ZVUCI TIŠINE
III
Vozim se da imam know how iako nikad nisam bila u sličnoj situaciji. Imam čudno poverenje u tebe, to je verovatno intuicija. Opet mi nedostaje snimak, video tutorial, kako se ovo rešava. Mora da je neko nekad upao u sličnu podelu. Možda sazvežđa da konsultujem? Siguran put da skliznem u vradžbine. Moglo bi da bude opasno, sama u autu sa nepoznatim muškarcem, jedva da smo nešto pričali sinoć. Tek da smo samo plesali kako sam predlagala. Zaintrigirao si me pričom o sinopsisu mog romana, gde me čeka zamka, koji su mogući ishodi… Ako upadnem u nju tokom pisanja i ne izvučem se, to će biti naša mala tajna. Sva tri dana u zamku, od kad si me sustigao na jednom od hodnika, da mi skreneš pažnju na sebe, postali su naša mala tajna. Verujem ti iz meni neobjašnjivog razloga. Niko neće znati da se ovo među nama desilo. Ni sama ne verujem, zato ti pišem ova pisma.
Šta slušaš sad kad ne pričamo? Ne slušam, memorišem, mirise, boje, ritam tvog disanja, odgovorio si mi. Kako bi ti nazvao sve ovo? Ne znam, što bismo ga nazivali, to je što je, nas dvoje, sami, leto je, delimo trenutke. Ali ako bi baš morao? Ne znam, srećna praznina… Zato što odlazim večeras? Da.
Pet nedelja kao u zatvoru, bio si zbog posla često vani sam. Pa sam bila često vani sama. Nisam nikoga upoznala, nedostaju mi prijateljice. Neko vreme nam je bilo dato, pruženo pred nama, preda mnom. Vratila sam se naposletku, kao na jedan vikend, ostala nedelju dana, navodno sam morala u kancelariju, nisam mogla više da radim remote. Isprva nisam obraćala pažnju ali pojavljivao si se i u ovom gradu, na licima prolaznika, u pozorištu, čak i u mojoj kancelariji. Na sceni mog starog života, nova scenografija. Večerašnja glumačka postava, nas dvoje.
Ostaci svakodnevnog života su nas približavali, isto kao što se leva i desna zavesa približavaju kad se predstava završi. Htela sam da znam, da li smo dosegli kraj ili imamo još kolovoza pred nama. Tvoji zagrljaji su se značajno produžili, da li si mi govorio izvini ili molim te? Nisam znala šta se dešava. Trebala sam tvoju pomoć.
Naučila sam neke ulice u tvom gradu, neke ćoškove, gde je vazduh hladniji a gde prijatno miriše. Uzela sam te za ruku i povela napolje, htela sam da budemo zajedno vani. Imala sam na umu jednu klupu i na putu do tamo, naši pokreti su se stopili u savršenu harmoniju. Pesma izvođena rukama i nogama, u tišini. Hodali smo, ruka u ruci i onda si ti prvi pustio. Da li namerno ili ne ali to sam iz nekog razloga upamtila. Kada smo stigli, tvoj zagrljaj je opet bio produžen. Priljubljena licem uz tvoj vrat u tišini sam, bez reči, govorila. Ne znam šta mi se ovo dešava. Obično ne molim, ali sada molim za tvoju pomoć. Uzdam se u sebe, verujem svojim očima. Ali ovo što vidim nema mi nikakvog smisla. Ti mi nemaš nikakvog smisla.
nastaviće se...