americki kongres ce, po svemu sudeci, odobriti jos jednu psihoterapijsku seansu njujorske berze. na prethodne seanse je vec potroseno devetsto milijardi dolara.
amerika je, navodno, opet pred smakom sveta, i to posto je smak sveta, navodno, vec vise puta sprecen. oni isti strucnjaci koji, ili nisu bili sposobni da predvide, ili nisu umeli da sprece, nista od onoga sto se desilo, sada zahtevaju da poverujemo da oni mogu da predvide sta ce se desiti ako se nista ne preduzme, te da ce to uspesno spreciti.
americki narod se energicno protivi ovoj intervenciji. deo toga je verovatno utisak da se ovim spasavaju firme a ne obicni ljudi. to nije namera kongresa i predsednika, mada je opasnost da se u realnosti inicijativa degenerise u tako nesto sasvim realna. deo toga je i utisak da para za eksperimentisanje prosto nema. ali deo nezadovoljstva je i rezultat utiska da su drzavne ingerencije toliko nabujale da smo dosli do praga tiranije.
iz nekog razloga, ovaj dogadjaj se u srbiji i evropi interpretira kao dokaz kraha kapitalizma. po toj teoriji, u americi je do ovog trenutka vladao nekakav divlji, neregulisani kapitalizam (tzv. neoliberalizam) u kojem si firme radile sta god hoce, a drzava se ni u sta nije mesala. medjutim, pohlepa bankara na wallstretu je postala toliko velika da su poceli da kradu i varaju dok na kraju nisu sve upropastili. tek sada, zakasnelo, u igru ulazi vlada da spasi sta se spasiti moze i okrene novi, socijalisticki list.
u realnosti, taj list je odavno okrenut i zapravo je i glavni uzrok ove situacije. pored ostalih promasaja, socijalisticki sentiment o tome da svako ima pravo da poseduje kucu je legitimizovao uvodjenje regulative i osnivanja drzavno subvencioniranih preduzeca kao sto su fannie mae i freddy mac koji su jedni od glavnih generatora krize. ideja o ‘americkog sna' kao mogucnosti da svako, bez obzira na poreklo, moze svojim radom, stednjom i talentom da se popne na sam vrh, je transformisana u socijalisticku utopiju o tome da svako, pa i onaj bez ikakvih rezultata, "ima pravo" na sve duzi spisak materijalnih dobara.
da predsednik i kongres nisu preduzeli nista, ekonomska situacija bi se, moguce, privremeno "pokvarila". and so what? gubici i neuspesi su nezaobilazni i neophodni elementi ekonomskog i svakog drugog razvoja. u poredjenju sa nama, osnivaci amerike su ziveli u neopisivom siromastvu pa su ipak stavili glave u torbe zarad svojih ideala. americki politicari izgleda misle da danasnji amerikanci nisu u stanju ni da stegnu kais.