Dah, izlupan palicom, držim u rukama, mito za život, držim u rukama točak sudbine, istrošen vremenom, točkić otpao sa kofera, uhvaćen u laži, tačnoj kao tač
Mesec je kriv za sve, i njegove smene, gule sa mene, čekanje i htenje, zurim u prazno, želim da se davim, kao leptir da se spržim, nad vrelom površinom, u fonu, dišem u balonu, na izdisaju sam kao kočnice školskog autobusa na samom vrhu nizbrdice, mašem rukama, sebi iznutra, nisam video karte, mape, rukama sam prekrio lice, pogledom tražim svoje oči, reči poslednje koje okupljam oko sebe kao dečicu, kao hrpu lascivnih fotografija, tri poznate žene, bačenih u bunar
Držim u rukama točak sudbine, istrošen vremenom, točkić otpao sa kofera, uhvaćen u laži, tačnoj kao tač
Mogao bih se vratiti kasnije, ali se vraćam i pre nego što odem, mogao bih se i vratiti nikada, ako dobro ubodem
Sva naša sreća rezultat je bezgrešnog kursa, koji traje tri meseca i nosi sertifikat, naša srca zatrudne kao u filmu od samo jednog seksa, i bez sonde ultrazvuka, i bez da bunarim, vidim, biće sigurno žena, zvaće se Nada, zvaće se Ljuba, zvaće se Vera
A posle pobačaja, ostaće hladna površina, sluzava slina, leš i tišina, otvrdla podla kičmena moždina, nikad čvršća osovina, osobina ovog tela je da istrpi sve, da iscrpi sve, i svakog, ko prvi trepne, pada, svi idu u istu kofu
A posle pobačaja zatvaraju se vrata raja, otvara se stomak, posuvraća izduvana vreća i ušiva za trbušni zid, abort! bušni zid, bog na nebu, bunar u zemlji, ozidan, uzidan sam, nabacujem laso sebi na vrat, konopac spuštam, okrećem točak, kofa tone, tri tone u mrak, čujem cerekanje, čujem zadah, izgubim dah
Dah, izlupan palicom, držim kao malo vode na rukama, nikada nisam živeo na živim mukama, na žive rane sipam živu iz toplomera, toplo mi je oko trudnog srca, iz grudi buncam, u magnovenju, febra me davi, meda, vi svi ostali iz špila, tač
Sedim u kofi, klatim se kao kakav bikuspidalni, trikuspidalni profil, pretim, otvaram zatvaram, krvni sud, sud pun krvi, serem u kofu, pišam u vodu, uvek sam prvi, čekam red, redove u zavodu, u zavoju, četrdeset dana da stigne hrana, četrdeset noći pića i moći, pokvari mi se konopac, kriv mi je džojstik, drkam ga, drkam ga, drkam dok ne pukne, pljusne, preko vode me vode, kikoćem se sa dna, ispuštam tam, ispuštam bam, ispustim dah
Tačan kao švajcarski sat, bušan kao bunar i praktičan, izvučem se na vlažnu površinu, zguljenu materinu, tačan kao tač, previdim prevod i spočitam neistinu, sam sebe otkucam, ukucam, upucan, puca-san, Mesec je kriv, Mesec je Japanac, moju nutrinu isisava na slamku i razmazuje je po zamku, na planini Fudži
Večni vetar, nepostojeći, raznosi kosti preko trema koga nema, bez mene se množe, sve te kosti i kože, milioni uzdaha, zuba, tačni kao tač, odvajaju se nepovratno od svojih ležišta, materija, ograničena strategija, tumor ekspanzija, niko ne sme da kaže, kad kažeš gotovo je, trepnuo si, padaš
Dah, izlupan palicom, držim u mukama, žito za kivot, držim u mukama tučak sudbine, isprašen semenom, uhvaćen u maži, tačnoj kao tač
Sva moja istina je uljuljkana uspavankom, miruje u tišini, jedva da otpusti dah, sedim sam u olupini, u konfuziji, kada znam zašto smanjim se na veličinu kofe, ali patim od visine pa se pravim da ne znam, ni šta, ni kako, ni gde, ni kada, dišem u fusnotama koje niko ne čita, ne obraćam više pažnju na skrivene poruke, ni na neskrivene poruge, poluge odavno nisu u mojim rukama, točak sudbine, sud bine, sud, kofa, ubi me