In memoriam

Kako je Arhitekta Bogdan Bogdanović govorio arhitekturu

Đorđe Bobić RSS / 18.06.2018. u 06:51

Danas je osam godina od kada je otišao u neki bolji svet Arhitekta BogdanBogdanović i ponavljam tekst koji sam tada napisao o tome kako je on govorio arhitekturu …  

Beogradska arhitektura u samotraženju sopstvenog izraza, drugačijeg od onog pre, dostigla je evropski standard, pre svega kao repetitivni dizajn. Bez uopštavanja događanja u izgradnji grada moguće je reći da se nije dogodio pomak unapred u nalaženju autentične Beogradske arhitekture. U prvom planu je forma i istraživanje lika zgrade kao prevashodni izazov. Nije to produkt ovog trenutka ili bliske prošlosti, traje već nekoliko decenija, ne samo u Beogradu, planetrana je to pojava a lokalni arhitekti su prilježni sledbenici tog trenda trudeći se da budu učesnici u kvazi spektaklu. Pokušavaju da individualizuju svoj projekat ne bi li bio uočen u ovdašnjoj nevelikoj produkciji, uslov je da izgleda drugačije, čak nasuprot logici ili zemljinoj teži ponekad. Očituje se taj trend kroz nekoliko desetina izgrađenih zgrada koje su u tom nadmetanju nesumnjivo stasale da budu učesnici u svetskoj trci i budu na bini gde se spektakl odvija. U skladu sa savremenim viđenjem i poimanjem arhitektonskog iskaza u svetu. Ipak, sve pomalo liči na damu koja svoje nedostatke vešto pokriva majstorijama šminkera, plastične hirurgije, silikonskim dodatcima, bojama i garderobom. 

Mada je cilj ulepšavanja jasan i opravdan, nedostaje sadržaj i smisao takve akcije a onda, kad toga nema, posle nekog vremena, po vrućini kad se estetski aditivi otope, sve se vidi u pravoj razmeri. Ostalo, treš koji se gradi po projektima urađenim u radno vreme, koji je takođe široko rasprostranjem diljem Evrope, ovde nije tema, on će uvek postojati i neophodan je. Bez treša ne bi se mogla procenjivati vrednost učesnika sa bine u dizajnerskom koncertu.

Uz sve napore u težnji ka originalnosti, arhitektura koja se realizuje u Beogradu postala je stereotipna, pravila modne piste i estrade su prevladala u arhitekturi. Prepisivačka aktivnost (uz časne pokušaje traženja sopstvenog rukopisa) bez nagoveštaja prodora u realni svet, novi jezik i mišljenje ili pronalaženje odgovora na izmenjene potrebe, komuniciranje, informisanje, krizu energije, ekološke izazove, neophodnost samoodrživosti, Arhitektonski jezik umesto novih reči i značenja nudi na drugi način redosled istih reči u rečenici ili pojednostavljeni sleng čije značenje nije prepoznatljivo i prolazno je. Tako je od posle drugog svetskog rata, posle socrealizma, prepisivana moderna, pa onda postmoderna a zatim u nekoć bliskom proteklom vremenu arhitektura koju nude žreci projektne palice. Usvojen je jezik arhitekata, aktuelno stasao kao stereotipan i akademski, tržišno i politički intoniran. Uvek, sada i ranije vrlo tiho, da se glasno ne kaže, jer je prvo prepisivan tekst iz ruskog udžbenika, posle kad to nije bilo politički ispravno udžebnik je promenjen i štovalo se štivo sa zapadne strane. Nikada gledanje u oči toj činjenici nije bilo poželjno, ugrozilo bi ideološku priču o posebnosti jer se drugo nije ni nudilo.

U takvim okolnostima Arhitekta Bogdan Bogdanović je još pre više decenija zaista ponudio drugačiji urbani i arhitektonski rečnik kojim bi se mogla iskazati poruka o novom svetu i što je moglo biti osnov za dalje koračanje ka tom željenom i zaista novom svetu. Izašao je Bogdan Bogdanović iz akademskog, arhitektonskog i urbanog stererotipa gde forma nije bila jedina tema. U njegovom iskazu forma je postala deo arte fakta, ne sama sebi svrha već neodvojivi deo rečenice i prenosilac poruke. Bogdan Bogdanović je uspostavio ponovo snažnu vezu sa prošlošću, razumeo poruku o tome kako se promišlja arhitektura i ovaploćavao sadržaj u saglasiju sa formom, jezikom koji je bio jasan ali istovremeno i provokativan. Poruka je mogla da se čita na različite načine, prepušteno pojedincu da je razume i tumači i to je bio korak u susret demokratiji.

Novi arhitektonski jezik je bio začet u govoru o događajima iz Drugog svetskog rata i antifašističkoj borbi Jugoslovena, na spomenicima, sve je dobilo posebnu dimenziju. Nije se radilo o utilitarnim zgradama koje imaju svoja ograničenja i različitosti u nameni. Spomenici oslobođeni pragmatične svrsishodnosti i funkcije postoje poruke radi, da je održe, da je zapamte, zabeleže i prenesu dalje. Bogdan Bogdanović je u tom virtuelnom prostoru našao mogućnost da govori o suštini, uspeo je da se usredsredi na vrednost poruke, stvorio je autentični iskaz o događaju, sveden do apsolutnog simbola i znaka, bez dodatnih objašnjenja. Otvorio je granice arhitekture i govorio o događajima novim rečima, o smislu i sadržaju, forma, neodvojivi deo tog jezika, bila je rukopis koji se u komunikaciji jasno čitao. Novi jezik je podrazumevao i reči o pejsažu i tlu. Poštujući zatečeno, integrisao je rečima poruku u urbanitet kraja, stvarajući jedinstvenu i autentičnu sliku predela.

Masovno mišljenje, stereotipan kliše kreiran i nadziran od politike je doneo sukob sa njegovim posebnim izrazom, posebno kada su dojezdili novi politilčari, radi dnevnih potreba i da bi pokazali svoju različitost nerazumno koristeći sa negativnom konotacijom NOB u tu svrhu, nasilno su menjali tekst poruka, neke i razorili i sprečili da se začeti autentični jezik poruka javno govori. Bogdan Bogdanović je anatemisan i skrajnut jer mu dela behu posvećena NOB-u a i posle je dodatno govorio i o drugim stvarima svojim jezikom pa je i to učvrstilo mišljenje da je bacanje vela zaborava preko njegovog dela neophodno. Neprepoznavanje njegove poruke i uterivanje u zaborav je najveće šteta učinjena arhitekturi, bila je to mogućnost koračanja ka zaista novom kulturnom obrascu. Učinjeno je da se začeti govor uguši, vraćen je onaj od pre sa dodavanjem nekih od narečija, zajedno sa stereotipnim kulturnim obrascem i sve je opet počelo da biva neautentično i već viđeno. Bilo je, istini za volju i sledbenika, ali nije trajalo jer sledbenici nisu imali moći da pročitaju pravi smisao teksta učitelja, samo su ga prepisivali. Tako je bilo i sa ruskim konstruktivistima tridesetih godina prošlog veka koji su takođe pokušali, u dobroj meri i uspeli, da stvore novu arhitekturu za novo društvo ali nisu se razumeli sa hazjaninom, preterali su. Izgleda i Bogdan Bogdanović.

 

 

 

 

 

 


 

Atačmenti



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

c_h.arlie c_h.arlie 07:56 18.06.2018

M'da !

silikonskim dodatcima

Mislim da se (iznad) boldovana reč piše dodacima.
Edit - do koga nivoa je Bogdanović dogurao u komunjarskoj nomenklaturi ?
Jer - nemoguće da smo u celoj državi imali samo jednog arhitektu.
Ili je on bio dvorski (tj. Titin) arhitekta.
Черевићан Черевићан 14:05 18.06.2018

ipse faecit

kad se estetski aditivi otope, sve se vidi u pravoj razmeri

сретан онај што осмисли
к'о г Богдан разна блага,
безвремена дела створи
те остави .......себи трага
djoka_l djoka_l 22:07 18.06.2018

Ne razumem

Pročitao sam više puta tekst i ne razumem šta je poenta.
Svojevremeno, bila je popularna izreka: Brank Pešić je pokazao kakav treba da bude gradonačelnik Beograda, Živorad Kovačević kakav ne treba, a Bogdan Bogdanović da Beograd može i bez gradonačelnika.

Kao arhitekta, došao je na čelo grada i pokazao veliku dozu nesposobnosti za taj posao. Kako je shvatam ovaj tekst, ispada da je bio "neshvaćen".
max.cohen92 max.cohen92 07:52 19.06.2018

Re: Ne razumem

djoka_l
Pročitao sam više puta tekst i ne razumem šta je poenta.
Svojevremeno, bila je popularna izreka: Brank Pešić je pokazao kakav treba da bude gradonačelnik Beograda, Živorad Kovačević kakav ne treba, a Bogdan Bogdanović da Beograd može i bez gradonačelnika.

Kao arhitekta, došao je na čelo grada i pokazao veliku dozu nesposobnosti za taj posao. Kako je shvatam ovaj tekst, ispada da je bio "neshvaćen".


Kratko i jasno.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana