Gost autor| Literatura

KUM MITKOV VINOGRAD

docsumann RSS / 28.03.2017. u 18:39

 moskito.png

gost autor: drzurin otac

 

       ...   Zeleni se na vjetru  mog najranijeg djetinjstva iznad dvaju kladenaca u Gornjoj Luci  i  ispod jednog  jedinog duba  sakriven visokim travnatim medjama  a  sa druge strane dola  koji  od Murgaškog rida  teče sve do  Josimovih kuća  i svog  ušća u Krivu Rijeku...

     Tu, na ušću, gdje teče  oskudnom i curkavom ali bistrom vodom, i na mjestu  na kome se kraj »Bijele zemlje« put za Donje Jačince prvi put račva  na lagano uzbrdo nalijevo i na još laganije uzbrdo nadesno – naišavši sa svojim bivolima poslije prelaska rijeke - najprije ugledah  Straška Deninog i Todoskovog, a onda i kum-Mitka Jordaninskog kako ide uz prenatovarena kola sa tek obranim grožđem iz  svog vinograda u Gornjoj Luci ...

     Straško je bio brži od mene u trku prema kolima! Dugonog, i kao da su mu obje noge lijeve budući su mu toliko prave i položene u takozvanom »iks« položaju - nimalo se u trku ne obazirući niti na mene niti na svoje prave noge -  prvi je stigao  do kola na muštuluk - »sefte«, a mene ostavio  da se postiđen i oborene glave krijem iza svojih  bivola sve  ne bih li izbjegao milodar grožđa, jer – ruku na srce -  bilo bi previše  da kum-Mitko obojicu časti!  Osim  toga ,  Straško je ipak   pripadao Jordanincima, a ja nisam!    Kako god,  ne skidajući  osmijeh sa lica, Straško je  već držao u rukama  crne grozdove  poklanjajući se  kum-Mitku u znak zahvalnosti do crne zemlje,  i  u tom saginjanju halapljivo zobljući  zrnevlje sa pobočnih grančica    što  su visile  iz  njegovih raširenih  dlanova...

    Kum-Mitko je bio smrknut i takoreći pomodrio u licu  dok mu  je  davao grožđe a da se   niti  jedanput  nije ušmrknuo kako je to  inače radio, a naročito kada bi se zbog nečega osjećao zadovoljnim i bio  u prilici  da bude u pravu nad svima ostalima sa kojima bi se  zapodjenula  priča ...

Ovog  puta nije bio takav! Darivao je grožđe Strašku Deninom i Todoskovom, ali ni traga njegovom: »reči si!« i - »kumašine, da ti kažem -  ti si ipak srećan čovjek!«

Ništa ni od tog »reči si«, niti  od »da ti kažem«, već samo to pomodrjelo i  smrknuto lice – ugljenisani  žar i neka nepojmljiva tuga, ali ne zbog poklonjenog  grožđa, već zbog neke druge,  sasvim, sasvim  nepoznate brige, zebnje ili mračne slutnje, i  ko  zna čega   sve  još  ne   -   tek,  kum-Mitka  i  za   ne prepoznati!!!

    Straško zvani »Bardza«, primivši toliko željeno grožđe,  i  nesmiljeno ga i  halapljivo  jedući ,   projurio je kraj mene i  mojih bivola  protutnjvši  u prvi sumrak predvečerja...

Ne!  Nije me zaboljela nikakva nepravda, čak ni onda   kada je kum-Mitko  jetkim i pomalo oporim glasom  podviknuo na bivole i kada su se iza njih  nezaustavljivo  pokrenula kola natovarena grožđem...  Uostalom, isti  takav osjećaj nosio sam u sebi i  ranije  dok sam se vraćao   iz škole u Klečevcima i prolazio  pored kuće tetina Rodeta koji je gajio pčele, a majka mi  stalno napominjala da svratim  ponekad   ne bi li me  Rode  častio medom...!??

Pune  četiri godine sam  prolazio kraj tetinove kuće, i – koliko se sjećam -  niti jedanput nisam svratio na med! Jesam možda samo jednom,  ali i onda pod izgovorom da sam žedan. Tetka Dana – bog da joj dušu prosti! – izvukla je brzom brzinom  punu pocinčanu kofu vode iz plitkog, riječnog bunara pred kućom, a ja sam je,  pijući je ko nezdrav,   osjetio kako me naglo zasićuje poput kamena mi naliježući na gladan stomak!

Na putu do Jačinca, umalo  što  ne zaradih »groznicu«, a okus te  kao led hladne vode i  danas osjećam u ustima!

Na stranu, medjutim,  i grožđe i med! Ni pet para  ni za sve ostalo, ali ona kum-Mitkova tuga na smrknutom mu licu u rano predvečerje na raskršću kraj »Bijele zemlje«...?! Otkud ona, i zbog čega je kum-Mitko baš te večeri nosio na svom licu -  tu,  meni do tada nepoznatu  tugu ...!?

Da li  zbog  dvaju sinova Tikomira i Slobodana i jedine mu kćerke Dobrinke –  da li zbog

stalnog  preračunavanja i doračunavanja  zaradjenog brašna od ujma u Adžijskoj vodenici, ili  možda   nečeg trećeg,  još važnijeg,  a  meni  u to vrijeme  nepoznatog?!...  

A da su ga brige morile – bilo je  više nego  očigledno!

Kako god da je bilo,  kum-Mitko je  potjerao bivole, oni su povukli kola  a on krenuo za njima prebacivši desnom rukom štap iza ledja  i  zadržavši  obje ruke na njemu;  tako pogrbljen,  nestajao je za kolima prema kući Petka Josimovog.  Drugim riječima: niti me je vidio, niti sam ga vidio!  I -   kako onda, tako i  danas!

 Vidjevši ga takvog,  pomislih  da je zamalo pa na samrti!  Bolje rečeno, da je  ni živ ni mrtav, već da ga samo ima! ...

Još ne  poznajući  tugu koja će se s vremenom  u svima nama useliti, ali predosjećajući da     već postoji u svačijoj »duši« -  krenuo sam  za svojim bivolima uvjeren  kako  će se tokom  mog odrastanja  sigurno i kod mene nastaniti...?!

 Kum-Mitko je bio najbolji  primjer za to!

A njegov vinograd, gdje  se zapravo on nalazi?... Da. Sjećam se!  U Gornjoj je Luci. Onamo kod dvaju kladenaca i na drugoj strani dola ispod bujnih brijestova; uza stranu, pa  kroz iste takve  nešto  manje  brijestiće   što rastu uz zemljanu jarugu u čijem su vrhu oba kladenca!  

Tamo se  on  zeleni na podnevnoj žegi dok grabim vodu iz bogatijeg vodom Donjeg kladenca i ulivam je u bardak sa otučenim grlićem koji ću preko dola odnijeti ocu, majci, sestrama i svojoj braći koji svi zajedno žanju pšenicu »osatku«!... Dok ulivam vodu u  bardačić,  ispred lica mi  prolijeću dva vilina konjica:  jedan  smaragdnozeleni i sa kao od  stakla providnim krilcima, a drugi potpuno crn!? ...

Lete paralelno , no  onaj crni je uvijek  niži od smaragdnog, sve dok smaragdnozeleni  nije zastao  na listu jedne od  donjih  brijestovih grana! Tada je  i crni zastao u zemljanoj strani  iznada kladenca, ali  stalno otvarajući i sklapajući svoja krila  baš isto onako  kako je to činio i smaragdnnozeleni ...?!

Odjednom, neprimjećen, kraj glave mi   strijelovitom  brzinom  proleti  kafenozeleni svračak sa zatupastim kljunom stuštivši se pravo na  smaragdnozelenog ...  ?!

 Odnese  ga  u trenu,  a  onda   – o, gle li čuda!, nestade i onaj crni u strani nad kladencem...?

A taj  crni  bio je,  u stvari,  samo sjenka smaragdnozelenog...???

Istog momenta, i ne znajući za kasniju kum-Mitkovu tugu, po prvi put  sam je osjetio u sebi.  

I čitavo mi  je ljeto u nastavku  minulo   u potištenosti i melanholiji...

 

U veče  »darivanja« grožđa, pak,  krenuvši  za   bivolima  prema Miloševoj i Atanasovoj kući  koja je još bila u izgradnji,  i osvrćući  se  prema rijeci  tražeći pogledom  Straška »Bardzu«, opazih  ga   na drugoj obali  i odmah mi  laknu kada mu ugledah prazne ruke! (Prije ili kasnije, sve se jednom pojede, i - opet sve biva isto!).

»Bardza« je,    mašući   praznim rukama,   dugačkim  koracima   nestajao  neznano kuda...

Kum-Mitko  je za to vrijeme  sve do  ponoći gnječio grožđe u velikoj kaci-badnju, i - uvijek  iznova preračunavao i  doračunavao  govoreći nešto u sebi:   »Četiristotine kilograma groždja! To znači, najmanje dvjestotine litara vina od »kratošije« i »lisice«... Znači –  ponavljao  je  – napraviću  sinu Slobodanu svadbu  za pamćenje!  Biće tako, a onda neka slobodno umrem!  Neće mi biti nimalo  žao!...«

 

       Nakon što je izmuljao grožđe  a na vrh badnja  stavio poklopac - ne žaleći truda  da pod njim  nasloži  i  zelene lastare  posječene iz vinograda –  nije zaboravio   da  pomisli i  na vodenicu!  A u vodenici ga zamijenjuje upravo Todosko!    Kum-Mitko pouzdano zna da će Todosko  najprije sebi ispeći pogaču , te da će zbog svog »poguzluka« i vodenični kamen podići na krupniju meljavu i  obraz mu  uzeti pred svijetom.   Ljudi će kazati:  -   Aman, bre, Mitko! Dok mi je žena sijala brašno, bilo je više mekinja i prekrupe nego brašna!

To da se kum-Mitku desi – to ne može biti!

Ostavio je kacu  sa izmuljanim grožđem i s mjesta krenuo prema vodenici. Stigavši do njenih zaključanih vrata, zastade na trenutak i osluhnu:  kamenovi se vrte , bruje! Voda bije u čarkove, a Todosko vjerovatno spava. Budući  je ipak pripadao Jordanincima (jer smo i njega zvali »kumašin –Todosko«) - kum-Mitko ga nije želio buditi. Samo je rekao:  » Kako god ga  samelje  -  biće dobro!«

Vraćao se  nevoljko iz vodenice u koju i ne uđe   prolazeći  kraj  bašti sa prezrelim paradajzom, paprikama i bijelim tikvama-misiračama, ali i dalje misleći na Slobodanovu  svadbu... 

Kada je najzad  s proljeća  i  iza  Đurđevdana rijeka obilno nabujala, preko njene su se mutne vode iznenada  zabijeljela  svatovska kola i čeze, a u jednoj od njih  i mladoženja Slobodan sa nevjestom koja je sjedila ukrućena i malčice postiđena.  Iskočivši u jednom trenutku iz čeze i skvasivši  svoje nove pantalone, Slobodan je  zagazio  kroz mutnu vodu držeći konja za ular. Iznad pantalona mu se  presijavala na suncu  providna  najlon-košulja nalik  staklastim krilcima  onog  nestalog smaragdnozelenog vilinog konjica  nad kladencima u Gornjoj Luci ...

 

Za to vrijeme, neki su se drugi konji  utrkivali u svadbenoj pobjedničkoj utrci za dar crvenih »žar-čarapa«, svilenu djevojačku  maramu i za momačku prestiž! ...  Sve je tutnjilo preko mutne vode  rijeke uz zvuke doboša, tupana i zurli!...

Pljuštale su  šećerleme i  uštipci uvaljani u šećerni prah;  igralo se šareno svadbeno oro u kojemu je svak   držao uzdignutu  glavu!...

Kum-Mitko – smetnuvši najzad svoju tugu  –  prvi je razbio punu  flašu  sa nenačetom rakijom o duvar   kuće, i – zaigrao! Poveo je kolo, ali ne smogavši snage i  da rukom zavrti bijelu maramicu kao kolovođa...!?

    I tek pošto je pred  kraj života  izgubio jednog za drugim oba svoja sina - tek ga je onda  ona ranija tuga sasvim, sasvim pokosila...   Tada, kada mu je sako visio na ledjima, a on savijao cigaretu i oblizivao  njezin tanani papirić, ali suzu  pustiti da bi se vidjela  –  jok! Kao da bješe od čelika!  Samo se  crnio  nalikujući  onom nepostojećem  crnom vilinom konjicu, onoj sjeni,  u Gornjoj Luci , i to je, u stvari, bila ta njegova prethodno dugo, dugo najavljivana tuga!

 Njegov život – njegov pakao, ili pakao bivšeg života...? Nešto od to dvoje!  Šta drugo da se kaže? Neka se kum-Mitkov vinograd, ako ga još ima, i  dalje  zeleni na vjetru mog najranijeg djetinjstva! ...

 

Tagovi



Komentari (12)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kosta.babic kosta.babic 19:22 28.03.2017

KUM MITKOV VINOGRAD

Pozdrav tebi i hvala za ovu lepu pripovest.
drzura drzura 11:04 29.03.2017

Re: KUM MITKOV VINOGRAD

Hvala, Kosta! Ali i jedno pitanje. Je li zaista toliko dobro bijelo vino "krokan", sa neke od pješčanih ada na rijeci Tisi? Vele da su ga pili samo odabrani i da je minimalna proizvodnja...?
Ako ga nađeš, popij dva deci i za mene!!!
Drzurin otac
kosta.babic kosta.babic 08:26 30.03.2017

Re: KUM MITKOV VINOGRAD

drzura
Hvala, Kosta! Ali i jedno pitanje. Je li zaista toliko dobro bijelo vino "krokan", sa neke od pješčanih ada na rijeci Tisi? Vele da su ga pili samo odabrani i da je minimalna proizvodnja...?
Ako ga nađeš, popij dva deci i za mene!!!
Drzurin otac

Moram ti priznati da nisam neki stručnjak za vina.Za Krokan sam čuo ali ga nisam probao.Ako je verovati onima koji jesu zaista je izuzetno.
vera.nolan2 vera.nolan2 08:35 30.03.2017

Re: KUM MITKOV VINOGRAD

Vele da su ga pili samo odabrani i da je minimalna proizvodnja...?

Nedavno od jednog drugara na čijoj svadbi se pilo, nikada zaboravljenog mi ukusa,
vino od crne tamjanike i roze burgundac, saznajem da će biti obnovljena proizvodnja tog čudesnog vina.
Proizvodila ga Poljoprivredna škola Negotin i pravljeno samo za potrebe Tita i njegovih odabranih, a drug je preko veze prokrijumčario neku manju količinu.
Taj neponovljiv miris, ukus i gustina su izazvale neizbežnu asocijaciju, sećam se usklika,
"Dakle, ambrozija, piće bogova zaista postoji, nije mit ! "
mirelarado mirelarado 10:08 30.03.2017

Re: KUM MITKOV VINOGRAD

vino od crne tamjanike i roze burgundac


Rajska pića spominješ, Vera!
vera.nolan2 vera.nolan2 10:24 30.03.2017

Re: KUM MITKOV VINOGRAD

mirelarado
vino od crne tamjanike i roze burgundac


Rajska pića spominješ, Vera!

Kao i svi, mnoga sam vina probala, ali " takova i nigda " nikad više ne probah. Kakvi probah, pila sa osećanjem svetim ... Obećao je dobaviti da se ponovi ugođaj.
Moram priznati da me u naknadnom sećanju i priči asociralo i na razlog poređenja vina i krvi ... te i neprijatnu primisao ...
Zaista, svakome preporučujem, baš to - negotinske Poljoprivredne škole!
Može biti da ga privatne vinarije i razređuju, te ne bi bilo dostojno božanske trpeze !
drzura drzura 17:43 30.03.2017

Re: KUM MITKOV VINOGRAD

Crna tamjanika i roze burgundac - čudna mješavina, ali vjerujem da je dobra!
Inače kad je riječ o vinima, od crnih: Dingač, Blatina, šibenski Babić i konavosko-bokeljsku Surac (Kadarun)...
Od bijelih: Žlahtina sa otoka Krka (pije se na plus osam stepeni!) i istarska Malvazija-Kozlović, svakako uz neki dobar sir kakav je Paški kojemu nema premca.
PS; Čerčil je rekao da je on lično više izvukao iz alkohola nego li što je alkohol izvukao iz njega!!!
49 41 49 41 18:55 30.03.2017

Re: KUM MITKOV VINOGRAD

vera.nolan2
Vele da su ga pili samo odabrani i da je minimalna proizvodnja...?

Nedavno od jednog drugara na čijoj svadbi se pilo, nikada zaboravljenog mi ukusa,
vino od crne tamjanike i roze burgundac, saznajem da će biti obnovljena proizvodnja tog čudesnog vina.
Proizvodila ga Poljoprivredna škola Negotin i pravljeno samo za potrebe Tita i njegovih odabranih, a drug je preko veze prokrijumčario neku manju količinu.
Taj neponovljiv miris, ukus i gustina su izazvale neizbežnu asocijaciju, sećam se usklika,
"Dakle, ambrozija, piće bogova zaista postoji, nije mit ! "


Pred kucom nekad bese (pergola, eng,) s mnogim grozdovima; sitnozrne tamjanike.
Ukus bese bas na miris tamjana.

Svi sokovi od grozdja u Novom Svetu su istog ukusa.
Nije to sok, to je bljuvotina; od vestacki dodatog koncentrtata.


vera.nolan2 vera.nolan2 06:25 31.03.2017

Re: KUM MITKOV VINOGRAD

Crna tamjanika i roze burgundac- čudna mješavina,...

Drzuro, u zanosu, pomenuh dva vina, a mislila posebno samo na jedno - tamjaniku, te rekoh u jednini, izvini za grešku! I burgundac je zaista bio neponovljiv, iste proizvodnje i ni jedno nije bilo u prodaji, pravilo se posebno samo za Tita, dragog nam hedonistu.
vera.nolan2 vera.nolan2 08:14 31.03.2017

Re: KUM MITKOV VINOGRAD

49 41
Nije to sok, to je bljuvotina; od vestacki dodatog koncentrtata.

Pravila sam godinama sok od tamjanike ( zbog sećanja na to čudesno vino, hajd' da probam )
i mešano i sa belim grožđem, oprano, propasirano kroz ručnu cediljku sa valjkom ( ona za pekmez od šipuraka, paradajz ... )
Gustu masu pošećeriš po ukusu, ostaviš preko noći, sutradan promešaš i sipaš u plastične flašice, nedopunjene zbog širenja i u zamrzivač !
Nema gosta koji nije pitao kako sam ga pravila.
Probaj, nećeš se pokajati !

vera.nolan2 vera.nolan2 08:16 31.03.2017

Re: KUM MITKOV VINOGRAD

vera.nolan2 vera.nolan2 07:42 30.03.2017

Vilinski lep

i nemilosrdan kao i sam život što je ... i ova tužna priča.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana