DUHOVNA APOTEKA

 Umjesto poziva jedan duhovni multivitaminski "preparat":

 -----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Duhovna ortopedija...

Sjećanje na nezaboravni nastup Marine Abramović, bolno me je potsjetilo na onu veoma čestu izreku o nekome ko, u svojoj metamorfozi, duhovno i intelektualno nije uspio da:

„... izadje iz opanaka...“

....što nesumnjivo kaže da je ova vrsta opštenarodne obuće, predstavljala duhovni kokon pokoljenja nekadašnje poslijeratne (duhovne) „Obnove i Izgradnje...“, kao što su to sada „Nike i Adidas patike...“

Vjerovatno je Marinu spasilo to što nije trebalo da izlazi iz opanaka već iz solidno opremljenih „gojzerica“, dok sam ja stvarno morao da izlazim iz domaćih opanaka u kojima se, malo bolje i udobnije odilo no bosim nogama, da bih iz tih opanaka svoj životni put morao nastaviti u takozvanim „gumama“ koje je proizvodila „Radna Zadruga“ u Rijeci Crnojevića a predstavljale su i omiljenu opštenanrodnu obuću radnog i seljačkog naroda, ne samo Riječke već i svih „Ujedinjenih Nahija“ Stare Crne Gore...

Ipak nijesam u njima krenuo na svoj „životni put“ u jednu od tehničkih škola, već u modernim cipelama koje su se ubrzo raspale te sam cijelu zimu u školu ´odio kao u nekoj od narodnih priča – ni bos, ni obuven – jer, iako su naizgled bile zdrave, bosom nogom sam stupao ulicom jer je tobožnji djon odavno bio - istrošen...

No najveća nevolja nije bila u toj i takvoj odjeći i obuće već u mnogome u ništavnoj – duhovnoj – pripremi za takav zli put na koji su me poslali takoreći golog i gladnog, kako bih se domogao svoje (svijetle) budućnosti... Pri tome ne treba trošiti riječi na to, sa kojom nepodnošljivom lakoćom je moguće zasjeniti naivnu prostotu jednog petnaestogodišnjeg dječaka iz neke od CG-vukojebina, osobito kad mu se u ruke tutnu pare da sam kupi što mu treba a niko ga ne uputi savjetima kako da to učini, te se bolno sjećam jesenje kupovine nove obuće pri cemu je najvažnije i neizostavno bilo da bude – moderna! A onda bi, poslije zime došlo proljeće a do tada bi noge izrasle barem dva broja, tako da sam, kako su dani postajali toplije, hodao kao po vrelom pepelu iz koga me je, sa nažuljenih mjesta, žestoko pekao nekakav tamo zlurado zapretani - žar...

Tako sam, u najvažnijem životnom dobu, ustanovu svog karaktera prepustio modernoj obući, čega sam se bolno sjetio onoga dana kada mi je onaj Bosanac u jednoj od pariskih kafana pričao svoje mornarske priče, pri tome pominjući daleku Kinu i tamošnji običaj da ženama od malena umotavaju noge kako bi im stopala ostala što manja... No on nije ostao samo na opisu tog običaja već mi je objasnio i razloge, tvrdeći da Kinezi to čine, ne samo zbog neke njihove mode, već da bi kod žena uslovili bezuslovnu podložnost ali i da bi time istovremeno povećali kvalitet budućih jebačina...

Koliko god da mi je ova pretpostavka bila nalik na prigodnu izmišljotinu jednog uspaljenog moreplovca, primijenjena na moje lično iskustvo, ona je iznenadno dobila veoma tragičnu dubinu, pošto sam ja, moderno formirajući svoju ličnost i karakter, uz (ortopedsku) pomoć moderne obuće, imao toliko uspjeha da me je svaki namjernik mogao u svako vrijeme isprepadati i „izjebati u mozak/pamet...“, kako mu se ćefne (ili digne...), jer ja, onako „ranjen“ obućom, nijesam bio sposoban da se odbranim; ni tjelesno a duhovno još manje...

No, naknadna pamet je poput onoga kajanja poslije neke problematične jebačine, te mi ni tada, a ni sada, nije do nekog mudroslovlja i prenemaganja, pošto sam na vrijeme postao svega svjestan, pritom pošteno zaključujući da je ova moja nenamjerna i neznavena „ortopedija“ bila itekako uspješna i, konačno, od mene stvorila velikog ako ne i najvećeg CG - lažova i kukavicu. Uz sumnjivu utjehu da ni to ne može uspjeti svakome, kao što je Marini uspjelo da se uz pomoć iste „ortopedije“ domogne svjetski priznatog umjetničkog izraza...

No ničega nema što ne bi imalo i neke svoje prednosti, koje znaju biti utoliko veće ukoliko se neke lične osobine spušte do što niže razine... No, već i samo odrastanje u Crnoj Gori čoeka obavezuje na krajnosti koje se ne ograničavaju samo na pozitivne, no i na one negativne a to je istorijski najbolje osvjedočio sami Knjaz Danilo, odnosno - „Zeko Maniti“ - kako ga je iz „milja“ krstio narod, kad je istome poručio:

„Vala, ako me ne budete upamtili po dobru, zanago ´oćete po zlu, ja vi jemac...!“

Rijetko da kome nije poznata ona francuska izreka o otmjenosti, koja glasi:

- „Noblesse óblige!“ – (Otmjenost/plemstvo obavezuje...)

...tako da neće biti na odmet ako napomenem da sam, odmah nakon dolaska u Njemačku, kao prvo učinio hodočašće zamku Münchhausen, Barona (Freiherr) von Münchhausena, kako bih i na taj način oplemenio moj duhovni „nedostatak“, pri čemu sam sa sjetom primijetio u kojoj mjeri je ovom jedinstvenom baronu, isti nedostatak bio uzet za visokostvaralačku vrlinu, zbog koje je i priznat za (duhovnog) klasika njemačke kulture...

No, tada još nijesam ni slutio mogućnosti razvoja (evolucije) ove visokokreativne iako toliko nipodaštavane osobine – laganja – ali me to nije obeshrabrilo ni smetnulo da se, osim usmenog, dohvatim i pismenog laganja, koje i jeste osnova sveukupne svjetske literature, o čemu najbolje svjedoče književni kritičari kad nekoma spočitavaju autobiografske ili faktografske priloge u sopstvenim djelima...

Možda će nekome od CG-čitalaca ovo biti neobično ili neshvatljuvo, što ne mora da čudi ako se u vidu ima cjelokupna CG-literatura i njeni stvaraoci, istovremeno i poznate istorijske i političke ličnosti, pri čemu neizostavno treba u obzir uzeti CG-mentalitet, po kome je svako pisanje veoma važna doušnička rabota a poznati dossier-i u stvari jedinstvena literatura samoupravno obrazovanih (SSRNJ) narodnih masa...
No, niko to bolje nije izrazio od Velikog Pjesnika – Matije – koji veli:
„Bože dragi, nemam većeg čuda,
No što pišu poslije Njegoša?
Na vrhu je samo jedno mjesto
I nikad se neće uprazniti
A goremu nidje kraja nema!
.........................
Samo čelnik ima što da kaže,
Onda kada sve tek treba reći,
Srpokrilim, pravijem riječima,
Prvolikom nevinom prvinom.
Na narečju ljepšem od života,
Na kome je Gospod svijet stvarao“
......................
Dovoljno je sa odredjenom pažnjom pregledati CG-literaturu (osim Njegoševe)
da bi čovjek, naprosto morao doći do logičnog zaključka, kako je za svaki stih
ili prostoproširenu rečenicu bilo neophodno imati barem dva (sudski zakleta)
svjedoka, barabar ka, u zlatnim vremenima Obnove i Izgradnje, za - „boračku pemziju“ - da bi se isti mogli objaviti odnosno
samoupravno i doušnički rečeno – obnarodovati...

Svi znamo da se i ovim duhovnim cyber-prostorima motaju virtuelni žbiri, te ću ostati kod provjerene faktografije, da neki od njih, ne bi potegao argumente tipa „ ...izmišlja matuf...“ i samo potsjetiti na nekadašnju opštenarodnu duhovnu ortopediju Obnove i Izgradnje, uz pomoć kadrova „izleglih“, ne iz opanaka, već iz okovanih čizama i kožnih mantila a nalik na one velike, noćne leptire kožnih krila, na kojima se može nazrijeti nešto poput – mrtvačke glave...

Da ne bi ko ipak pomislio da matuf zbori napamet, evo jedan sasvim svjež slučaj, da najbolje posvjedoči koliko duboko dosežu dejstva jedinstvene ortopedske terapije iz revolucionarnih vremena nase istorije. Vjerujem da su mnozina u medijima zapazili hvalospjev autoru nove generacije - Vujici Ognjenoviću povodom njegovog, svježe „obnarodovanog“, literarnog čeda, naslovljenog sa; „Servantesova djeca“ te koristim priliku da vrlo „Općinstvo“ uputim na značajnu činjenicu, koliko ovo djelo predstavlja reprezentativan primjer stvaralaštva uslovljenog ovom veoma djelotvornom terapijom, pri čemu je dovoljno pročitati pohvalno slovo o autoru koji je, u svom stvaralačkom žaru, sasvim u skladu sa doušničko-isljedničkim metodama opstenarodne duhovne „Službe“, ONO i DSZ, obigrao pola svijeta kako bi „saslušao“ najpoznatije svjetske literarne stvaraoce i to po pitanju još uvijek otvorenog slučaja „Danilo Kiš“, da bi time, ne samo stvorio jedno neprolazno djelo već i učinio svojevrstan – omage (omaž) – ovom poznatom autoru na Cijem djelu su okovane čizme ostavile itekako vidan – pečat.

Nakon čitanja ovoga (zasluženog!) hvalospjeva, nijesam mogao a da se, sa velikom i iskrenom sjetom, ne sjetim mog dobrog školskog druga i prijatelja Đorđije Vujovića, u cetinjskim analima mnogo poznatijeg pod nadimkom: Đoko Leca i njegovog jedinstvenog pjesničkog stvaralaštva koje je napisao, kakvi napisao, – „odbolovao“ – u memli cetinjskih kiša, pod kućnom njegom komunalnih vlasti, brojnih prijatelja i pažljivih komšija, da bi, prije no što preboli svoju ranu smrt, uz pomoć istih uspio da izda svoju – jedinu - zbirku i na osnovu nje ostane arhiviran u sjećanju svoga roda i naroda... Da je bilo poštenja, o kome se vazda i svudje toliko priča, svoju zbirku ne bi morao izdavati o svome trošku, već je bilo, potpuno opravdano, da se ona objavi/obnaroduje o trošku zdravstvenog osiguranja, jer njeno bolno „radjanje“, u pogledu korišćenja ovog opštenarodnog servisa, nudi jače moralno pokriće od banjskih terapija tako često korišćenih od strane (zaslužno?) isluženih Udbaša i njihovih nedojebanih ženetina...

Osim toga, ne smijem zaboraviti da napomenem da je, zaslugom jedne poznate TV-moderatorke za kulturu, divnog i pametnog ženskog čeljadeta, u stvari jedne televizijske dive koje je predstavljala sretan i skladan spoj klasične muze i gorske vile, Đokova jedinstvena poezija doprla i do svijesti onih koji ne znaju čitati osim TV-slika i time dobila zasluženo mjesto u duhovnoj zaostavštini CG-poezije. Ovom napomenom želim da joj se najiskrenije zahvalim u ime svoje i ovog izvornog cetinjskog poete o kome će, ako stignem, još biti (velika) riječ...

Da ne bi ko pomislio da protiv ovakvih stvaralačkih metoda imam nešto protiv, i sam ću potvrditi ispravnost upotrebe književnog naslova V. Ognjenovića – „Servantesova djeca“ – i to zbog istorijske činjenice da je Petar II Petrović – Njegoš bio vladika i samim tim nije bio u prilici da stvara (duhovno?) potomstvo, tako da je, ne samo naslov već i stvaralački postupak ovog autora koji obećava itekako opravdan...

U odnosu na ovo visokopriznato duhovno (Servantesovo) potomstvo, moje, osvjedočeno plemićko(duhovno/stvaralačko) porijeklo i, za jade, utemeljeno na sramotnim vanbračnim vezama lažavog njemačkog barona von Münchhausena, za mnogobrojne čistunce predtavlja pojavu na samoj ivici (duhovno/stvaralačke) perverzije, koje treba da se gnuša svaki svjestan gradjanin...

 No ne treba mnogo potezati primjere iz prošlosti da bi u modi prepoznali vladajuća sredstva ove duhovne terapije, jer u tom pogledu opstaju one „prenaviknute“ – uniforme – bez obzira koje formacije (vojska, crkva i slične), čija upotreba je, koliko nesumnjiva toliko i neophodna...
 
 - M -
http://forum.cafemontenegro.com/showthread.php?t=2381
Blog:http://www.blogovanje.com/trljac_murice/