez uvijanja kaže sljedeće:
„Hodžinski stalež sadašnjeg vremena vrlo je primitivno, da nerečem nikako obrazovan. Po 15 - 30 godina bave se učenjem arapskog oblikovanja i sintakse, te kad su se već usavršili u arapskom jeziku, ne poznaju ga toliko ni da bi bili u stanju jedno pismo, a nekamoli jednu učenu knjigu u arapskom jeziku napisati... Ovakve neznalice kao što su današnje hodže, stekli su tečajem vremena povjerenje i ugled kod naroda, i gledaju, da to povjerenje i ugled u narodu pošto po to očuvaju. Oni upravo na umjetni način priječe razvitak muslimanskog svijeta, ne priznaju i ne znaju druge znanosti osim vjerske i u njihovim očima je svaki evropejski izobražen musliman skoro identičan s ćafirom... Dakle jedan glavni uzrok za što muslimanski svijet propada jest taj, što je islam dospio u ruke oscuratnih neznalica tako zvane nadri uleme, koji ne poznaju vjere a ono što poznaju ne shvaćaju..."
Da ne ispadne kako se zakriljujem riječima starim više od stoljeća, dodaću i par vlastitih - minderski diskurs, koliko neoficijelan, toliko i uticajan, već drugu deceniju koketira sa radikalnim islamističkim elementima na području 'Zelene transferzale', u uvjerenju da se taj element može koristiti kao pritajena prijetnja din-dušmanima. Međutim, tom minderskom duhu nedostaje razumijevanje da je islamistički radikalizam tek paradigma Godzille - ozračenog guštera koji se prometnuo u čudovište i došao da se razračuna sa onima koji su ga stvorili, ne praveći razliku između onih koji su izazvali radijaciju i onih koji su propustili da se usprotive radijaciji. Zato nemam nimalo samilosti za Zukorlića i Cerića koji danas žive u strahu od onih s kojima su doskora tikve sadili.
Na kraju, još jednom da se vratim na one koji, želeći da po svaku cijenu očuvaju poziciju bezgriješne žrtve, kao mantru ponavljaju da jučerašnji sarajevski slučaj nije terorizam, već običan kriminalni akt. Zbog vijesti u crnoj hronici „Oslobođenja" i „Dnevnog avaza" nisam prestao da šetam Sarajevom. Nakon Jašarevićevog pohoda, ipak ću malo razmisliti prije nego što sljedeći put prođem kraj američke ambasade. Eto, upravo u tome leži razlika između kriminala i terorizma. Dakle, jedno ću vrijeme zaobilaziti ulice oko ambasada jer, kako reče Borislav Pekić, premda antiterorist, idiot nisam.
