I prošlogodišnja predstava „Vox Dei - građanska neposlušnost", premijerno izvedena 26. aprila 2019. u Velikoj sali beogradske opštine Stari grad, kao i najnovija Pakovićeva režija „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo", čiju smo premijeru mogli da gledamo u Centru za kulturnu dekontaminaciju prošle sedmice, 24. septembra 2020, potvrdjuju Brehtove reči: Zlatko Paković ne samo što je skrajnut sa glavnih tokova naše kulture i umetnosti, nego ne može ni da dodje do pozorišne sale, gde bi izveo svoje premijerne predstave!!!
Zašto je to tako?
Deo odgovora na ovo pitanje daje pozorišni kritičar i reditelj Goran Cvetković, koji je u dnevnom listu "DANAS" 28. 9. 2020. publikovao tekst o najnovijoj Pakovićevoj premijeri:
"Predstava 'Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo' Zlatka Pakovića prvi je pozorišni projekt koji se bavi ovim aktom genocida i odigrana je premijerno u Beogradu, naravno u Centru za kulturnu dekontaminaciju.
U toj predstavi malo se govori o milionima paklenih sati koje su propatili svi oni nesrećnici dok su pokušavali da pobegnu od ljubavne ruke Mladićevih egzekutora, dok su ih spremali za krvavi rastanak sa životom i dok su ih nemilosrdno ubijali i potom zakopavali u zajedničke grobnice kao ono nekad u Aušvicu ili Treblinki.
Ne, Paković se bavi umrežavanjem!
Nizom scena u predstavi, autor analizira šta se to moralo dogoditi, ko se sve morao angažovati da se uopšte dođe do IDEJE o mogućnosti izvršenja genocida.
Dakle bavio se, ne izvršiteljima samog dela, nego društvenim okolnostima u Srbiji koje su, samim svojim postojanjem i delanjem, dovele do nagomilavanja smrtonosne genocidne energije koja je, kao iz nekog prenaduvanog balona, morala da se izlije u ovaj gnusni akt najgoreg zločina u Evropi od Dugog svetskog rata - surove i hladnokrvne likvidacije više od osam hiljada stanovnika Bosne i Hercegovine samo zato što su Bošnjaci.
Gledali smo predstavu zasnovanu na ozbiljnoj studiji srpskog društva koje je celokupnim načinom svog postojanja stvorilo uslove za, pre svega pokretanje rata u Jugoslaviji što je dovelo do njenog raspada, a zatim i do surovih obračuna sa nesrpskim stanovništvom u onim delovima te zemlje u kojima su živeli u susedstvu sa drugim narodima, Hrvatima i Bošnjacima.
U predstavi se otvaraju veze malograđanske i kvaziintelektualne Srbije sa klerom Pravoslavne crkve, koji stekavši moć i silu, guraju stanovnike, raznim vrstama pretnji i ucena, u agresiju ratnih osvajanja i neopisive zločine do genocida.
Scenski materijal je plasiran pažljivo, baziran na ozbiljnim studijama stanja u Srbiji, a umnogome je protkan duhovitim slikama iz fiktivnog života takozvane elite, kulturne, crkvene i političke.
Opšta slika data je kroz život jedne elitističke porodice advokata Bećkovića, njegovog oca sveštenika, sina, ratnog fotografa, kćerke bonvivanke i majke snoba, koji prelamaju talase na kojima Srbija srlja u zločin i genocid.
Što je jako važno za pozorište kritičkog osvetljavanja stanja stvari - predstava obiluje elementima sarkazma i groteske, čime se postiže udarni efekat razotkrivanja zavere elite prema svom i narodima iz okruženja.
Autor i reditelj Zlatko Paković u predstavi „Srebrenica..." ostvaruje jedan celovit zahvat opšte kritičke elokvencije, u zamahu i intenzitetu raskrinkavajućih stavova prema krivici tobožnje elite, ne samo za rat i genocid, nego za sveukupnu poražavajuću situaciju života na svim poljima, a pre svega u kulturi, elokvencije koja se u kapacitetu energije pobune može meriti sa Krležinim esejem „Moj obračun s njima" ili sa Kišovim „Časom anatomije".
Jer, pored značajnih sekvenci o ratu i genocidu koji je elita inicirala, gde se pominju i konkretna imena ličnosti koji su bili nosioci i propagatori nacionalizma, a time i ratnog zločina i sledstveno tome odgovornosti za genocid, u predstavi se hrabro i otvoreno komentarišu pojmovi kulturne politike i duboke malograđanske laži u kulturi, pre svega u pozorištu, opet sa konkretnim imenima sa samog vrha piramide kulturnog miljea Srbije."
A preostali deo odgovora na pitanje zašto se Zlatko Paković toliko ignoriše, daje sam autor:
"I zašto, kad se već bunite protiv postavljanja orijaškog spomenika-skalamerije Stefanu Nemanji, protiv antiekološkog plana izgradnje u Košutnjaku itd, zašto da ćutite o predstavi „Vox Dei - građanska neposlušnost", u kojoj su po važećim zakonima kompletnoj vladi, javnom tužiocu i predsedniku države, sudili oni koji su likvidirani zbog svoje građanske časti i hrabrosti? Ćutati znači lagati. Ćutati znači ubijati. Srpska kulturna elita je kukavička.
Naš obrazovni i informativni sistem u službi je najgoreg klerofašističkog revizionizma. Srpska pravoslavna crkva neće građane, nego pastvu. SANU neće građane, nego nacion. Republika Srbija neće građane, nego teritoriju. Škole neće građane, nego sluge neoliberalnog kapitalizma. Sve u svemu, omladina se sa svih strana mesi u buduće stado, koje po potrebi kulturnopolitičkih i finansijskih elita, lako, na mig, može da se pretvori u čopor ili krdo, a ubijati, pljačkati, silovati i lagati deluje vrlo uzbudljio i oslobađajuće za onoga ko po ceo dan mora da klima glavom i radi ono za šta dobro oseća da nema nikakvog ljudskog smisla.
Pred našim očima, na globalnom nivou, ruši se velika imperija dvadesetog veka, a diže se jedna nova, orijaška imperija, koja neće čak ni propagirati ljudska prava, kako je to činila stara. Reč je o SAD i Kini. Na Balkanu gledamo kako nacionalizam, i dalje tinjajući, služi da se ovi prostori raščiste od sopstvene socijalističke demokratske pameti i da se pretvore u periferiju globalnog kapitala sa jeftinom radnom snagom i klijentelističkom inteleigencijom. Još je Roza Luksemburg rekla: socijalizam ili varvarstvo! To su dobro znali našijenci i pre i posle nje, i Svetozar Marković i Dragiša Lapčević i Dimitrije Tucović i Dragoljub Jovanović i Zagorka Golubović i mnogi drugi. Dakle, varvarstvo ili socijalizam?" ("DANAS", 27. 9. 2020.)